Strah od ponovnog gubitka trudnoće

Nakon dva gubitka u srce mi se uvukao strah od pomisli na sljedeću trudnoću. Teško smo otvarali srce za novu priliku. No, što smo Frano i ja dulje ostajali u tom stanju, to se među nama odnos sve više mijenjao. Iako smo i dalje bili najbolji prijatelji i naizgled je sve bilo o.k., gledajući unatrag kao da je jedan dio života počeo iščezavati među nama. Razumsko uvjeravanje u ispravnost odluke da odustanemo od sljedeće trudnoće gušilo je tinjajuću želju za novim životom i polako  nas potkradalo za našu zajedničku bračnu sreću. Isprva nismo znali razlog  ovog nezadovoljavajućeg stanja, pa smo molili i osluškivali  dok nismo pronašli uzrok. Shvatili smo da namjerno gušenje ove želje nije ispravna odluka.

Prije ponovne odluke za „da“ trebalo je izvaditi van sve ono neizgovoreno, bolno, sve strahove i strepnje. Nije bilo lako, no uspjeli smo kao i uvijek do sada. Nas dvoje protiv svega. Kada su se srca umirila izrekli smo jedno sasvim tiho „da, može“, „Oče, ako je tvoja volja, neka bude“. I čim smo to rekli, čim smo rekli „da“ mogućnosti novog života, sve se među nama promijenilo. Zanimljivo, mi tada nismo znali da li će do ponovne trudnoće uopće doći i dali ću ju ovog puta iznijeti do kraja, no sama odluka  vratila je sav onaj iščezli život među nas. Ljudi sa strane su me znali pitati kako to da smo se ponovno odlučili i zar se ne bojimo. No, kako su dani prolazili ja sam bila sigurnija u našu odluku i to da Otac stoji uz nas i za nas. U toj svjesnosti strahu nije bilo mjesta. Znale su mi prolaziti sumnje kroz glavu, no trebalo bi mi nekoliko trenutaka da se ponovno namjestim u ispravnu poziciju vjere i Očeve ljubavi i svemoći.

Ovaj put nismo kalkulirali, nismo brojili plodne dane, nismo koristili  prirodne metode kao ranije. Jednostavno smo se predali Ocu u ruke, a jedne večeri nakon molitve i jedno drugome. Iako se prema mojim računanjima nisam nalazila u plodnim danima, imala sam snažan osjećaj da je to ta večer. Sljedećih dana nisam više mislila o tome. Nisam se osjećala posebno drugačije i znala sam da bi moji plodni dani trebali nastupiti za tek nekoliko dana. Prošlo je nekoliko dana kad mi je moja draga prijateljica rekla da provjerim dali sam trudna, jer joj glavom sasvim neočekivano prošla jasna misao koja je upućivala na to. Nekoliko dana poslije sanjala sam da sam trudna i tu su mi već počeli lagano plesati leptirići u trbuhu. Kad mi je mjesečnica zakasnila jedan dan počela sam osjećati ozbiljne leptirice u trbuhu, od same pomisli da bih mogla biti trudna uhvatio me smijeh koji nisam mogla sakriti. „Frano idemo po test u ljekarnu!“, upala sam u sobu dok je radio nešto važno. Za nekoliko minuta bili smo na putu do ljekarne a nakon petnaestak minuta ja sam već radila kućni test za trudnoću. Čim sam približila test k sebi pojavile su se dvije plave crtice. Imala sam osjećaj da će mi srce iskočiti iz prsa! „Uletila“ sam ponovno Frani u sobu i lagano spustila test na stol. Da ste nas bar mogli vidjet u tom trenu, kao dvoje male djece, red smijanja, red vrištanja, red začuđenih pogleda, pa opet smijeh i skakanje po sobi. Uspjeli smo se donekle „skulirati“ i nastaviti sa svojim poslovima, no ja bih svako malo opet „uletila“  u sobu i onda bi se ludirali ispočetka.

U narednim danima, zbog ranijih gubitaka naša je sreća bila pomiješana sa strepnjom i nismo se mogli tako bezbrižno veseliti novoj trudnoći. Blagoslivljali smo utrobu i bebu i svaki dan molili za zaštitu, snagu i zdravlje iščekujući 6. tjedan kada smo mogli otići na prvi kontrolni pregled na kojem doktor može ultrazvukom ustanoviti otkucaje srca.

Srce mi je jako nabijalo dok sam ulazila u  ordinaciju, no onaj neki osjećaj iznutra mi je govorio da nešto ipak nije u redu. Nisam znala razaznati radi li se o Očevom vođenje, ili je u pitanju upliv negativnih misli od Zloga. Tek što je pregled krenuo doktor se krenuo mrštiti. U času sam se preznojila. „Nije dobro“ rekao je prilično zabrinuto, „Morat će te u bolnicu, vidim plod i čujem otkucaje, no pored ploda vidim tri puta veću tvorbu i ne znam o čemu se radi“. Učinilo mi se sam da ću se onesvijestiti. „Ne opeeeet“, pomislila sam osjećajući kako  mi srce počinje sve jače nabijati, da sam ga uskoro u grlu mogla osjetiti.  Nastojala sam ostat smirena i umiriti vrtlog misli u glavi. Vidiš da to nije za vas!. Pa što izvodite? Trebali ste ranije imati djecu! Evo opet ništa, treći gubitak! Zar si stvarno mislila da će te dobiti bebu! Stvarno si blesava! Jedna misao rađala je drugu dok sam ja sam nastojala popratiti sve upute koje su mi doktor i sestra govorili. Izašla sam vani, udahnula i objasnila situaciju Frani.

Ne mogu  vam naglasiti koliko je važno da radite na svom bračnom odnosu i koliko je lakše kroz ovakve životne okolnosti prolaziti usklađeno istih misli, boreći se zajedno umnoženom snagom protiv problema, ne dopuštajući da problem stane između vas. Složili smo se da neću ići u bolnicu. U meni se sve opiralo tome. Znala sam da pred nama stoji borba za vjeru i silno mi je bilo važno da imam doktora koji će nas moći popratiti u Duhu, čije odluke će mi omogućiti da nastavimo ustrajno moliti i koji mi neće uliti dodatan strah. Iskreno, najiskrenije sam se pomolila Ocu da mi stavi na put takvog doktora i okrenula broj poliklinike za koju sam iznutra dobila „zeleno svjetlo“ nakon molitve. 

Nakon pet dana dobila sam termin u poliklinici. Doktor je bio jako susretljiv i sve je nekako bilo drugačije nego na nekom ranijem pregledu. Nije želio gledati nalaze s kojima sam došla, rekao je da želi sam prosuditi. Atmosfera je cijelo vrijeme bila toliko topla i ohrabrujuća da je već to samo po sebi bilo iscjeljujuće. Nakon što je začuo bebine otkucaje, pojačao je zvuk da ih čujem i ja. 170 otkucaja u minuti. Srce mi se uzlupalo od radosti  i krenula sam se glasno smijati. Rekao je da je zadovoljan sa svime i da se vidimo na sljedećem pregledu. Gledala sam ga u čudu, osjećala sam da je ta tvorba i dalje tu, no on ju nije spominjao. „A jeli vi vidite tu tvorbu zbog koje sam došla” upitala sam pomalo zbunjeno. Pogledao me blago i rekao: “Vidim,  ali ako se vi slažete ja bi se pravio da ju nisam vidjeti. I ja bih želio da se vi nastavite radovati vašem djetetu i ovim otkucajima koje smo upravo čuli.” Nisam mogla vjerovat svojim ušima, što je on to sad rekao? Upravo ono za što sam molila! Doktora koji će surađivati s molitvom koja je u zraku. Hvala ti moj dobri Isuse, zahvalila sam duboko i iskreno.

Idućih tjedana smo molili za potpuno zdravlje  i tvorbu napadali vjerom iz sveg naoružanja . Ovog puta nismo tražili prijatelje iz naše zajednice da mole s nama, iako se nekoliko njih svim srcem uključilo kad su saznali kroz što prolazimo. Osjećali smo teret odgovornosti i vjerovali da smo dovoljno zreli i da ja važno da ovog puta bitku izborimo sami. Odlučili smo da nećemo čak ni moliti zajedno. Molili smo neovisno jedan o drugome. Ja kao da ishod molitve ovisi samo o meni. Frano kao da ishod molitve ovisi samo o njemu. Ni jedno oružje skovano protiv bebe neće opstati Izajia 54:17, Otac će u meni dovršiti ono što je započeo, ponavljala sam neprestano. 

Nakon nekoliko dana  stigli su nalazi krvi koji su potencijalno upućivali da je tvorba pored bebice zapravo beba blizanac koja se nije razvila. Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama opet pošteno zaljuljalo, no zajedničkim snagama stali smo u vjeri , a Frano me potaknuo da snimim ispovijed vjere, kako bi blagoslovila i druge u sličnoj situaciji. Kad sam konačno došla  na pregled, vrijednosti krvi su se stabilizirale i ponovnim pregledom dva doktora  utvrđeno da je s bebom sve u redu unatoč hematomu i tvorbi koja je još uvijek bila prisutna.  

Nastavili smo moliti da trudnoća bude potpuno uredna. Na sljedećem kontrolnom pregledu utvrđeno je da tvorbe više nema. „Znate što je najbolje od svega gđo. Ožbolt, sve sam pregledao i ja onu tvorbu više ne nalazim, nema je“ rekao je doktor oduševljeno.  Ispričala sam doktoru o našem boju vjere i kako sam zakazala pregled u njihovoj poliklinici nakon što sam dobila zeleno svjetlo iznutra. Bilo mu je drago to čuti. Sestra se razveselila kad je vidjela da tvorbe više nema, rekla sam joj da smo molili , na što je ona rekla, da su u poliklinici svi redom vjernici i da vjeruje kako je Svemogući Bog u ovom slučaju bio iznad svih protivnih okolnosti.

Ovaj tjedan brojimo 18 tjedana i ako je doktor dobro vidio na zadnjem ultrazvuku čekamo jednog malog dječaka. Hvala ti Oče naš vjerni i dobri. Iskušenja i teške životne okolnosti su potrebne, putem njih sazrijevamo, otkrivamo sebe, čistimo se od preostalih zala i nečistoća kako bi mogli primiti sve što nam naš Otac u svojoj prevelikoj Očinskoj ljubavi želi podariti. On je tu, ne treba ga moliti “daj mi, daj mi” , on nam prvi sve želi dati. Mi smo ti koji moramo odvojiti vrijeme kako bi se u miru pripremili, osnažili svoju vjeru i očistili srce kako bi Otac mogao moćno pomoći.

Grlim vas snažno, neka Gospodar bude i vaša radost, On će ispuniti želje i  vašeg srca.

 Psalam 37:4

Tereza

7
(Visited 148 times, 1 visits today)

Leave A Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *