Nezadovoljstvo je tako opasna stvar. Iako nam ponekad može pomoći da se bolje sagledamo u određenim situacijama i periodima života i uočimo gdje i kako možemo bolje, kako možemo narasti ili nešto nadvladati, nerijetko nas upravo to isto nezadovoljstvo baci na dno jame iz koje se jaaako teško iščupamo van. Često me je nezadovoljstvo dovelo do uspoređivanja s drugima i zavisti koja bi mi ranjavala srce i dugo bi mi trebalo da ublažim ožiljke, no oni ne bi nestali. Ostane neka gorčina koja se duboko zavuče u srce i teško ju je u potpunosti iskorijeniti. A sve započne s naizgled običnim nezadovoljstvom.
Otkad znam za sebe bila sam nezadovoljna svojim fizičkim izgledom. To stanje nisu olakšala niti ismijavanja vršnjaka u Osnovnoj školi, a i kasnije me to nezadovoljstvo dugo proganjalo. Prihvatiti sebe, odnosno svoj fizički izgled, za mene je bio dalek i nedostižan pojam. Višak kilograma također nije bio od pomoći. Vječito sam bila na nekim dijetama ili u procesu započinjanja iste. Naravno, uvijek sam se bolje osjećala kada su brojke na vagi bile niže, no nikada nisam bila u potpunosti zadovoljna svojim tijelom. Tek nakon četvrtog poroda, posložila sam glavu, rekla sam samoj sebi da je dosta i, po prvi puta u životu, okušala se s kardio treninzima. U iznenađujuće kratkom roku moje tijelo se transformiralo u nešto što sam smatrala da je nemoguće. No ponovno sam ostala trudna i, unatoč treninzima u trudnoći i većinski pravilnoj prehrani, moje tijelo nakon poroda je izgledalo kao da nikada trening odradila nisam. Obuzeo me očaj. Dovela sam se u stanje samosažaljenja jer sam se uporno uspoređivala s drugim trudnicama koje nakon poroda odmah izgledaju kao da nisu rodile ili za koje se u trudnoći jedva primijetilo da su trudne. Ja niti u jednoj trudnoći nisam bila jedna od njih. Iako je svaka trudnoća različita, kao i svaki porod, moje tijelo kao da je odbijalo moju ideju i nastojanje. Nakon nekoliko mjeseci, uz molitvu za snagu, odlučila sam se ponovno dovesti u red, pa makar morala cijeli proces proći ispočetka. I gotovo sam uspjela, odnosno, bila sam jako blizu, ali sam ponovno ostala trudna, pa je proces stao. Pomislila sam da će mi možda drugi tip treninga u trudnoći biti zahvalnija varijanta, i stvarno je izgledalo kao da je zaista tako, no nakon ovog poroda moje tijelo je bilo najizobličenije ikada. Otečena, s nakupinama masnih naslaga za koje nisam znala da su moguće (bar na mom tijelu), vrlo brzo sam se ponovno dovela u stanje blisko očaju. Ponovno samosažaljenje jer moje tijelo nije poput onih u žena kojima zavidim. Ponovno samosažaljenje jer trebam po treći puta proći iznova cijeli proces, no s još gorim početnim stanjem. Ponovno samosažaljenje jer se osjećam zarobljeno u vlastitom tijelu kojega se gadim. I užasavam.
I neću lagati, upravo očaj oko mog fizičkog izgleda je bio okidač za moj duhovni pad. Na prvu neprimjetan, ali svakodnevno sve veći i sve uočljiviji. Svjesna da ne mogu odmah po porodu krenuti s treninzima jer mi je, prije svega, potreban kvalitetan oporavak (koji uz šestero djece nije bio baš moguć, unatoč trudu supruga i bližnjih) morala sam prihvatiti da je moje tijelo jednostavno trenutno takvo. Nisam uspijevala, a molitve i unutarnji razgovori s Ocem su bili sve kraći i sve rjeđi što je samo produbljivalo moju tugu i moje nezadovoljstvo. Nezadovoljstvo koje mi je već dovoljno ožiljaka nanijelo. No sve udaljenija od Oca, sve sam bila udaljenija i od sreće.
Ponovno sam vodila unutarnje bitke za koje sam smatrala da su već odavno pobijeđene. Ponovno misli koje su bile odavno iščezle. I ponovno nezadovoljstvo koje se širilo poput korova na sve aspekte moga života. Bila sam nezadovoljna sobom kao suprugom, nezadovoljna sobom kao majkom, nezadovoljna sobom kao osobom. Nisam bila ni svjesna koliko duboko sam potonula dok se suprug i ja nismo posvađali, oko gluposti, naravno. No sklop misli koji mi je došao u um nakostriješio me.
Takve misli nisam imala godinama. Misli dubokog samosažaljenja, očaja, mraka. Isti tren sam u mislima zavapila Ocu da me izbavi. Mir nije došao trenutno, no nastavila sam moliti tijekom dana i trudila sam se ugušiti misli koje su konstantno pokušavale okupirati moj um. Već sutradan moje misli su dobile potpuno novi tijek i novu putanju. Samo sam se nasmiješila Ocu u dubokoj zahvalnosti jer me opet spasio od mene same. I dalje je moje tijelo takvo kakvo je i tek započinjem s ponovnim procesom povratka na staro, no Isus je maknuo nezadovoljstvo iz mog srca i skreće mi pažnju na sve stvari koje imam i uživam zbog Njega. Iako se izvana ništa nije promijenilo, moja unutrašnjost je doživjela preobrazbu koju niti jedan vanjski pokazatelj ne može dovoljno dobro prikazati.
Tvoje nezadovoljstvo može biti zbog istog razloga, ali i zbog bilo kojeg drugog. No nemoj dopustiti da se i u tvom životu raširi kao korov. Vjeruj Ocu da ga može ukloniti, vjeruj Mu da može učiniti stvari boljima, vjeruj Mu da će ti dati SVE što ti je potrebno da dođeš do svoje pobjede. Ali vjeruj mi, nećeš moći bez Njega, a s Njim je to zaista lako. Samo Mu s(v)e predaj i vidi kako će ti promijeniti SVijEt!
Grlim!
Anja
Wow Anja…hvala…post koji mi je ponovno otvorio oči da bez Njega uistinu ne mogu ništa promijeniti.
Isus s tobom😊
Awwww. Stvarno mi je srce puno kad to čujem. Hvala tebi!! Grlim te! 😊