Ustrajnost u teškim iskušenjima

Dugo se kuhala ta želja u nama i prolazila kroz velika prokušavanja i faze od ‘mi to želimo svim srcem‘, do ‘možda to nije za nas‘ i ‘ne znamo jesmo li više sposobni za to‘. No, nakon više godina odlučili smo se za još jednu bebu. 

Sve se u nama posložilo i  napokon smo se osjećli osjećali spremnima, a kako smo se bližili 40. godini tako nam je polako išao i zadnji voz kako se u narodu kaže. Ili ćemo sad potegnuti, ili ćemo morati odustati. Toliko faktora nam nije išlo na ruku, od cijele ove pandemije, ludnice oko adaptacije kuće, teških okolnosti, pa do financija koje naizgled nisu bile baš spremne na smanjenje plaće za vrijeme Terezinog porodiljnog.

No, ipak, kada smo sve stavili na vagu i dobro osluhnuli srce, iako se možda s jedne strane činilo više stvari koje su sugerirale odluku za ‘ne’, ipak si nismo mogli zamisliti da ta želja u nama ne ugleda svjetlo dana. Gledajući ova naša tri paketa sreće kako ne bi pronašli mjesta za još jedno?

Pokušavanja da Tereza ostane trudna su dolazila u fazama.. i nije nam sve išlo glatko kao prije. Štoviše, išlo je baš teško. No, jedan dan u srpnju prošle godine veliki osmijeh se razvukao na našim licima kada su se dvije crtice zaplavile na testu za trudnoću. Kao da su se sve „zvijezde“ poravnale, ušli smo u neku novu fazu našeg braka punu radosti i sreće oko nove trudnoće. Taman smo tu negdje lansirali ovaj Bokun Neba i osjećali veliki uzlet sa svime što će on donijeti svima vama koji nas čitate. No, naša radost nije dugo trajala i tu ide onaj teži dio ove priče koji je opet sastavni dio života mnogih ljudi. 

Na prvom pregledu koji je trebao samo potvrditi našu sreću, doktor je rekao da vidi kako kuca srce, no i da postoji hematom pored posteljice. Tjedan dana nakon toga, na ponovnom kontrolnom pregledu srce više nije kucalo, a Terezi su savjetovali da odmah krene prema bolnici na zahvat uklanjanja ploda. 

Ovo je bio toliko bolan i mučan trenutak da je to teško i za opisati. Kako je moguće da je do ovoga došlo? Kako se to nama dogodilo? Isuse, zašto mora ovako biti? S obzirom na sve pto smio čuli ove godine na temu božanskog iscjeljenja, s obzirom na sva obećanja osigurana nama koji vjerujemo i s obzirom na brojna iscjljenja i čuda kojima svakodnevno svjedočimo, odlučili smo se sabrati i predati tu trudnoću Isusu u ruke i zajedno s našim dragim prijateljem Lorensom dati priliku Svemogućem Bogu da u našem životu izvede potrebno čudo.. Atmosfera se odmah promijenila, vjera je nadjačala poplavu teških emocija, a mi smo stajali čvrsto idućih nekoliko dana vjerujući sa svime što smo imali u čudo. No, nakon nekoliko dana i još jednog kontrolnog pregleda, tijelo je pokrenulo prirodni proces čišćenja. Nije išla u bolnicu, predala se u Očeve ruke i uz puno molitve i podrške nas doma prošla kroz najteža dva dana ikad. 

Bilo je užasno teško reći djeci da ništa od male bebe. Možda je to bio i najteži dio. Kužili su oni da nešto nije u redu. Srce nam se svima slomilo u tom trenutku, no podigli smo pogled prema Ocu i zahvalili na ovoj životnoj situaciji i vjerovali u stih Rimljana 8:28 koji kaže kako se „sve okreće na dobro onima koji ljube Boga“..

Oporavak je trajao idućih nekoliko tjedana i tada smo već otišli na more da i prirodni zdravi ambijent učini svoje. Naša su srce preokupirala borbe oko odluke za homeschooling koje su trajale skroz do povratka u školske klupe, a povratak na posao i natrag u zagrebački žrvanj s novopečenom prvašicom i jednim petašem je bio baš udarca šake u želudac. Kao da se urušio jedan veliki san i perspektiva i mi smo se našli pred sudbinom koju nismo željeli. Još je nekoliko tjedana moralo proći da bi se navikli na „nov“ život zatrpani sa školom i obvezama.. 

Taman smo uhvatili ritam i u srcu se ponovo počela buditi želja za bebom. No, život, kako sam naučio reći. Taman idući dan nakon što smo eksplodirali od sreće ponovno vidjevši dvije crtice na testu, probudilo nas je najšokantnije jutro ikada u životu. Naš sin je u snu dobio epileptični napad, tresao se u krevetu. Od zadnjeg napada je prošlo ravno tri godine i nalazi su upućivali da je to sve iza nas, a mi smo bili toliko opušteni i nismo više mislili na to da nismo nimalo očekivali takvo buđenje. Razina stresa je bila toliko velika idućih dva tjedna da se ‘crtica’ jednostavno ugasila i tijelo je ponovno odradilo svoje. Tih nekoliko tjedana krajem prošle godine su bili bez pretjerivanja najteži tjedni našeg života. Zatvorili smo „vrata“ za sve što je viška i što  nam u ovome trenutku ne može pomoći i oslonili smo se samo na Isusa i Riječ Božju, vjeru, molitvu i prijatelje i obitelj koji ti mogu uliti snagu u slomljena srca. 

Ta patnja nas je toliko promijenila da i sam ne mogu vjerovati. Kao da si izašao s druge strane druga osoba, zrelija i mudrija i s malo više realnim pogledom na svijet oko sebe. Svjesni potrebe ljudi oko sebe, kao da smo prihvatili ideju da je potrebno više se “dati na van” i bili spremni našu želju za jednim malim novim životom staviti po strani, ukoliko Otac misli u svojoj providnosti za nas vidi drugačiji put. No kako smo toj tinjajućoj želji, rekli ne, nešto se među nama promijenilo. Mučili smo dok nismo zajednički otkrili uzrok novonastalog stanja. Uvidjeli smo da namjerno gašenje ove tinjajuće želje u srcu nije ispravna odluka te smo odlučili sovu četvrtu trudnoću potpuno predati Ocu u ruke. Zanimljivo je gledati kako ta želja ustraje unatoč svim mogućim protivnim okolnostima, zar ne? Jedne večeri, nakon molitve, predali smo se jedno drugom i ponovo začeli jedno malo dijete. No, ovaj puta je naša sreća bila pomiješana sa strepnjom i nismo se mogli tako bezbrižno veseliti novoj trudnoći. Blagoslivljali smo utrobu i bebu svaki dan i molili za zaštitu, snagu i zdravlje iščekujući 6. tjedan kada smo mogli otići na prvi kontrolni pregled na kojem doktor može ultrazvukom ustanoviti otkucaje srca.

NO, i opet taj težak ‘no’.. Iako je srce kucalo živo i zdravo, pored bebe  na posteljici nalaila se nekakca tvorba, veličinom tri puta veća od ploda. S druge pak strane, nalazio se još veći hematom. Kao da je beba bila okružena s dva velika diva pored sebe. Doktor je bio jako zabrinut i odmah ju je poslao u bolnicu, no mi smo ipak otišli u privatnu kliniku koju vode ginekolozi kršćani i tamo primili potpuno drugačiji tretman o kojem vjerujem da će vam Tereza više pisati. Iako je i ovaj doktor vidio te divove, on nije bio za ikakvu intervenciju, nego je rekao da ćemo još pričekati i možda to sve nestane samo od sebe. Vidjeli smo to kao uslišenje molitve, jer je Tereza molila za doktora koji će u Duhu surađivati s našom molitvom.

Idućih tjedana smo molili za ozdravljenje i napadali vjerom iz sveg naoružanja na proklete divove. U jednom momentu su stigli neki nalazi krvi koji su potencijalno upućivali da je tvorba pored bebice, zapravo beba blizanac koja se nije razvila. Da vam ne pričam kroz što smo prolazili ta dva dana. Kad je konačno došla  na pregled, vrijednosti krvi su se stabilizirale i ponovnim pregledom dva doktora   utvrđeno da je s bebom sve u redu unatoč hematomu i tvorbi koja je još uvijek bila prisutna.  Nastavili smo moliti da trudnoća bude potpuno uredna. Na sljedećem kontrolnom pregledu utvrđeno je da divova pored bebe više nema. I ponovno kao da se uragan odmaknuo od nas i sunce je izašlo da nas ugrije, a nas dvoje kao dva promrzla putnika koja su prošla kroz rat stojimo, radujemo se dobrim vijestima i  našoj bebi koja je konačno našla utočište u ovoj našoj obitelji. 

Život nije priča iz filma i nemaju sve epizode sretan završetak. To smo nekako naučili u ovih posljednjih godinu dana. Ponekad epizoda može završiti tragično, no već u idućoj možemo vidjeti drugačiji rasplet događaja da bi u konačnici vidjeli kako se sve okreće na dobro onima koji ljube Boga

Kakav je to Bog koji dopušta takve stvari da se dogode Njegovoj djeci? Jedino oni koji su se zagledali duboko u svoje duše i promatrali koliko kvalitetne unutarnje promjene su doživjeli kroz tu patnju mogu reći: Bog je stvarno dobar. Jedino oni koji su Ga držali za ruku kroz najteže dane mogu reći da je Vjeran Bog i da ih nikada nije ostavio same. Vjera daje ogromnu sigurnost u životu. Bez nje, čovjek stoji ranjiv na vjetrometini života i ne zna hoće li preživjeti teške dane. Umjesto da se nasloni na Vjernog Pomagača, on se oslanja na svoje vlastite snage, a one traju samo toliko koliko ih ima i ne vode prema gore. 

Ima tu još puno mudrih stvari koje smo naučili putem koje ćemo zapisati u narednim mjesecima.. Recimo, knjižica Uzrok, svrha i cilj ljudske patnje, nesreće i boli tu baš jako pomaže. 

Tereza je pisala o iskustvima prošlog ljeta u objavi Kad bi tuga htjela nadvladati, samo što je malo ljudi znalo što se iza tih muka i nevolja zapravo događa. Vjerujem da će vam njezina perspektiva isto biti od koristi. A paralelno s ovom mojom objavom, napisala je i svoju Strah od ponovnog gubitka trudnoće koju nemojte propustiti. 

Ako već niste, možete baciti oko na moju seriju objava o vjeri koja počinje u Smisao nevolje.

Mi vas blagoslivljamo!

Frano i Tereza

7
(Visited 155 times, 1 visits today)

Leave A Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *