Nisam ovdje pisala već nekoliko mjeseci, pustila sam da se proces, dio kojeg ću u nastavku podijeliti s tobom, odvije do kraja. Nekada ranije proces bi započeo, no moj um bi počeo brzati sa zaključcima, pretpostavljati što je Otac stvarno mislio i koje mi je lekcije namijenio. Ovoga puta odlučila sam pričekati stvarnu spoznaju do kraja. Spoznaje koje ću u nastavku podijeliti s tobom zatekle su me i probudile u meni veliki val pokajanja. Vjerujem da sam u trenutku spoznaje svoje odvojenosti od Njega i Njegove vizije za moj život prošla proces sličan onome kad će se knjiga života jednom otvoriti pred nama.

Situacija za situacijom prolazile su mi pred očima – poticaji i opomene koji su stizali do mene, a koje sam uzimala sa zadrškom, prevodeći ih u neku svoju valutu, želeći njima unaprijediti sliku života i viziju koju sam ja zamislila.

Na svjetlu novih spoznaja zanimljivo mi je bilo promatrati sebe u nekim prijašnjim situacijama i koliko sam bila spremna uzimati iz propovijedi i tumačenja Riječi Božje samo ono što sam smatrala potrebnim i poželjnim, istovremeno čvrsto držeći nogu na kočnici potpunog predanja onome na što me Krist jasno poziva.

Okolnosti zadnjih mjeseci dobro su me prodrmale i pripremile moje srce da mogu čuti što mi Otac želi reći. Pisala sam ovdje kako sam prije nekih devet mjeseci dobila viziju mog daljnjeg smjera djelovanja. Sjećam se tog ushićenja, radosti i snage koja je prštala čim bih se u mislima spojila s tom idejom. No, zaista ne treba podcjenjivati stupanj obmane u kojem još uvijek živimo dok Duh Božji u potpunosti ne upravlja našim razmišljanjem i djelovanjem.

I tako sam ja, viziju za koju sam zaista vjerovala – i još uvijek vjerujem – da je došla s Neba, krenula ostvarivati svojim snagama. Ja sam onaj tip koji voli sve znati unaprijed, isplanirati prije nego što krene, znati koje su mi opcije preda mnom i u kojem pravcu mogu krenuti. No, tako se ne hoda u vjeri.

Nemajući dovoljno hrabrosti da se obratim roditeljima djece s teškoćama na način koji mi je objavljen i ujedno se javno izložim pred strukom, krenula sam pričati o temama u kojima sam već bila dobra i koje su mi bile poznate – o braku. I to je blagoslivljalo ljude. Ljudi su nam se povratno javljali, govoreći koliko im otvaramo oči i kako im to mijenja brakove. Napravili smo mnogo dobra, vjerujem da ćemo nastaviti raditi na tom polju, ali to nije bio poziv koji je meni Otac stavio u srce onog samo naizgled običnog ljetnog jutra kada sam ga pitala: „Što želiš od mene? Kako da pomirim službu i moj rad s djecom s teškoćama?“

Ne imajući povjerenja da će se On čudesno pobrinuti za nas ako ja krenem tamo gdje me je pozvao, a ne želeći naplaćivati rad s roditeljima, počela sam razvijati dodatni posao sa strane.

Je li to bilo dobro i plemenito od mene? Svakako da jest – raditi dodatno kako bih mogla s roditeljima raditi besplatno. No, to je ponovno bilo još jedno skretanje s puta na koji me Otac pozivao. Sljedećih nekoliko mjeseci intenzivno sam radila na podizanju novog posla, slušala edukacije, uvježbavala se u tome i dobivala odlične reakcije na svoj rad. Ljudi su prepoznavali vrijednost, govorili su kako su usluge ispod cijene i kako se vidi ljubav koju ulažem i koliko puno radim za roditelje i djecu kojima se obraćam. No, posao sa strane uzimao je sve više mog vremena i sve sam manje nalazila vremena da krenem u smjeru za koji sam vjerovala da mi je Otac pokazao.

Pokušavala sam sve to stići. Osjećaj da se ne dajem ovdje na BN koliko bih htjela uzrokovao je sve veće nezadovoljstvo, a ja sam postajala sve umornija i osjećala kako se približavam rubu svojih snaga.

Okolnosti života nikako nam nisu išle u prilog – od financijskih problema do raznih drugih izazova. Nastavljali smo gurati dalje, misleći da radimo ispravno i da su sve ove teškoće samo kušnje kroz koje moramo proći kako bismo nastavili činiti dobro.

Negdje tamo početkom siječnja Frano i ja „zasanjali“ smo godinu ispred nas. Simbolično, par dana kasnije više nismo mogli pronaći papir na kojem smo sve to zapisali – kao da je u zemlju propao. Uzeli smo to kao znak da trebamo razviti bolje ideje i ponovno smo ih iznijeli na papir. No, po povratku u Zagreb i taj je papir tajanstveno nestao.

„Isuse, što nam želiš reći?“ pitala sam se u nevjerici.

A onda je došao seminar Manna i Matej 6:33, koji me ogolio do kraja, zakucao za pod i pokazao jasan uzrok naših problema.

„A moj će pravednik od vjere živjeti. Ako li otpadne, moja duša neće uživati u njemu.“ (Rimljanima 10,38)

„Ako si stalno stisnut okolnostima i problemima, to znači da si van Božanskog reda. Kada si u Božanskom redu, okolnosti oko tebe mogu biti nepovoljne, no ti si opskrbljen, zaštićen i mudro vođen. Ako su oko tebe problemi koje neprestano moraš rješavati i zbog toga ne uspijevaš raditi na duši, što je tvoja glavna zadaća, u grijehu si, nepravednik i van Božanskog reda.“

Molim?!

Nepravednik, u grijehu, van Božanskog reda?!

A ja mislila da su okolnosti takve zato što se Neprijatelju ne mili dobro koje radimo i da nas pokušava u tome spriječiti.

Koja promjena perspektive!

Kako je lako sebe prevariti, utješiti, zavaravati se da smo bolji nego što jesmo i nepovoljne okolnosti razumjeti kao kušnje, dok s druge strane stoji istina po kojoj su nepovoljne okolnosti rezultat našeg odmaka od Njegove volje.

U trenutku kad sam čula objašnjenje gore navedenog stiha, jedva da sam uspjela podignuti glavu od muke. Iako je oko mene bilo nekoliko mojih dragih prijateljica i vjerujem da to nisu povezale sa mnom, ja sam osjećala da sam potpuno gola i toliko kriva da sam poželjela propasti u zemlju.

Znam da to nisu omiljene emocije u današnjem društvu i razgovorima, no one su jedne od najljekovitijih koje moja duša poznaje.

U istom trenutku „odčepile“ su se moje uši na sve duhovne istine. Svaki poticaj i opomena koji su dolazili nakon toga, uzimala sam kao da su upućeni meni osobno. Baš svaki. Pustila sam da svjetlo koje je dolazilo kroz seminar Manna i Matej 6:33 snažno djeluje u meni – da prodrma sve, da sažeže sve što nije dobro, pod cijenu da ne ostane ništa i da moram sve graditi iznova.

Osjećala sam kako ogromna sila ide prema meni, spremna porušiti sve što je nepotrebno i krivo. Nevjerojatan osjećaj. Ususret mi ide nešto što je spremno uništiti sve na čemu sam ustrajno radila mjesecima i godinama, a ja, osim nekakvog slabašnog straha od nepoznatog, nemam gotovo nikakav otpor. Voljno surađujem s tim i spremna sam napraviti sve da napokon pristignem tamo gdje me Otac zove.

Dijelim s tobom svega nekoliko bilješki koje su prodrmale cijelo moje biće. Shvatila sam ih posve osobno, kao da nema nikoga pored mene i kao da je seminar od pet predavanja po sat i pol vremena govorio samo o meni.

• Ako si pritisnut okolnostima, to znači da nemaš dovoljno vjere oživljene kroz ljubav. Moraš staviti rad na vjeri na prvo mjesto jer bez toga ne možeš uspostaviti odnos s Ocem, vratiti se u Red, zbog čega te nevolje nastavljaju pritiskati, uzimati svu snagu, zbog čega se ne usavršavaš, nazaduješ, ne postižeš cilj zbog kojeg živiš na Zemlji i vraćaš se natrag u Kraljevstvo tame.

• Nema “jadan ti”. Moraš se „doškolovati“ kako ne bih otpao od vjere.

• Naučit ćeš vjerovati. Čitat ćeš Riječ. Bit će ti stalo. Razmišljat ćeš o tome. Molit ćeš. Uzet ćeš si vrijeme. Prakticirat ćeš – ili duhovno gineš. Ovo mora biti tvoja životna promjena. Shvati ovo ozbiljno. Stani da se sagledaš i promijeniš.

• Nevolja te snađe jer ne hodaš s Bogom. Otac nije uzrok tvojih nevolja, neprijatelj jest. Otac te stavlja u njih da u tebi razvije glad za Njegovom voljom, kad drugačije ne ide.

Jao!

Kad već drugačije ne ide?!

Hvala ti Oče što sam dopustila da tvoja živa Riječ Riječ prodre u moje srce duboko, dotle da odijeli dušu i duh, zglobove i moždinu i prosudi sve moje nakane i misli srca.” (Heb 4,12)

Ova priča ima jako sretan kraj, no to bi bilo predugo za ovaj put.

Uvjerena sam da ćeš u seminaru Manna i Matej 6:33 i ti pronaći ključ za svoje oslobođenje – odgovore na to zašto ne živiš u punini obećanih blagoslova i jasne korake kako do njih doći.  

https://www.youtube.com/watch?v=godaPo6BFaQ

Do sljedećeg tjedna i sretnog završetka ove priče šaljem ti jedan veliki i snažan zagrljaj!