Tata mi se nalazi na kraju ovog putovanja. Za svako dijete to je težak period. Imam 41 godinu i nisam još izgubio niti jednog od svojih roditelja. Niti ja, niti Tereza. U glavi ti se vrte svi oni klasični filmovi u kojima analiziraš jesi li što mogao reći drugačije, jeste li mogli imati neki razgovor koji sada više ne možete i naravno jeste li počistili svoje račune. Moje odrastanje bilo je koliko divno toliko i teško. Nisam imao klasičnu sudbinu kao većina mojih vršnjaka. Morao sam proći kroz neke dosta teške okolnosti koje su me oblikovale u čovjeka kakav jesam danas. Dobar dio tih teških okolnosti u moj život donio je moj tata. Da vam ispričam sve što sam prošao u svom odrastanju mnogi bi zaključili da bi definitivno morao ići na psihoterapiju gdje bi pomogao malom Frani u sebi da se oporavi od trauma koje je prošao. I upravo vama koji bi tako razmišljali ovo pišem i koristim ovaj svoj primjer da pomognem pronaći rješenje kako oprostiti svojim roditeljima i time kako oprostiti bilo kome. Pa čak i samom sebi. 

Slušajući mnoga druga iskustva u “liječenju” trauma iz djetinjstva vidio sam da postoji jedan ogroman trend u popularnoj psihoterapiji gdje se stalno govori o potisnutom i zanemarenom djetetu u sebi koje bi trebalo zagrliti i pomoći mu da se izrazi i nekako stane na noge. Stalno se govori o situacijama gdje je netko od odraslih bio kriv za naše stanje. Teški roditelji, teški profesori u školi, teški susjedi. Stalno je krivnja za naše nesretno stanje negdje drugdje i u nekom drugome. Jer, iskreno, tko bi mogao svaliti krivnju na nevino dijete, zar ne?

No, također sam primijetio da taj pristup pomoći ljudima od njih ne stvara bolje snažnije ljude koji se bolje nose s životom u današnje vrijeme, već od njih stvara žrtvu koja sada traži krivce za svoje loše stanje u drugima oko sebe. Usta su im često puna situacija gdje im je netko nešto napravio što im je stvorilo traumu radi koje sada moraju i dalje ići na psihoterapiju. Iako je namjera zaista bila da se pomogne duši, nekim čudom ta duša nikako da ozdravi i ostane zdrava. Bar sam ja to primijetio slušajući iskustva ljudi oko sebe koji se takvim modernim procesima služe. Ostavit ću vam niže link na video koji najbolje opisuje zašto je taj pristup postao mainstream.

E sad, opisat ću vam kako sam ja došao do toga da mi dugo godina više nitko nije kriv ni za što, svima sam sve oprostio i štoviše našao sam razumijevanja za svakoga tko mi je u životu nešto loše napravio. Spremni?

Čovjekova duša je ovdje na Zemlji radi postizanja višeg stupnja zrelosti u Ljubavi, a to čini na dva načina. Jedan je tako da nesebično ljubi, a drugi je da pati. Generalno gledajući, što se duša više razvije nesebične ljubavi, to mora manje patiti, jer se vlastitom slobodnom voljom oblikuje u Bogu nalik prirodu i to ju onda čuva i štiti od mnoge patnje u ovome svijetu. Većina ljudi ima jako malo, ako i imalo razvijene prave božanske nesebične ljubavi u svome srcu, pa je stoga njihov put posut takvim okolnostima koje će ju stimulirati na ljubav kad se već sama od sebe ne želi pokrenuti.

Ne postoji ništa u našoj sudbini a što se ne dogodi izvan volje našeg Nebeskog Oca koji svaku sekundu našeg zemaljskog života ima isplanirano kako bi nam pomogao postići veću zrelost. Apsolutno svaki trenutak, okolnost, susret, uvjeti u kojima živimo, sve. Mi nismo u stanju sagledati sve iz Njegove perspektive, no dostupno je zdravoj pameti da razumije kako je to tako. Ne padne ni vrabac s grane a da to nije Njegova volja. E sad, volja može biti savršena, dobra ili dopuštena a udarci sudbine su dopuštena intervencija Njegove ljubavi kako bi potakao dušu koja se zaputila krivim smjerom da eventualno odustane od svoje krive volje.

Ako iz te perspektive sagledamo sve što nam se dogodilo u životu, onda možemo reći kako nam se sve događa s mudrim razlogom, kako sve vodi prema Njemu i kako usklađivanjem naše volje s Očevom mi možemo zaokrenuti svoj život prožet s preprekama u život posut blagoslovima. Nekako mi se to čini potpuno logično. Stoga, svaki susret koji smo imali s drugim ljudima, pa time i našim roditeljima, bio je od vječnosti isplaniran kako bi nas sa našim specifičnim setom zloća i nečistoća potaknuo na promjenu. Poput specifičnih uvjeta za klijanje sjemena koje vrtlar stvara u svom stakleniku biljkama koje želi vidjeti u punom cvatu, veličini i snazi, svaka ta okolnost je uređena da nam pomogne, a na nama je hoćemo li tu pomoć iskoristiti da rastemo, ili ćemo još dublje propasti ustrajući u našoj krivoj volji iza čega nas čeka još bolnija (više stimulirajuća) mjera pomoći.

Ako nikada niste o tome razmišljali, mislim da sam vam s ove dvije stavke malo rasvijetlio razloge za okolnosti oko vas i čemu one sve služe u našem životu. Spremni za dalje?

Mi očigledno moramo nešto promijeniti na sebi. Prvi korak je da se nekako spoznamo i vidimo u čemu je problem. Znate ono kad stanete uz nekoga tko je daleko superiorniji od vas u nečem čime se bavite? Primjerice u nekom sportu. Svi smo mi ‘tu negdje’ kad se mjerimo s ekipom na igralištu gdje se igramo cijelog života, no kad stanemo uz bok s nekom atletskom superzvijezdom onda vidimo kako je to naše zapravo dječja igra. Tako bi trebali stati uz bok s Isusom koji je superzvijezda života nesebične božanske Ljubavi. Čovjek koji je bio isti kao i mi, s istim kušnjama i unutarnjim borbama kao i mi. Uzmete fino Novi Zavjet i gledate kako je On živio i kako žive Njegovi učenici. Onda dobijete dojam što znači biti na vrhuncu i gledate sebe u odnosu na to i iskreno se i pošteno izmjerite koliko god realno možete u ovom trenutku. No, to bi vam trebalo pokazati da ste daleko od vrhunca i ukazati na mnoge mane s kojima živite. Time ćete bolje razumjeti zašto su vam potrebe brojne stimulacije sudbine i zašto vam je život bio ispunjen s okolnostima s kojima jest. Također ćete bolje razumjeti zašto toliko griješite i ukazati vam na brojne situacije gdje ste druge oko sebe povrijedili.

Jednom kad se spoznate i duša vam nekako spontano zavapi prema Kristu s riječima tipa “Grešan sam čovjek, pomozi mi Oče!”, onda će vam se pogled okrenuti prema Njemu i žrtvi na Križu i vidjet ćete da je Isus dao svoj život za vas, da je platio svojim životom da vam pomogne ponovno se uzdići u visine. Netko vas je toliko volio takve kakvi jeste i svejedno vidio u tome dovoljno razloga da ponudi svoj život za vaš. To je krucijalan trenutak u vašem sazrijevanju duše. Ako se iskreno pokajete za sve što ste napravili, ili imali namjeru napraviti i za sve dobro što ste propustili napraviti, onda ćete iskusiti potpuno brisanje grijeha iz vaše duše te novu čistu savjest koja će vam dati predivan unutarnji mir koji nikako niste mogli iskusiti prije.

Jednom kada ste iskusili toliku veliku ljubav prema sebi i kad ste vidjeli da je netko oprostio vama sve što ste krivo napravili pogled će vam se okrenuti prema svima koji su protiv vas zgriješili i evo nas na početku našeg teksta. Vi i vaši roditelji, odnosno vi i svako tko vam je nešto napravio po krivu u životu. Ako ste se iskreno pokajali u razumijevanju vaše pale prirode i Očeve Ljubavi koja vas svejedno toliko ljubi, onda ćete morati pronaći isto razumijevanje i ljubav za sve grešnike oko sebe. Onda ćete razumjeti da su vaši roditelji bili također ljudi puni mana i svoje pale prirode, te da su dali sve od sebe da vas podignu na ovaj svijet, bez obzira s koliko to ljubavi ili neljubavi bilo. Jednom kada ste pronašli razumijevanja za njihovo ponašanje i razloge zašto žive tako kako žive, vi ćete biti sposobni im sve oprostiti. Jer, mjera kojom ste sami izmjereni, vi sada trebate mjeriti druge. Također, onako kako ćete druge mjeriti, tako će se u buduće mjeriti i vas. Ako i vi drugima oprostite njihove prijestupe oprostit će i vama vaš Otac koji je na Nebesima. Ako im ne otpustite, onda i vaši grijesi na vama ostaju i vi tonete dublje u neljubav.

Vidite li sada koliko je lako oprostiti svima oko sebe? I vidite li koje su teške posljedice za dušu ako ona ne pronađe ljubavi da oprosti drugima njihove prijestupe? Ako netko drugome nije u stanju oprostiti njegove prijestupe, onda to jako puno govori o teškoj prirodi tog čovjeka.
Sada se osvrnite oko sebe i pogledajte u kojem teškom stanju ljudi žive, te koliko je puno neoprosta svugdje oko nas. Ljudi se vraćaju u prošlost i u svemu oko sebe traže krivca, osuđuju roditelje za sve njihove pogreške i propuste i to iznose pred drugima, pa čak i javno na društvenim mrežama. Time pokazuju koliko još ne poznaju ljubavi Božje i kako su još daleko od zrelosti duše u kojoj je svima sve oprošteno.

No, zakoni života imaju svoje neuzdrmljive temelje. Život ima lijeka za takve ljude, reklo bi se u narodu. Takvi ljudi onda dobiju djecu koja će im uzvratiti istom ili još gorom mjerom i koji će onda zavrtjeti još jedan generacijski krug osude. Time su oni donijeli prokletstvo na svoju obitelj, odnosno propustili ga prekinuti kad su imali priliku. Sada kroz loše odnose sa svojom djecom oni okajavaju grjeh protiv ljubavi koju su propustili dati svima oko sebe. Svakome je ponuđena prilika za ljubav, samo ju rijetki danas zapravo iskoriste.

Da se vratim na početak priče i mog tatu i moju mamu koja vjerojatno ovo sve čita. Bok mama, volim te!

Gledam svoga tatu i u njemu vidim čovjeka koji je dao sve od sebe da uspije u svom životu prema modelu koji je on tada smatrao najvrjednijim. Vidim puno žrtve za njegovo dvoje djece (seku i mene). Vidim da mu nije bilo lako u svemu tome i da se na neki svoj način trudio da se osjećamo voljenima i zaštićenima. Bilo mu je teško sa mnom, jer sam toliko različite naravi od njega. Bilo mu je sigurno još teže samom sa sobom. Sigurno mi je još puno toga htio reći i prenijeti, ali jednostavno nismo pronašli pravog načina. Jednostavno je tako kako jest. Napričat ćemo se i podružit kad oboje dođemo u Nebo i kad s nas budu skinuta ograničenja ove ljudske prirode.
Danas ga stvarno mogu razumjeti i ništa mu ne mogu zamjeriti. Iako vidim brojne mane u njemu, razumijem zašto je donosio odluke kakve jest. Iako vidim njegovo grešno ljudsko srce, vidim još više i svoje. Ljubav je sve oprostila i zaliječila sve naše rane.

Sve je odneseno kao da se nije ni dogodilo. Ne nosim u srcu niti jednu ranu, niti traumu iz svog života prije mog dolaska pod Križ. Sve staro uminu i novo gle nasta, kako je zapisano. Divno je imati slobodno srce ljudi moji, divno je mirno zaspati navečer i uživati čistu savjest. Divno je moći svih pogledati u oči i ne držati zamjeranje u srcu. Divno je svima sve oprostiti kao što je i tebi oprošteno. Divna je ta Ljubav Očeva koja nas je svih oslobodila. Naravno, ako to želimo prihvatiti i odustati od svojih krivih puteva.