Žene budite poslušne svojim muževima. Kao što je Krist glava Crkvi neka muž bude glava ženi. 

Efežanima 5: 21-24 

Prošli put sam pred tebe postavila izazov i potaknula te da se podvrgneš testu i pokušaš se ne „umetnuti“ u sljedeću inicijativu tvog muža. Predložila sam ti da se pritom pokušaš suzdržati od komentiranja, pokušaja pomaganja i „spašavanja“ situacije sa  ne tako, ne tamo, ne toliko i ne tada.

Potreba da se promijeni slijed misli

Od svih dijelova našeg bračnog usklađivanja ovaj mi je bilo posebice teško nadvladati. Petljala sam se u sve i svašta. Važne i nebitne stvari, od odluka koje se tiču Frane osobno do nekih obiteljskih stvari. Kada bih u najkraćim crtama mogla opisat proces koji se pritom odvijao u meni, rekla bih da sam osjećala snažnu silu da se umetnem u Franin slijed misli i pokušam im promijeniti smjer. Nisam si mogla pomoći. Bila sam uvjerena da znam bolje i da Frano nije uzeo sve važne čimbenike u obzir. Nakon što bi Frano krenuo govoriti, upala bih mu u riječ i nastavila govoriti dok nisam imala osjećaj da sam rekla baš sve što sam mislila reći. Ne moram ti uopće govoriti koliko puta je moja procjena situacije bile kriva, snažno obojana mojim tjeskobnim mislima i strahovima. Usporedo s takvim jednim mojim monologom Frano je s druge strane sve više preispitivao svoju odluku osjetno gubeći snagu, povlačeći se dok konačno ne bi odustao od inicijative koju je imao. Moja draga prijateljica svoje slično iskustvo opisuje ovako:

Ponekad kad bi on krenuo pričati meni bi već na početku djelovalo kao da to na kraju priče neće biti ispravno ili dovoljno dobro, što uglavnom nije bilo točno jer je ponekad samo želio izraziti svoje misli ili osjećaje. Ja na tom početku već imam svoj rasplet događaja u glavi  i u ogromnom nestrpljenju da on uopće završi (a time i nedovoljnom zainteresiranošću za ono što on ima za reći) uklizavam kopačkom kao Messi i lomim mu skočni zglob, jer ovo moje “je bolje” i nema smisla uopće čekati i gubit vrijeme na slušanje tog njegovog do kraja kada kod mene “imamo bolji slijed misli”, pa zašto odmah ne skočit na “pravu stvar”.

Prije nego ti ukažem ti na  razloge zbog kojih se toliko teško oduprijeti  porivu da upadaš mužu u riječ i prekidaš mu slijed misli htjela bih te podsjetiti da Bog na tebe i tvog muža gleda kao dva jednako vrijedna bića i da tvoj muž pored sebe ne treba neko inferiorno biće bez prava glasa, već slobodnu, sposobnu, odvažnu i hrabra ženu, punu radosti i života. No, problem je u tome, što se mi žene, suprotno uvriježenom mišljenju ,često puta svjesno i nesvjesno, postavljamo u superiorniji položaj nad našim muževima.

Razlozi potrebe da se promijeni slijed misli

Kako bi ti ovo što zornije demonstrirala zamolila sam još nekoliko svojih bliskih prijateljica da mi kažu što ih odvraća od toga da u danom trenutku utihnu kako bi čule muževljevo srce. Ovo su njihovi odgovori.

potreba da budem važna, ravnopravna ili bolja od muškaraca, misao da sam pametnija, prodornija, poduzetnija, da bolje vidim „situaciju“.

uvjerenost da sam nepogrešiva, preciznija, pedantnija…da on nema dobar uvid zbog čega će sigurno pogriješiti nakon čega ga ja moram ispravljati.

potreba da izgovorim svoje mišljenje i u situacijama koje nemaju veze sa mnom, kao npr. odnosi s njegovom rodbinom, poslovima koje radi,  kretnjama po kući, igri s djecom. Razlog tome je bio unutarnja potreba za kontrolom, ispravljanjem, prigovaranjem kako bi sve bilo po mom.

nevoljnost da popratim njegovu inicijativu s komentarima to nam sad ne treba, sad ćemo potrošiti novce, a mogli smo to i to i sl., kao da mi je samo bilo važno da bacim kontru. No za moju inicijativu sam uvijek bila odmorna, imala bih snage napraviti sve što treba. Kad bi mi se neka njegova ideja i učinila dobrom, nisam ga htjela podržati, osjećala sam kočnicu u sebi jer mi je bilo krivo što ideja nije došla s moje strane, jer bih ja to ipak bolje osmislila. Ponos mi nije dao da mu pohvalim ideju i pomognem ju realizirati.

osjećaj nepravde i da je istina (samo ono što ja smatram istinom) mora biti izrečena. Poprilično bih se ne zaustavila kada bih vjerovala da je to što on govori krivo i nanosi štetu našoj obitelji.

uvjerenost da će nastati užas ako  ne kažem što je „važno“, da će pogriješiti i da će sve otići niz padinu, a pogotovo jer se tako  nekad znalo dogoditi. A kada bih ja pogriješila ili kad bi zbog mene sve otišlo niz padinu nisam uopće niti brojala, niti uzimala kao važno, jer ipak ja znam bolje.

Primjetit ćeš da sve ove razloge  krasi jedna poprilično upitna postavka, a ta je da smo mi  žene pametnije, sposobnije, spremne bolje sagledati situaciju, a da je naše muškarce u pravilu potrebno kontrolirati na način da ih se dodatno poduči i usmjeri. O tome kako se naši muškarci pritom osjećaju pišem ti u sljedećoj objavi.

U kojim situacijama ipak reagirati?

Nakon toga sam ih pitala koliko je situacija u kojima su stvarno morale reagirati, a koliko je bilo onih nebitnih kada su se realno mogle prepustiti inicijativi svoga muža.  Sve su odgovorile da je  broj situacija u kojima su zaista morale reagirati bio zanemarivo malen u odnosu na situacije kada su se mogle prepustiti. Njihovo je iskustvo da je u većini slučajeva inicijativa od strane muža donijela je veću dobrobit za sve i uključivala bi minimalnu štetu. Ako bi i nastala kakva šteta ona bi bila kratkotrajna i vrlo lako otklonjiva. Živo se sjećam trenutka kada sam si u jednom razgovoru, nakon što sam krenula ustaljenim obrascem upadanja u riječ i izražavanja svog mišljenja, ipak uspjela zaustaviti i umjesto da pretpostavim motive iz kojih je Frano reagirao, dopustila si čuti zašto je reagirao tako kako jest. Malo je reći da  me duboko posramilo koliko je njegovo objašnjenje razlikovalo od onog kojeg sam ja pretpostavila. Baš sam ostala zatečena širinom pogleda na situaciju, mudrošću i ljubavlju s kojom je htio zahvatiti sve sudionike. Od tog trenutka postala sam vrlo oprezna s mojim procjenama njegovih motiva. Jednom kada sam u sebi osvijestila tu snažnu potrebu da se „umećem“ u sve i svašta postalo mi je manje važno o kojoj se inicijativi radi. Najvažnije mi je bilo da ja taj svoj problem što prije uspijem otkloniti iz našeg odnosa. I danas se iznenadim kojom lakoćom „pustim“ neke stvari na kojima bi ranije toliko inzistirala. Velika je sloboda u tome. Znači li to ja nemam pravo izraziti svoje mišljenje. Naravno da ne. Ako nas poznaješ osobno ili si slušala neki od naših podcasta vjerujem da si primijetila s kojom lakoćom pred Franom izražavam svoje mišljenje i gledanje na situaciju. Razlika je u tome što bih ranije kada bih izražavala svoje mišljenje ne bih stala dok ne bih Franu uvjerila u ispravnost svog mišljenja i poduzimanja potrebnih koraka. Sada, nakon što izrazim mišljenje glede neke Franine inicijative, pustim njega da odluči. Važno mi je da čuje moje srce u toj situaciji no slobodna sam od toga da mora napraviti onako kako ja vidim da je ispravno.

Šutnja kao prvi korak

Idealno bi bilo kada bi dvoje u braku dijelilo iste misli i kada bi u svakom trenutku bili spremni poduprijeti jedno drugo.  No stvarnost je puno drugačija i Bog je u svojoj najvećoj mudrosti pronašao način da premosti tu provaliju među nama tako što je postavio jednog da vodi, a drugog da slijedi. Ne bih htjela da pomisliš kako bi tvoja šutnja trebala biti neko trajno stanje. Proces u koji te pozivam trajat će jedno vrijeme, a šutnja je tek prvi korak. Neki dan sam u razgovoru s Franom počela reagirati po nekim starim obrascima „žrtve“. Odmah me zaustavio i podsjetio da se ne vraćam u te stare obrasce i da pored sebe treba „lavicu“, a ne „jadnicu“. Moja mogućnost da zašutim bila je tek prvi korak u procesu  međusobnog usklađivanja kojim danas sigurno hodamo i ubiremo ozbiljne plodove. Šutnja je potrebna dok ga ne čuješ. Potrebna je da mu ne bi upadala u riječ dok nije dovršio misao. Potrebno ti je to stanje tišine u kojoj si željna čuti svoga muža da bi ga razumjela, prilagodila mu se i dala podršku kako bi postao sve ono što Gospodar želi od njega. I ova veličanstvena uputa bi trebala postati tvoja najveća žudnja. Žudnja da Isus omekša tvoje srce. Možda si se prepoznala u nekom od ovih svjedočanstva, ako već nisi sada bi bio pravi trenutak da ozbiljno razmisliš o tome koji je tvoj razlog zbog kojeg ne dopuštaš svome mužu da povede. Samospoznaja je uvijek prvi korak prema promjeni. Proces na koji te pozivam trajat će neko vrijeme i tražit će od tebe snažnu volju, no nagrada je predragocjena. Svaki korak koji napraviš u ovom procesu oslobodit će malo više  ljubav među vama. Ne mogu ti dovoljno naglasiti koliko  je važna ova međusobna usklađenost u trenucima ili sezonama života kada život pokuca na vrata, kada je potrebno donositi vrlo odgovorne odluke i stajati iza njih.

Sljedeći tjedan pišem ti o tome kako da zašutiš iz ljubavi, a ne s grčem u želucu, kipeći iznutra. Pišem ti i o tome kako savjetovati muža na način da te zaista osjeti kao podršku.

Budi mi osnažena.♥

Tereza