Exodus (dio prvi)

02.12. Većini je bio sasvim običan dan. Ponedjeljak kao i svaki drugi. Nama je bio životna prekretnica. Slijedeći vođenje iznutra, došao je dan kada je muž spakirao svoje stvari i odselio u Zagreb kako bi presložio sve unutar sebe, pa potom i izvana kako bismo se i mi čim prije doselili. Više od dvije godine nam je stan na prodaji, više od dvije godine nam srce čezne da budemo aktivni dio Zajednice, ali nikako da se stvari pokrenu. I iako smo već bili sigurni da je njegova selidba zaista pravi idući korak koji se treba učiniti, što se navedeni datum više približavao, srce nam je sve više bilo u petama. Nekoliko dana prije preseljenja muž je postao nervozan, zabrinut, odsutan, gotovo prestravljen zbog onoga što stoji sad pred njim. Prepustiti sve aspekte života isključivo Kristovoj providnosti je nešto čemu ti se cijelo biće odupire. Mi ljudi jednostavno imamo urođenu potrebu da imamo kontrolu nad svime, odnosno da držimo sve pod kontrolom (iako mi zaista nikada ništa ne možemo kontrolirati i svjesni smo toga, ali kao da si ne možemo pomoći). Kao da izgubimo tlo pod nogama kada shvatimo da je nešto van naše kontrole, odnosno da ne možemo niti na jedan način utjecati na razvoj neke situacije, te da sve moramo prepustiti Njemu (što uvijek bude najbolja solucija, zbog čega On te situacije tako i uredi, ali mi tu lekciju tako teeeeeško učimo). Još teže je svjesno prepustiti kormilo gotovo svakog aspekta svog života (braka, očinstva, posla) isključivo Kristu na upravljanje, brigu i skrb. No to je jedini način kako bi se zaista mogao Njemu predati u potpunosti i uistinu spoznati Njegovu volju i osjetiti Njegovo vodstvo za korake koji su pred tobom, ako želiš da je Njegov blagoslov nad tobom. Kako bi to postigao moraš Isusa postaviti na prvo mjesto, prije svega, iznad svega. Moraš Ga postaviti na jedino mjesto koje Mu pripada.

To je ujedno i bila naša vizija exodusa, no prvi dani su bili kaotični i doimalo se kao da smo uzeli prevelik zalogaj. Muž se nikako nije mogao posvetiti molitvi, nije uspijevao umiriti um i neprestano je pokušavao svojim snagama pronaći posao. U međuvremenu je vrijeme provodio s našom rodbinom, prijateljima i izgledalo je kao da mu je primarni cilj iščeznuo iz vida. Ja sam doma bila sama s naših šestero djece. Svekrva bi pružala pomoć svakodnevno, ali sam nastojala i nju ne opteretiti. Došla je na vidjelo sva moja višetjedna priprema bolje organizacije naše svakodnevice (uz Terezino predivno mentorstvo i savjetovanje, koja je to i pokrenula. I hvala joj na tome do neba!). 

Prva tri dana je izgledalo kao da smo se uspjeli ušemiti i da ćemo uspjeti to zajedno izgurati uz pravu organizaciju, no onda mi se četvrti dan sve sručilo na glavu. Bila sam neispavana, nervozna, a oni su bili divlji, nemogući. Došlo je vrijeme za našu već dobro uhodanu večernju rutinu, te sam videopozivom nazvala muža kako bismo se mogli zajedno pomoliti. Na kraju naša molitva je bila sve samo ne onakva kakva treba biti. Djeca su se počela hihotati, glupirati, ustajati iz kreveta, a za mene je to bila kap koja je prelila čašu. Ljutito sam se ustala, prekinula molitvu, viknula na djecu da se umire i legnu u krevet, ugasila svjetlo i izašla iz sobe. Svu svoju negativu sam kasnije istresla na muža kada me nazvao, jer sam na neki način bila zavidna zato što on može u miru i opušteno provesti vrijeme s mojom rodbinom koju dugo nisam vidjela, dok sam ja u potpunom kaosu. Naravno da to nije bilo tako, da je tu bilo puno svega ispod površine, ali u tom trenutku od svojih emocija nisam vidjela dublje od plićaka. Umjesto olakšanja, osjećala sam se još gore, ali nisam si mogla pomoći. 

Jadna, bijedna i tužna otišla sam na spavanje nadajući se da će sutra biti bolje i lakše. Usred noći osjetila sam da me netko budi, no nisam se mogla razbuditi, a onda sam čula riječi: „Ljube, stigao sam!“ Pogledala sam ispred sebe i ugledala lice svog muža kojeg sam istog trenutka snažno zagrlila i poljubila. Ta sreća jer je tu, kraj mene, ne može se riječima opisati. Bila sam van sebe. A u istom trenutku bila sam manja od makova zrna, svjesna da je došao zbog mene, jer je shvatio da sam pukla. Iako presretna jer je tu, bila sam razočarana samom sobom. Te iste sekunde sam donijela odluku da si to više neću dopustiti, ma kakve okolnosti bile i koliko god mi bilo teško. I ispričala sam mu se. U njegovom zagrljaju, sve ružno je nestalo i odlučili smo provesti narednih par dana najbolje što možemo. Obaveze su uzele svoj danak, ali smo ipak imali priliku podružiti se nasamo i duuugo razgovarati, što nam je bilo prijeko potrebno. Naglasila sam mu da je donio ispravnu odluku, da čini najbolju stvar za našu obitelj i skrenula mu pažnju na to da nas je Isus materijalno zbrinuo (s mnogih fronti), te da zaista ne mora brinuti o poslu i zaradi, nego se opušteno može posvetiti molitvi, seminarima i služenju. 

On je meni istovremeno dao do znanja da je svjestan tereta koji uzimam na sebe, da je iznimno zahvalan zbog toga, te da je tu uz mene za sve što mi treba. Te riječi koje smo rekli jedan drugome dale su nam toliku snagu i novi elan za pobjede koje su pred nama. Muž je zbacio sa sebe te terete i odlučio idući tjedan krenuti kako treba. Ne svojim snagama, ganjajući vlastite načine razvijanja vizije, već svaki dan, svaku situaciju, svaki korak prepustiti Njemu i Njegovom vodstvu. Ja sam od Isusa također zatražila oprost i novu snagu kako bih svom mužu zaista bila potrebna podrška, potpora i pomoć. Da zaista ne mora brinuti o nama doma, da se ne mora misliti hoće li sve funkcionirati i da ne mora strepiti hoću li ponovno puknuti. I Isus mi je zaista to i dao. S novom snagom pristupila sam novom tjednu. 

Nismo se vidjeli 11 dana, što je u našem braku bio najduži period da smo razdvojeni. No lakše nam je bilo tih 11 dana, nego ona prva četiri. Nisam mogla ne primijetiti da otkako je muž zaista postavio Isusa na prvo mjesto, odnosno molitvu, služenje i seminare, da je Isus njegovo nastojanje popratio i kod nas doma. Unatoč kiši i ružnom vremenu, naša su djeca bila nikada mirnija doma, nikada skladnija. Svađa i trzavica među njima gotovo da nije i bilo. Dani su mi prolazili s posebnom lakoćom. No ono najvažnije, naš brak je postao nikada kvalitetniji. Neprestano smo govorili jedno drugome koliko smo ponosni jedno na drugo zbog svake pobjede, svakog uspjeha, svake pozitivne odluke, svake, pa i najmanje promjene nabolje. Postali smo si podrška i oslonac kao nikada do sada i iako nismo fizički zajedno, nismo si nikada bili bliži. Kada je naša obitelj ušla napokon u okvire Božanskog reda, Isus je to popratio na svim frontama i pokazao nam Svoju prisutnost. Jasno nam je dao do znanja da vidi naša srca, da vidi naše želje i da pred nama stoje velike stvari koje nam je On pripremio i koje mi hoćemo ostvariti jer nas On vodi.

Anja