Vozim se prema gradu, pratim ženu mojih godina na dovršavanje trudnoće, kako kažu. Ne poznajem je. Prijateljica iz zajednice, prepoznajući situaciju, poslala ju je meni, znajući da sam prije samo dvije godine prolazila kroz sličnu situaciju. Čule smo se nekoliko puta telefonski. Preslaba je da bi dočekala dovršetak trudnoće kod kuće sama s djetetom. Dobro su mi poznate njezine misli. “Ako još malo pričekam, možda se ipak dogodi čudo? Možda, kad dođemo tamo, srce bude kucalo? Možda se dogodi čudo? Bogu je sve moguće.”

Nada se, ali zapravo ne vjeruje. Vjera nedovoljno jaka da “natjera” nebo da intervenira. Klasika. Teške misli. Nudim joj da idem s njom, duboko zahvalna pristaje. Kaže da bi joj to puno značilo i da bi onda možda nekako mogla.

Par minuta kasnije, lutamo i tražimo se oko bolnice koja je u radovima. Stojim pred hitnom i prepoznajem njezin glas: “Ja to ne mogu. Ja to jednostavno ne mogu!” govori nekome. Ne mogu je dobiti na mobitel, pa hodam uokolo nadajući se da ću je opet čuti. Zar je moguće da sam došla prekasno? Zar je moguće da već ide na zahvat?

Zvoni mi mobitel. Ona je. Tu je. Očekujem punašniju ženu crne kose, a dolazi mršava ženica plave kose. Puši cigaretu za cigaretom. U suzama mi govori kako ne zna gdje treba ići. Šalju je s jednih na druga vrata. Na rubu je snaga. Stojim pred njom i sve u meni je voli, volim na najjače. Sve u meni želi podignuti ono što je slabo, ohrabriti sve što je prestrašeno i iscijeliti sve što je slomljeno. Ovo mora da si ti, Isuse, u meni. Ja sama nisam sposobna za ovako nešto. Spremna sam se izboriti, skratiti joj put, zauzeti se za nju, čekati i suprotstaviti se nekome ako nešto pođe po zlu.

Iako smo istih godina, osjećam da preda mnom stoji dijete, prestrašeno do boli. Pratim je na hitnu gdje se raspada po prvi put.

Atmosfera u bolnici-život i smrt u istom hodniku

Luda situacija – u istom hodniku sjedimo nas dvije i još dvadesetak žena. Neke djeluju kao da su na redovnim pregledima. Preko puta sjedi majka koja je dovela maloljetnu kćer. Isto se dogodilo – i srce njezine bebe je prestalo kucati u sedmom tjednu. Nekoliko minuta kasnije, u suzama ulijeće žena u kasnim 30-im godinama, plače nezaustavljivo zbog krvarenja.

Srce me cijelo vrijeme vuče prema majci s kćeri koja djeluje totalno utučenom i nezainteresiranom. Kasnije doznajem da je majka zapravo dovela kćer na prekid trudnoće. Obuzima me ljutnja. Razmišljam na temelju čega je donijela odluku da na taj način pruži podršku kćeri. Zbog toga što je mlada, što mora prvo završiti fakultet, naći stabilan posao? Je li, misleći da spašava život svoje kćeri, zapravo uništila i slomila u njoj sve ono dobro i sveto? Hoće li se taj mladi život ikad oporaviti od onog što je učinila, potpuno nesvjesna svih posljedica koje jedna takva odluka nosi?

Atmosfera u hodniku kao iz nekog uvrnutog filma. Pun hodnik žena, svaka sa svojom pričom. Očito smo blizu rodilišta jer se svako malo čuje krik novorođenčeta, dok su oko nas žene koje su izgubile dijete i one koje se boje da će ga izgubiti. Nema onog veselog pogleda kad se čuje taj prvi plač djeteta, svaki novi plač kao da dodaje težinu cijeloj situaciji.

Žena s kojom sam došla nije sposobna biti u toj čekaonici. Čekam da je doktor pozove, a ona vani puši cigaretu za cigaretom. Govori mi da je od jutra već cijelu kutiju strusila. Zna da bi trebala prestati, no ne uspijeva otkad je doznala da srce više ne kuca.

Podrška kroz molitvu i suosjećanje

Čekamo satima, za to vrijeme se još tri puta raspada. Podižem je i obećavam joj novi život u Kristu.

Promatram pristup liječnika prema njoj – očito je u lošem psihičkom stanju, raspada se pred njima, istina, donosi nesuvisle komentare, no trpi jednu od najvećih boli u životu. Nema razumijevanja. “Izvadite krv i dođite po tablete.” Naravno, petak je, a doktor radi popodne. Ništa do ponedjeljka. Govori im i moli ih da operativnim zahvatom dovrše trudnoću jer nije sposobna to izgurati kod kuće. Doktorica viče na nju da to nije moguće i da je to već trebala riješiti. Grlim je, primam i doslovno vučem vani. Ona se raspada po peti put. Ljubav se žestoko ohladila među ljudima.

Podižem joj pogled iznad situacije i objašnjavam kako je ova točka prekretnica u njezinom životu, kako od sada, od našeg susreta, sve ide drugačije.  Umirujem je. Pokazuje mi sliku svoje kćeri i psa, uspijevam je nasmijati dok priča dogodovštine štenca kojeg je udomila. Osjećam kao da je već dugo poznajem, volim je još više. Govorim joj da je jako hrabra. Jako malo priča o sebi. Doznajem da je domsko dijete. Kaže da ne zamjera svojim roditeljima, no da joj nije jasno kako su je mogli imati, iako je nisu voljeli, a ona ne može imati ovo dijete koje toliko voli. Šutim i ne znam što bih joj rekla. Zapravo znam, no osjećam da me ne bi razumjela. Nastavljam je samo voljeti. Ponavljam joj koliko je hrabra i koliko je toga već prošla. Mislim to zaista.

Pitam se kako će se situacija dalje razvijati. Osluškujem što napraviti, ne mogu se oduprijeti mislima koje me vraćaju u moju situaciju. Samo naizgled identična situacija po nalazu  no toliko  lakša samo zato što sam vjerovala da me Očinska ljubav nosi u toj situaciji, da me privija k Sebi i da me u svojoj najvećoj providnosti vodi do onih dijelova sebe s kojima se sama nikad ne bi usudila pozabaviti. Nebo mora intervenirati i u ovoj situaciji. Pitam ju želi li pozvati Isusa u svoj život i krenuti ga graditi ispočetka, ovaj put na dobrim temeljima. Kaže da bi htjela, no tek nakon što prođe ovaj proces. Najradije bi da to napravi sada, no puštam ju. Ne guram dalje, tu sam i ne idem nikud. Predlažem joj da se pomolimo zajedno. Kaže da nema snage, moli mene da se pomolim. Čekam da dovrši cigaretu. U sebi svezujem Đavla nad cijelom situacijom. Molim za milost, za snagu, za ljubav, za život koji dolazi od Oca. Molim da se umiri sve što je prestrašeno, obnovi sve što je slomljeno i zacijeli sve što je ranjeno. Znam da će primiti sukladno mojoj vjeri i žao mi je što joj ne mogu dati više. Dok molimo, osjećam kako život ulazi u nju. Šuti, no pogled joj je drugačiji, gleda me zahvalno. Ne govori ništa ni po završetku molitve, no vidim da nikad nije doživjela nešto slično.

Razmišljam o vremenu u kojem živimo – žena se raspada u centru Zagreba, u bolnici, a nitko ne dolazi do nje, nitko ne mari što nije dobro. Nitko se ne brine kamo ide poslije. Pitam se je li moguće da smo si dopustili toliko biti neosjetljivi na tuđu nevolju. Da su nam srca toliko otvrdnula. Grlim ju na odlasku, hrabrim i  zovem Franu da mu kažem da ne dolazi po mene, da mi treba još malo vremena da posložim sve misli prije nego što se vratim kući djeci.

Milosrđe i duhovni rast

Sljedećih dana smo u kontaktu. Javlja mi da se nešto počelo mijenjati. U drugoj bolnici u kojoj je išla na vađenje krvi, nešto se promijenilo. Prepričavajući svoju situaciju, ponovno se raspala, no ovog je puta to primijetio mladi doktor kojem je odmah bilo jasno da je preslaba da bi dovršavanje trudnoće prošla sama kod kuće. Savjetovao je da ode kod svog doktora po tablete za smirenje i zakazao operaciju. Sada i ona počinje uviđati da se situacija počinje odvijati po drugačijim pravilima. Hvala ti, Isuse, na intervenciji s neba. I dalje je preplašena i nema snage otići u bolnicu, a ja tog jutra ne mogu s njom. Dopisujemo se preko poruka, preteško joj je, nekoliko puta odlazi iz bolnice no opet se vraća. Bodrim je, govorim joj koliko je hrabra i da sam tu za nju i da nije sama. Molim za nju iz sveg srca, za snagu da ne pobjegne iz bolnice.

Osoblje u drugoj bolnici, gdje će se obaviti zahvat, strpljivo je s njom. Kaže da su predivni i da imaju strpljenja, i da ne zna tko bi imao toliko strpljenja. Hvala ti, Isuse, na tvojim ljudima, hvala ti na ljudima koji još uvijek žive svoj posao kao poziv, koji nisu postali ravnodušni na nevolju drugih ljudi, koji su tvoje svjetlo u ovoj tami koja sve više prevladava. Blaženi su milosrdni, oni koji podupiru bližnjega u nevolji i tegobi, koji mu pomažu nadići nesreću. Ohrabri ih, podari im snagu, objavi im se na način koji će razumjeti, blagoslovi njihove domove, ispuni ih snagom, svjetlom i svime što im je potrebno da nastave činiti dobro. Javlja mi da je uspjela, da je dobro i da je zahvat obavljen pod potpunom anestezijom te da je puštaju kući. Kaže da će vjerojatno stići po dijete u školu. Hvala ti, Isuse, mislim u sebi, toliko si dobar i velik. Milosrdni Otac hoće pomoći, želi pomoći odmah, i sada, čak i kada osoba sama ne traži Njegovu pomoć. Ako se mi ne zauzmemo za njih, nema načina da On intervenira. Kakva odgovornost!

Suočavanje s gubitkom 

Čujemo se narednih dana. Kaže mi da nikad neće moći preboljeti gubitak. Puštam je da bude tužna. Prebrzo dopuštamo sebi da ljude nasilno vadimo iz nekih njihovih stanja, jer je nama nelagodno biti s njima takvima i nestrpljivi smo. Ljuti je kada čuje komentare poput: “Lako ćeš ti, imat ćeš još djece” ili “Dobro da već imaš jedno dijete” ili “Dobro da se trudnoća prekinula sad, a ne kasnije, ako bi dijete imalo teškoće.” Vidim da je ovih nekoliko dana previše puta čula takve komentare. Znam po sebi da nema nikakve utjehe u tome. Sve u njoj želi zadržati taj mali život, ideju koju je imala za njega, planove i snove. Govorim joj da je u redu biti tužna, da ima pravo biti tužna, da se radi o pravom gubitku, i da će tuga ostati još neko vrijeme, dok ne dopusti Isusu da zaliječi te rane. Govori mi kako je pronašla tetovažu i kako želi napraviti tetovažu jer joj se čini da je to jedini način da beba ostane s njom sada kad je sve gotovo. Razumijem je, i zajedno komentiramo tetovažu. Pričamo i o natpisu za lančić kojeg će kupiti.

Razmišljam o tome kako u tom trenutku prestaje biti važno što ja mislim o tetovažama i kako bi se ona trebala nositi s ovom situacijom. Važno je samo da je sretnem tamo gdje je ona sada i obgrlim je sa svom Očevom ljubavlju koju imam u sebi. Dogovaramo se za susret sljedećih dana.

Pa što ti to treba, Tereza? Pored svega što radiš i četvoro djece kod kuće, mogao bi se netko zapitati. “A tko će, ako neću ja?” pitam se. Žetva je velika, radnika je malo, premalo.

Nježan podsjetnik

Okreni se oko sebe i pobrini se za bolesne i nemoćne u svojoj okolini. Pozvana si da budeš milosrdna, da nikad iz vida ne izgubiš potrebe drugih ljudi. Osoba može biti bolesna u tijelu i u duši, i pomoć joj je neizrecivo dragocjena. Ispravna riječ, izrečena s ljubavlju, može biti lijek. Koliko često ljudi prolaze pored bolesnih i nemoćnih a da im ne pruže ni utješnu riječ? Koliko to mora biti deprimirajuće za osobu koja je bespomoćna i zahvalna za svaku riječ ljubavi? Koliko često bolesni nisu čuli ni jednu riječ ljubavi?

Ne dozvoli da ti srce otvrdne. Budi svjesna tegobe koja te okružuje i pomozi gdje i kako možeš. Slijedi Isusov primjer koji je olakšao duhovnu i zemaljsku patnju, pomagao slabima i bolesnima, podizao njihove duše i tijela. Njegova ljubav je bila način života, primjer za sve nas. Dao nam je zapovijed da Ga slijedimo. Budi milosrdna, miroljubiva, blaga, strpljiva i ponizna, s ljubavlju u srcu i pravednošću u mislima i djelima. Pokušaj potaknuti uzvraćenu ljubav, i sigurno ćeš izbaviti duše kroz svoja djela milosrđa, jer ljubav uvijek budi ljubav.

Gdje ljubav postoji, tamo sva nevolja nestaje, u skladu sa stupnjem ljubavi koju osoba osjeća. Pomaganje drugima rađa pozitivne misli i osjećaje, i to dotiče dušu druge osobe i potiče je na slične akcije. Svaka ta aktivnost ljubavi udaljava osobu od mog protivnika i skraćuje udaljenost od Oca. Svaka ta promjena koja u sebi nosi povratak Ocu uvijek u sebi skriva odgovor na bilo kakvu zemaljsku ili duhovnu nedaću.

Budi mi blagoslovljena i ohrabrena.♥