„Zašto je moje dijete ovakvo?“ 

„Ja sam molila ali sam izgubila vjeru kada se ništa nije dogodilo…“

„Gdje je bio Bog kad mi je trebao netko da mi pomogne?“ 

„Bogu nije stalo do mene, inače moje dijete ne bi ovako patilo…“

„Obitelj nam se raspala zbog njegove teškoće, eto ti tvoj Bog…“

Poput zujanja pčela prolaze mi ovakvi komentari i pitanja kroz glavu. Čujem ih poput jeke u prostoru svog srca, jeke koja zapravo govori izgubljen sam, pomozi mi, ne znam kako ću dalje. 

Kada sam imala pet godina, moja mama je umrla. Ostala sam zajedno sa svojih 5 sestara i jednim bratom na skrbi svom tati. Tek sada kad sam roditelj, mogu zamisliti koliko mu je teško i mučno bilo prolaziti kroz svaki dan nakon njezine smrti. Trebalo je snage, voljnosti i žrtve da ustraje iz dana u dan.

I iako je ostao kao samohrani otac, bez žene sa sedmero djece, nikada ga nisam čula da je rekao niti se moglo osjetiti u zraku da je pomislio ovako nešto: „da Bog postoji, ne bi ovo dozvolio“. Baš naprotiv, odmalena nas je učio da za sve postoji razlog, i da naš Bog – Isus Krist zna bolje nego mi. Možda ti se nužno neće svidjeti razlog ili ono što se događa, ali to ne mijenja ništa na tom planu da za sve postoji razlog i da ti i ja iz svoje malene žablje perspektive jednostavno ne vidimo ono što Krist vidi. Zato se cijela stvar i zove vjera jer si vođen bez da vidiš kuda ideš.

“Kao što je Nebo visoko iznad zemlje tako su moji puti iznad vaših puta i moje misli iznad vaših misli” – često mi je zvonila u nutrini ova rečenica iz Izaije koju nam je tata govorio.

Shvatila sam još kao dijete da ono što vidim nije nužno i stvarno što se događa. Ponekad jedna situacija koja je naizgled užasna, zapravo služi kao komad puzzle u većoj slici koja je puno važnija od te jedne scene, a bez te scene ne bi moglo biti velike slike.

Zapamti ovu sliku i vratimo se na zujanje pčela s početka priče. U ove 32 godine svog života čula sam toliko životnih priča i to baš od ljudi koji su sebi, meni ili nekome postavljali pitanja poput onih gore. Jedna linija koju sam prepoznala kod svih ljudi koji postavljaju takva pitanja jest to da oni nisu kršćani. Oni vjeruju da Bog postoji, ponekad dođu i tako blizu toga da vjeruju da je Isus Bog, ali dalje od toga ne idu. A odgovor na sva ta pitanja ili razlog za ta pitanja leži baš tamo, iza granice vjerovanja u to da Bog postoji, u dijelu gdje počinje vjerovanje Bogu – Isusu Kristu samom i onome što On govori.

Nauk Čiste Istine mi je donio svjetlo u život. I to takvo svjetlo koje poput reflektora rasvjetljava moju i svačiju nutrinu i raspršuje svaku nejasnoću poput snažnog sunca koje nevjerojatnom brzinom rastapa led, pritom dajući jasne odgovore na sva pitanja koja čovjek sebi ikada može postaviti.

Prava Istina je da mi nikada nismo bili stvoreni za ovu zemlju. Nikada nije bilo zamišljeno za nas da ostanemo tu. I to zvuči logično svakome tko imalo vjeruje, ali zapravo to skoro nitko ne živi. To je kao da te netko pošalje u trgovinu i ti umjesto da obaviš što treba i dođeš kući, ostaneš u trgovini, digneš tamo šator i nastaviš živjeti u njoj poput nekog prosjaka, žaleći se na loše uvjete, besmisao takvog života i na okolnosti. A ti nikada nisi trebao ostati u toj trgovini već si ju trebao obaviti i vratiti se kući. 

Jednostavnim rječnikom preneseno, tako i ti funkcioniraš. Pitaš se zašto se događa ovo zlo, zašto je moje dijete bolesno, zašto to Bog dozvoljava, zašto dozvoljava toliku patnju?

Da bi znao odgovor na to, vrati u misli onu moju sliku za koju sam ti rekla da ju zapamtiš, a to je da postoji velika slika koju ti i ja ne možemo obuhvatiti i vidjeti, jer smo premali u sebi. Mi vidimo samo djelove (puzzle) koje su neizostavne u stvaranju te slike.

Osim toga, to što postavljaš nisu prava pitanja. Pravo pitanje je tko sam ja i kakve veze imam s Nebom? Kako sam dospio u ovoliku tamu? Jesam li ja tražio i našao Krista u ovoj tami? Jesam li žudio uvjeriti se je da je stvaran i upoznati Njegovo srce? Jesam li zatim cijelog sebe ikada predao Isusu u potpunosti? Jesam li tražio u svemu i svakoj situaciji Njega za vodstvo i zaštitu? Jesam li ga uključio u svoj život, postavio ga na posebno mjesto u srcu kao neizostavni dio oko kojeg se sav moj život zapravo vrti?

Moram ti reći, da dokle god hodaš ovom zemljom i živiš “svoj film” kao da te se ne tiče što Nebo ima za reći, nećeš nikada spoznati Istinu. Mimoići će te svako čudo i svaka nit stvarnosti i nećeš doživjeti Njega koji je sve u svemu – Boga čudesa, Oca prepunog ljubavi i žudnje za svojom djecom, Isusa Krista.

Gdje je Istina?

Istina leži u tome da nas On na sve načine pokušava vratiti u naš stvaran Dom, u Očinsku kuću koju smo jednom sami dobrovoljno napustili, zalupivši pritom snažno vrata iza sebe. Stoga je sve što vidiš i doživljavaš uredio tako da bi nas vratio u tu kuću, da bi naše oči svrnuo k Nebu, da bi nam pokazao da je sve ono što je van Njega gusta tama i hladnoća i da smo mi u toj tami dokle god ne uđemo u Njegovo srce.

Svaka ta teškoća i patnja koja je zadesila tebe ili tvoje dijete ili bilo koga drugoga, ima svetu svrhu. Ima za cilj pročistiti tvoju dušu ili dušu onih oko tebe i tvog djeteta kroz neprestanu žrtvu i služenje, ima za cilj poniziti te i pokazati ti kako si bez Krista potpuno nemoćan, ima za cilj probuditi ljubav u tebi i u drugima, ima za cilj pokazati ti da je put do Neba trnovit, ali ono najvažnije ima za cilj pružiti priliku da se ČUDO očituje u tvom životu i da Bog čudesa stane ispred tebe u prvi plan tvog života i naočigled svima, čudesno promijeni tvoje okolnosti. Ima za svrhu da ti zaživiš čudesan život vođen Nebom, da činiš veća djela od svog Oca i da osvajaš sve okolnosti i situacije za Kraljevstvo Nebesko. 

SVE na ovoj zemlji ima za cilj da postaneš ambasador Kraljevstva Božjeg, poslanik, predstavnik, onaj koji zna gdje i koja mu je domovina, svima priča o njoj i pokazuje njena silna čudesa te koji jedva čeka da se u nju i vrati.

Pozvan si živjeti čudesan život na zemlji, život kakav Nebo konstantno živi. Život stvaranja i uređivanja Božanskog reda. Pozvan si reflektirati Njega u druge, pokazati im da je tvoj Bog, Bog čudesa i da je osim toga taj Bog čudesa tvoj voljeni Otac koji je dio tebe i ti si dio Njega, koji ti je na vapaj daleko i koji samo čeka da očituje svoju Slavu kroz tebe svima.

Sve je uređeno radi Oca i djeteta, tebe i Njega. I tu, prijatelju počni kopati sa svojim pitanjima, pa ćeš u tišini svog srca čuti odgovor. Svaka patnja je oduvijek imala i imat će samo jednu svrhu, a to je da te ponizi i približi Ocu. I zapamti, nije On birao taj put, ti i ja smo birali. On je samo postavio zaštitu na tom putu da ne odvedemo sami sebe u smrt.

Za kraj bih ti podijelila par stihova u formi pjesme koji su me nekako obuzimali dok sam pisala ovaj tekst:

Ponekad se pitam je li moguće?

Je li moguće da smo ti i ja zaboravili 

pod čijim Nebom hodamo?

Je li moguće da smo zaboravili 

tko je Onaj koji nas drži u svojim rukama?

Je li moguće da smo zaboravili da smo djeca Kralja 

i da sada živimo kao prosjaci?

Je li moguće da ti i ja kao obećani Sinovi Božji, umjesto svakodnevne Nebeske Slave i prisutnosti Kralja u našim životima, baštinimo tjedan dana godišnje mrvica radosti i slavlja koje padaju oko Božića?

Je li moguće da nas je duhovna amnezija toliko uzela da ne prepoznajemo Ljubav koju smo nekada živjeli s Njime?

Je li moguće da smo toliko daleko Isuse od tebe?

Gdje prekida to moguće, gdje je točka promjene?

Gdje je crta koja dijeli zemaljsku stvarnost od Nebeskog čudesa?

Pa ti i ja smo pozvani živjeti čudesa na ovoj zemlji, činiti veće stvari od našeg SVEMOGUĆEG Oca, Kralja

Ti i ja smo pozvani baštiniti obećano, a to je „SVE je moguće onome koji vjeruje…“

Ti i ja smo pozvani imati glavu u Nebu, a tek nogama doticati tlo

Probudimo se, promijenimo moguće u čudesno…

S ljubavlju, 

Klara