(pročitaj prvi dio ovdje)

Dva mjeseca su prošla od moje zadnje objave. Toliko malo, a toliko puno. Istovremeno sam ushićena i užasnuta sa svime što se dogodilo u nama i oko nas. Naš exodus je završio sve samo ne onako kako smo mislili da hoće. Toliko uvjereni da smo donijeli ispravnu odluku, toliko uvjereni da je to Njegova volja, toliko sigurni da se sve mora posložiti susreli smo se s divovskim zidovima kojima nismo vidjeli kraja. Negativne okolnosti samo su se slagale jedna za drugom i sručile se na nas tolikom brzinom da smo jedva imali priliku uhvatiti dah. Osjećaji slabosti, beznađa i očaja neprestano su se izmjenjivali s ponekim bljeskovima sulude hrabrosti, odvažnosti i snage da ipak prokrčimo put do površine. No ubrzo bismo potonuli ponovno.

Tijekom cijelog procesa naš apostol Lorens držao je predavanja seminara Manna i Matej 6:33. Svaka riječ koju bi izgovorio bila bi poput melema za našu dušu. Imali smo osjećaj da nas Isus priprema za čudesno razrješenje situacije i da samo trebamo ustrajati u svom naumu. Ali čudesno se nije dogodilo, dapače. Potonuli smo više nego smo mislili da je moguće. To beznađe u Mateovom glasu nikada neću zaboraviti, glas lišen sve snage kada mi je rekao: “Vraćam se doma”. Iako je u Zagrebu bio neprepoznatljiv – fokusiran, predan molitvi, slušanju seminara, služenju, i iako je činio suludo hrabre poteze, naša vjera ipak nije bila na razini na kojoj su bili i naši potezi. Sa svakom novom, hrabrom idejom, dolazio je sve veći i deblji zid. A predaha ni za lijek. No nisam htjela da se osjeća poraženo, htjela sam da zna da sam ponosna na njega jer sam vidjela koliko se trudio i koliko je žarko vjerovao da će uspjeti. I sama sam vjerovala da hoće. Niti jedan njegov potez nisam smatrala pogrešnim i bilo mi je važno da i on to zna jer sam i sama stajala iza svake njegove odluke i divila se svom prehrabrom i preodvažnom mužu. Čak sam htjela i ja biti poput njega.

Jedva sam čekala da prođe kroz vrata kako bih ga zagrlila i utješila, kako bih bila njegov oslonac i podrška. I nakon svega pola sata nakon što je kročio doma, njegov izraz lica se promijenio. Kao da su ga napokon tamni oblaci ostavili na miru. S ponovnim osmijehom na licu samo je rekao: “Pa ništa se nije promijenilo! Ja sutra mogu dobiti posao u Zagrebu i vratiti se!”. Bila sam presretna zbog promjene njegovog stanja, te sam i sama dobila novu snagu za daljnju borbu. No porazi se nisu stali nizati. Niti jedan odgovor na silne molbe za posao, niti jedna naznaka da će se barem neki prozor otvoriti, kad već vrata nisu.. Dani su prolazili, ali se ništa nije mijenjalo. Baš ništa. I onda je Mateu tijekom molitve došla misao kako mora ponovno vratiti znak na zgradu da prodajemo stan. Od postavljanja znaka nisu prošla niti 24h i već su nam pred balkonom bili kupci. Dogovorili smo se da će doći idući vikend s djecom i da će realizirati kupnju. Cijeli idući tjedan smo kao mahniti istraživali koji je najbolji idući korak, gdje ćemo živjeti, u međuvremenu dodatno čistili stan, da bi na kraju došao taj vikend, a kupcima ni traga ni glasa. Ovoga puta potonuli smo ispod dna. Nervozni, frustirani, ljuti, razočarani, povrijeđeni, nismo mogli niti u jednom aspektu svakodnevice normalno funkcionirati. Toliko smo bili dotučeni, toliko iscijeđeni. Poput krpe koja se prokuhala previše puta. Naša ideja je izgubila oblik i boje. Ali upravo u tome je ležao problem. Bila je to naša ideja. Naša vizija. Iako znamo da je Njegova volja da budemo aktivni dio Zajednice i da možemo što više aktivno služiti, način nije bio Njegov. Bio je naš. I sve što smo činili, činili smo bez Njega. Bez čekanja na Njegovo vodstvo. I Isus nam je samo pokazao što možemo time postići: NIŠTA! Forsirajući svoje ideje i načine kako ćemo vršiti Njegov plan i naum možemo samo propasti još više, potonuti još dublje. Što i jesmo. Cijelo to vrijeme tražili smo Ga da nam blagoslovi naše puteve, ne Njegove, naše tajminge, ne Njegove. I bili razočarani jer nije. Kolika razina gluposti. Trebalo nam je vremena da se emocije primire kako bismo uopće uspjeli spoznati koji je bio ključ svih tih situacija. Iako je naglasak seminara bio na Očevo čudesno djelovanje ukoliko smo u Redu, naši pogledi su bili usmjereni na čudesno, ali ne i na Red.

Primjerice, kada nam je došao nenadani kupac, znali smo da je to Njegovo čudesno uređenje situacije i sve unutar nas je vikalo da je to to. No umjesto da smo idući tjedan još revnije bili u molitvi, još revnije odvajali vrijeme za prebivanje u Njegovom prisutvu, s novom radošću služili Njemu, mi smo molitvu sveli na minimum i cijeli svoj um zaokupirali isključivo svojim idejama, svojim načinima, svojim idućim koracima. Niti u jednom trenutku nismo stali i osluhnuli koji je idući korak On namijenio za nas. Rezultat neReda: kupac je “nestao”. Isus nam je jasno pokazao da može u jedan dan cjelokupnu situaciju preokrenuti, iz nevolje u obilje, ali isto tako može i obratno. Samo se nama obratno ne mili. No Njemu nije stalo do vanjskih okolnosti, Njemu je stalo do našeg odnosa s Njim. I On neće dopustiti da izvanjsko iti u jednom trenutku zaprijeti unutarnjem. Naša pogreška, sami smo si prouzročili posljedice. Ali isprva smo bili ogorčeni, užasnuti, depresivni, tužni. Sve ono što ne bismo smjeli biti ako zaista vjerujemo u Njegovo vodstvo, odnosno Njegovu očinsku skrb.

Sve te nepovoljne okolnosti su nam jasno pokazale da naši odnosi s Njim nisu bili dovoljno duboki, dovoljno snažni, naša vjera da nije dovoljno jaka kao što smo mislili, a koja je ključna kako bismo zaista i otključali sve čudesne blagoslove koje Otac zaista jest već pripravio za nas. I iako bi htio, ne može nam ih dati, jer prvi dio jednadžbe nije zadovoljen i samo bismo još više štetovali. Prvo Njega moramo tražiti prije svega, kako bi nam sve ostalo bilo nadodano. Jer naše vizije, ideje, planovi iako izvana djeluju stvarno dobri i za dobrobit svih, nerijetko mogu biti plod prikrivenih sebičnih interesa kojih uopće nismo svjesni. Ali On jest. I iako su i drugi dosadašnji seminari jasno davali do znanja kako je ključ ČEKATI u molitvi i poniznosti Njegovo direktno vodstvo, mi to nismo činili. I lekciju smo morali naučiti bolno je iskusivši na vlasitoj koži.

Srećom, Isus je cijeli proces tako pomno vodio, tako pomno je rušio sve što smo sagradili, a da nije bilo sagrađeno na Stijeni. Svaki naš kamen je dobro procijenio. Ciljano je ustrajno sabotirao sve Mateove moguće poslove jer to od početka nije bila Njegova volja. Iako je Mateo sam sebe uspješno uvjeravao da jest. Nešto za što se dugo trudio i borio postalo mu je omča oko vrata koju je jedva čekao skinuti. Nešto čemu se radovao i željno iščekivao postalo mu je teret kojeg se željno iščekuje riješiti. Kao da se raduješ velikoj ribi koju si upecao, sav ponosan jer su se isplatili svi sati ribolova, sav znoj i trud da bi ju donio doma i shvatio da je otrovna i da smradom guši sve oko sebe. Tako je u svakom, ali baš svakom aspektu naših života. Sav trud koji činimo bez Njega kao da činimo protiv sebe, a kada smo u ispravnom stavu prema Njemu i kad nam je odnos s Njim prioritet, bilo bi dovoljno doći na obalu i bez kapi znoja ulovili bismo ribu s blagom u ustima (Matej 17.poglavlje). Nažalost, nije puno kamenja ostalo. Ali oni što jesu su čvršći nego ikada. Oni što jesu su stabilniji nego ikada. Jer iako se tlo pod nama opasno ljuljalo, iako je često bilo svađa i sukoba, našem braku je ipak On sidrište. Na kraju svakog sukoba ipak se osvrnemo na Njegovu volju, odnosno upute, zbog čega brže i lakše oprostimo jedan drugome, brže i lakše se vratimo u Ljubav, brže i lakše se odlučimo mijenjati. Zbog Njegove volje, Njegove ljubavi, Njegovog oprosta i dalje u sve nove kušnje koračamo zajedno. Sve što nije od Njega, a da je ostalo, slobodno neka se i dalje ruši. I hvala Ti Oče jer rušiš!

Zbog svega navedenog donijeli smo nove odluke:

•⁠ ⁠bez obzira na sve, SVAKI DAN moramo imati vrijeme za odvojiti se i biti s Njim, u Njegovom prisustvu
•⁠ ⁠niti jednu odluku ne donijeti bez konkretnog nedvojbenog vodstva u srcu. Ne osjećaja, ideje, zamisli, želje, već konkretnog nedvojbenog vodstva
•⁠ ⁠i ono što smo smatrali ne toliko bitnim, ali je zapravo od iznimne važnosti: upokoravamo svoja tijela u SVIM segmentima. Znamo da neće ići preko noći, ali želimo rasti stabilno, a ne skočiti na previsoku stepenicu kojoj nismo dorasli, pa pasti na nos po tisućiti put (vratiti se starim obrascima i biti još gori).

S novim odlukama unutar nas vrlo brzo su započelii novi procesi oko nas. Ovaj puta je Isus taj koji podiže sidro, koji puše u naša jedra i vodi nas k Sebi. Na nama je samo da Ga pratimo, što i hoćemo. 

Samo nas gledaj!

Anja