Srijeda je navečer, a ja se vraćam prema svome autu nakon što sam se suočio s jednim od svojih najvećih strahova. Polako se probijam i oslobađam da spontano priđem nepoznatim ljudima i popričam s njima o Isusu, o ljubavi, o životu. Iskreno sam radoznao što ljudi misle, kako percipiraju ovaj svoj život i da pronađem među njima nekoga tko bi htio primiti ovo bogatstvo koje i ja u sebi nosim. Život s Isusom. Isus koji po svome Duhu prebiva u meni.

U zadnje vrijeme rastem u spoznaji te činjenice. Osvještavam što bi to praktično značilo da Isus živi u meni i može djelovati kroz mene. Kako bi to izgledalo da On može govoriti kroz moja usta i služiti se mojim rukama kako bi dotakao svoju izgubljenu djecu. Što bi im rekao, kako bi govorio, kako bi nastupio?
Pokušavajući to staviti u praksu u šetnji gradom vidim da ja, odnosno moj ego, i dalje previše smeta. I dalje sam previše zabrinut o tome što će drugi misliti kada im priđem i otvorim razgovor o temi o kojoj nisu možda nikada razmišljali. Nije Isus baš popularna tema, ali znam da u sebi nosim ono što svi podsvjesno traže.

I baš smo taj dan prijatelj i ja prišli neznancima na cesti i zaustavili se u nekoliko podužih razgovora o vjeri. Neki su nas i odbili, jer nisu bili zainteresirani, a neki su otvoreno htjeli popričati i razmijeniti svoje viđenje i iskustva. No, ne bi mogao reći da se nešto spektakularno dogodilo. Jednostavno nismo naišli na ljude koji bi u tome prepoznali sudbinski susret, jednog “Franu” koji se molio da mu Bog nekako pomogne i pošalje pomoć tamo prije 16 godina. Uh kako je taj Frano bio gladan i žedan Istine i Ljubavi. Ne možete si ni zamisliti koliko puno!

Tako smo se prijatelj i ja rastali nakon naše male šetnje centrom grada i ja sam krenuo prema autu, a tik pred autom dočekala me jedna žena u svojim kasnim pedesetima. “Oprostite mladi gospodine, ja se stvarno ispričavam i baš mi je neugodno što vas prekidam.. “ .. i dok je ona govorila ja sam vidio sebe i kako izgleda netko kome je neugodno priči strancu i nešto ga pitati.

“Baš zanimljivo kako mi je prišla, Isuse. Vidim da Ti imaš Svoje prste u ovome. Ja ću joj pomoći.”

Ohrabrio sam je da se ne treba više ispričavati i da joj ne treba biti neugodno, jer ću joj pomoći što joj bude trebalo. Bilo je već blizu 20h i ljekarna se zatvarala, a ona nije imala nadoplatu za lijekove koje troše ona i njezina majka. Žive same u centru Zagreba od crkavice koju mjesečno prime. Ona je prestala raditi prije 15ak godina, jer je imala moždani udar od kojeg se nikad nije do kraja oporavila i živi sama sa starom majkom.

“Nema problema gospođo, ja ću vam kupiti lijekove.. ali ja vam nisam običan čovjek. Moram vam to reći.”
Ona je zastala i zagledala se u mene. “U meni živi Krist, svemogući Bog i On vam može dati mnogo više. Može vas ozdraviti i pomoći u svemu što vam je potrebno vama i majci.”
Suznih očiju i duboko dirnuta takvim odgovorom, vadi iz džepa krunicu i kaže “Isus je i moj prijatelj!”. Bio je to sudbinski susret kojeg je ona srcem dozivala.

Požurili smo do ljekarne i kupili što im je potrebno, a onda se sklonili pod jednu strehu na Glavnom kolodvoru da ne pokisnemo ko miševi. Sandra se zove. Pričao sam joj kako smo blagoslovljeni od kad smo živote predali Isusu, kako je sve krenulo 100x na bolje i kako imamo ono za čime cijeli svijet traga, a to je mir duše.

Što bi htjela da ti Isus sada pokloni? Kaže ona: “Ma od svega i svih stvari, čak mi ni zdravlje nije važno, nego taj mir duše. Toliko sam umorna od svega, toliko tjeskobe i anksioznosti u mom srcu. Samo bi htjela malo mira osjetiti. To mi je najveća želja. Bila sam toliko puta na ispovijedi, ali jednostavno mira ne nalazim.”

“Isus ti je poslao pravog čovjeka na put, jer ono što ja imam to ću ti sada i dati. Sad ćeš osjetiti taj mir duše i Isusovo živo prisustvo i to će ti biti znak da sam ja Božji čovjek i da te On ljubi i želi ti pomoći. Spremna?”

Zaklopila je oči i primili smo se za ruke, a ja sam počeo moliti. Molio sam je da ju Isus dotakne i da Njegov život poteče u nju kroz moje ruke. Slomio sam moć Neprijatelju nad njome i rastjerao svaku anksioznost i tjeskobu i zabranio tih duhovima da se vrate. Zazvao sam blagoslov s Nebesa nad njezin život i mir u srcu da se očituje. Suze su krenule niz njezino lice dok joj se izgled potpuno promjenio zbog mira koji je ušao u nju. Počinula je od muka.

Zatim sam položio ruke na njezinu glavu i pomolio se da joj Isus ozdravi mozak od posljedica moždanog udara i da joj riješi taj problem s centrom za ravnotežu zbog kojeg nije sposobna raditi. Uputio sam je da dođe ovu nedjelju vidjeti živog Božjeg slugu Lorensa kako uči ljude ljubiti Krista i hodati Njegovim Putem. Rekao sam joj da je to najbolja stvar koju sada može napraviti. Da krene za Kristom kao Isusova učenica i ostavi stari život iza sebe. Da Mu preda sve svoje grijehe, pokaje se i primi novo rođenje.

Izgrlili smo se, a ja sam joj dao i nešto eura što sam imao u novčaniku da kupi što joj je potrebno. “Ovo je previše” rekla je. “Ako ti je previše, podijeli s nekime tko ima manje” odgovorio sam. “Mene je Isus toliko blagoslovio na svim poljima mog života da ti od srca dajem”. Još jedan zagrljaj i svak je otišao svojim putem.

Kakva prilika, pomislio sam, dok sam se približavao svojem autu. Kakav susret! Zamisli da se tebi tako nešto dogodi. U jednom trenutku potopljen svojim brigama i životom ideš prema ljekarni i dućanu ne znajući kako ćeš sve uopće platiti, a u drugom susretneš nekoga tko nije običan čovjek. Susretneš živog Isusa na kišnoj cesti u srijedu navečer.. Evo Njega u tvoj život s ispruženom rukom da ti podari cijeloga Sebe.

Amen.