Strah je opaka stvar

Subota je navečer, a naš najmlađi dječak, s nepunih godinu i pol, cijeli dan ima visoku temperaturu. Ne volim temperature. Posebno ne one visoke. Čim temperatura počne prelaziti 38, u meni se počne buditi nemir. Osjetim kako mi misli postaju zategnute, tamne. Pritisak u prsima. Tjeskoba. Lako planem, preosjetljiva na sve. Nije uvijek bilo tako. Taj strah mi je bio potpuno stran, sve dok naš Pavle nije doživio prvu epizodu febrilnih konvulzija.

„Ne brinite, mama, izgleda puno strašnije nego što jest. Javlja se kod malog postotka djece i obično se više nikad ne ponovi.“ ,rekla mi je doktorica pri otpustu kući.

No ponovilo se.

„Ne brinite, mama, EEG je potpuno uredan. Vjerojatno se više neće dogoditi.“

Ali dogodilo se opet. I opet.

„Mama, sada već govorimo o složenim febrilnim konvulzijama. Morat ćemo uvesti terapiju Fenobarbitonom.“

Samo ne to. Ponavljala sam u sebi. Znala sam za taj lijek, antiepileptik prve generacije, s nizom ozbiljnih nuspojava. Cijelu noć sam probdjela na podu u bolnici, pored njegovog krevetića, moleći Isusa da nas poštedi terapije. I tako je bilo.  Sljedeće jutro je doktor  ušao u sobu i rekao da nas otpušta kući bez propisane terapije.

Novi napad kod bake i djeda

Naš odnos — moj i Fanov — počeo je ozbiljno trpjeti. Njegova sigurnost, to čvrsto uvjerenje da će sve biti dobro, u meni je izazivalo strah i ljutnju. Doživljavala sam ga kao neosjetljivog, hladnog, kao da mu nije stalo. A on je, s druge strane, moj strah doživljavao kao uteg oko vrata. Nešto što ga guši, što mu ne dopušta da ostane priseban dok se ja raspadam. Ne mogu ti ni opisati koliko mi je bilo teško. Koliko sam se u tom strahu osjećala usamljeno. Svaki put kad bi temperatura krenula, ja bih se zatvorila u neki svoj svijet. Mjesto puno gustih tjeskobnih misli i neizvjesnosti. Nisam znala kako se nasloniti na Franu, a još manje kako da njemu budem oslonac. Kao da je sva težina svijeta, cijela odgovornost da spriječim novi napad, bila na meni.

Godinama kasnije — napad se ponovio dok je Pavle bio kod bake i djeda. Temperatura je, kao i uvijek, skočila naglo bez popratnih simptoma. Ja sam u to vrijeme bila na poslu, na učiteljskom vijeću. Nikada neću zaboraviti trenutak kad je pedagoginja stala pred cijelu dvoranu i rekla: „Tereza Ožbolt, molim vas hitno se javite mužu – vaše dijete nije dobro.“ Mobitel mi je ispadao iz ruku. Spremačica je morala upisati broj taksija. Panika je tutnjala kroz svaku stanicu u tijelu. Petnaest minuta kasnije uletjela sam u kuću. Pavle još uvijek nije govorio. Nikad ga prije nisam vidjela u takvom stanju. Nakon tog dana, strah mi se ušao u kosti. Duboko. Postala sam opsjednuta kontrolom. Sve sam morala držati pod nadzorom. Jer nova temperatura značila je  nova opasnost.

Novi napad bez temperature

Za vrijeme povišene temperature, navijam alarm svakih pola sata. Jednom je napad dobio usred noći, dok je spavao s nama u krevetu. Još jedan takav napad sebi nisam mogla dopustiti. Ili ću bit cijelu noć budna il ću si navijati alarm svakih pola sata. Provjeravam čelo, mjerim temperaturu, gledam kako diše. Nakon petog ustajanja više ne znam gdje sam ni tko sam. Temperature obično traju pet do sedam dana. Meni treba još najmanje tjedan da dođem k sebi. Jutro kad mu dotaknem čelo i osjetim da je konačno hladno osjećam se kao da sam dobila na lotu. U međuvremenu normalan život teče, do sljedeće viroze.

Jednog jutra, napad se dogodio bez temperature. Prolazeći kroz dječju sobu osjetila sam snažan poticaj da upalim svjetlo. Tri puta sam šaptom rekla: Neću… probudit ću djecu. 
A onda sam, gotovo nervozno, upalila svjetlo – samo da prestane to „guranje“ iznutra. Kad sam upalila svjetlo imala sam što vidjeti. Novi napad, ovog puta bez temperature. Lijekovi za zaustavljanje napada su djelovali jako sporo. Frano je poslao poruku u našu molitvenu grupu i kako su naši krenuli moliti tako je Pavle napokon  počeo dolaziti k sebi. U sljedećem trenu hitna je bila u sobi. Frano je krenuo s njim u bolnicu, a ja sam ostala nepomična. Znala sam da smo upravo zakoračili u nešto novo. Teže. Neizvjesnije. Dijagnoza: epilepsija.

Teret odluke

Nakon dijagnoze — sve je stalo. Dani su postali dugi, gusti. Strah me obuzimao svakim jutrom. Prva stvar koju bih napravila bila je  provjera. Je li Pavle dobro? Je li noć prošla bez napada? Svaki trzaj u njegovu snu dizao me na noge. Nije me morao ni dotaknuti. Tijelo bi samo ustalo, još prije nego što se mozak uključio. S mučninom u želucu. Tereza, ne možeš ovako, ponavljao mi je Frano. Govorila sam si i ja to, te  pokušavala naći  neku strategiju, neki način da preživim bez da se raspadnem. Ali nisam znala kako. Srce je bilo pod tolikim pritiskom da mi je teško bilo razlikovati realne mogućnosti od mojih crnih scenarija u glavi. Neuropedijatrica je govorila jedno: „Lijekovi su sigurni, gotovo bez nuspojava. U praksi – tek jedno dijete imalo je bolove u trbuhu.”

No po nekoj nebeskoj ironiji, istovremeno sam prolazila edukaciju o epilepsiji za školske djelatnike. Tamo – potpuno druga slika. Doktorica predavačica govori o ozbiljnim nuspojavama, poteškoćama u školi, promjenama osobnosti. Dva svijeta. Dvije istine. Ovisno o tome tko si — roditelj ili stručnjak.

Isuse moj… kako smo se našli ovdje?

Terapija. Odluka. Odgovornost. Nismo znali što je ispravno, ali smo bili svjesni da nas strah  jede iznutra. Strah od novog napada, od smrti. I strah od toga da, ako krenemo s terapijom, možda više nikada nećemo dobiti “našeg Pavla” natrag. Strah od smrti je pobijedio. Uveli smo terapiju.

Molitva koju smo čekali

I krenula je borba. Dvije godine borbe s nuspojavama. Gubitak apetita. Stalan umor. Glavobolje. Poremećaj pažnje i koncentracije. Ispadi bijesa. Tremor. Mučnina.
Molitvom idemo korak po korak. Jedna po jedna nuspojava. Jedan po jedan dan. Vjerovali smo da Isus vodi kroz ovo. Nismo mrmljali. Samo ustrajno išli naprijed. Kupovali smo vrijeme — vrijeme za onu molitvu koja će donijeti potpuno iscjeljenje. I došla je. Na jednom od naših bogoslužja, Duh je bio prisutan snažno. Apostol Lorens pozvao je Pavla. Položio ruke na njega i rekao da će moliti. Pavle je osjetio kako u njega ulazi — božanska sila. Lorens je imao duboko uvjerenje da je to ta konačna molitva. Ovo je ta molitva. Ona konačna. Naš prijatelj Robi, čovjek s otvorenim duhovnim očima, kasnije je rekao kako je u viziji vidio da s Pavlovog mozga nestaju dvije crne točke ne znajući da po nalazu EEG-a Pavle ima dva žarišta s lijeve i desne strane.

Sljedećih osam mjeseci Frano i ja svakodnevno smo molili. Polagali ruke na Pavlovu glavu. Izgovarali riječi vjere. Zahvaljivali.  Noć prije kontrolnog pregleda dogovorili smo se da ćemo u slučaju da nalaz ne bude dobar jednostavno nastaviti vjerovati i polagati ruke koliko god dugo bude trebalo. Na kontrolnom pregledu – EEG uredan. Pitala sam doktoricu tri puta jesam li dobro čula. Suvišno mi je pisati o silini emocija, radosti i zahvalnosti koja se tada oslobodila među nama i djecom. Isuse, naš dobri. Tjednima smo se navikavali na novu situaciju. Mijenjali stare obrasce ponašanja.

Ponovno sve ispočetka

Mjesecima nakon ozdravljenja Pavla, srce mi je bilo puno radosti. Svaki put kad bih ga pogledala, osjećala sam kao da dišem novim plućima. I onda opet. Subota navečer. Naš najmanji dječak Šimun ima visoku temperaturu. Tvrdoglavo ne silazi. Brufen. Lupocet. Kombinacije. Kupanje. Ništa. Osjećam kako poznati strah puže uz leđa.

Govorim sama sebi. Ne boj se. Ovo je Šimun, nije Pavle. Nikada nije reagirao napadom. I neće.

Ali temperatura raste. Ulazimo u crveno. Prelazi 39. Držim ga u naručju, zamotanog u ručnik. I onda — poznati trzaji. Tijelo mu se počinje tresti. Napad. Zovemo našeg Apostola, zatim hitnu. Napad se teško zaustavlja lijekovima. Dok slušamo molitvu preko mobitela i dajemo novu dozu lijeka napad polako prestaje. Hitna je ponovno u boravku. Zamotavamo ga u dekicu. Na hitnoj – kaos. Medicinski tehničar krivo se izrazio i svi očekuju bebu bez svijesti. Ljudi trče, alarmi pište. Ja samo stojim. Promatram. Brojke na aparatima kažu da je stanje gore nego što jest. Liječnici odlučuju vjerovati djetetu – ne brojevima. Šimun se polako vraća k sebi. Bolnica nema mjesta. Šalju nas dalje. Na nosilima, u vozilu hitne, promatram kišu kroz prozor i razmišljam: Isuse, kako sam se ponovno našla ovdje? Mirna sam. Ne mrmljam. Umorna, ali mirna. Znam da On vodi.

Korijen straha

Na odjelu — rutina. Infuzije, pretrage. Kažu: vjerojatno viroza, lagana upala uha. Ništa opasno. Ali ja se ne bojim dijagnoze. Bojim se temperature. Bojim se šta ako lijek ne djeluje na vrijeme. Šta ako se opet ponovi? „Pokušajte zaspati. Ja ću ga provjeravati.“
Ne mogu. Šta ako zaboravi? Šta ako propustim znak? Od umora ipak zaspem na sat vremena. Pa zaspim na pola sata. Budim se — 40 stupnjeva. Trčim prema sestrinskoj sobi.  Znam da će lijek djelovati tek za 40 minuta. Najgori dio,  čekanje. Držim ga, opipavam čelo. Čekam da se počne znojiti. Znak da temperatura pada. Zovem Franu da bude na liniji. Sama ne mogu. Zove me i naš Lorens. Njegove riječi ulaze u mene poput infuzije, snaga, mir, neobjašnjiva sigurnost. Temperatura počinje padati.

Najdublje priznanje

Puštaju nas kući. Kažu: viroza. I dalje se bojim. Ne mogu disati kad temperatura krene. Ne mogu ni moliti. Kontrola je jača od vjere. Isus ne može djelovati tamo gdje mu ne dam mjesta.
“Tereza, reci naglas. Čega se točno bojiš, koji je najgori scenarij u tvojoj glavi?” upitao me Frano dok smo sjedili na kauču i molili da se temperatura napokon krene spuštati.

Tišina.

Bojim se… da će mi Isus uzeti jedno dijete. Da me nauči lekciju. Da ću tek tad postati prava kršćanka.

Kad sam to izgovorila, i sama sam se sledila. A onda mi je Frano počeo nabrajati sve blagoslove obećane onima koji hodaju Njegovim putem.  Što je više govorio to je u meni bilo jasnije koliko sam bila prevarena. Koliko je Zli znao gdje me može pogoditi. Kako me godinama lomio. Prigušivao. Tjerao u kut. Počela se buditi ona snaga da raskrinka laž. Da ustanem. Da odbacim sve što nije od Njega.

Potpuno oslobođenje

Naglas sam se obratila Zlome. Svojevoljno sam raskinula svaku vezu s njim,  onu koju sam nesvjesno dopustila. Onu kad sam ga pustila da me instruira kroz misli, da me savjetuje, da mi šapće kako će biti, da razrađuje strategije u mojoj glavi. Dobar dio vremena bila sam uvjerena da razgovaram sama sa sobom. Da promišljam zrelo i zaštitnički. No sad je sve bilo postalo  jasno. Znala sam točno tko je bio izvor tih misli. I kako su bile perfidno destruktivne. U sili i autoritetu  po riječima iz Evanđelja  rekla sam mu kako će od sada biti i kako će svaki njegov pokušaj da mi se približi naići na jasno, odlučno i snažno odbijanje. Kad sam izgovorila „Amen“, znala sam da sam ušla u novo stanje. Otvorila sam oči,  Frano je stajao ispred mene, raširenih očiju, sav ozaren. Znao je. Vidio je izvana ono što sam ja osjetila iznutra. Potpuno oslobođenje.

Kad bih to fizički morala opisati  rekla bih da je ogroman teret pao s mene. Dnevni boravak, isti onaj u kojem sam prije par minuta stajala s grčem u prsima, osjećajem da mi slon sjedi na glavi, odjednom se otvorio, narastao u visinu i širinu. Kao da sam ja narasla u visinu , a problem se skvrčio preda mnom, malen, nesposoban da me više zarobi. Glava  bistrija nego ikad prije. Misli čiste. A disanje,  kao da sam prvi put udahnula život bez tjeskobe i straha. Nevjerojatan osjećaj. Ista situacija ali sada  potpuno nova perspektiva. Šimun  i dalje ima visoku temperaturu koja teško silazi, ali sam ja u redu s time. U redu čak i s mogućnošću da dođe. Te noći otišli smo u krevet u potpunom miru. Strpljivo sam čekala da lijek počne djelovati. Nisam se bojala. Nisam navila alarm svakih pola sata. Frano je predložio kad da postavimo alarm i ja sam  bila sam potpuno u redu s tim. Shvatila sam: ono moje dugogodišnje navijanje svakih 30 minuta bio je sustav koji me iznutra lomio. I nije više imao smisla. Nas smo dvoje zaspali zagrljeni. Jednome drugome oslonac. Zajedno.

Slobodna nakon 12 godina

Pitaš me: Kako znaš da si primila oslobođenje, i da se nisi samo „ufilmala“?
Zato što sam se godinama pokušavala “ufilmati” da se ne bojim  i nije mi uspijevalo. Zato jer znaš kad si slobodan. Zato što možeš  nanjušiti strah čim ti se pokuša približiti i imaš mogućnost mu se snažno oduprijeti. Zato jer ti strah više nije u kostima. Samo je na vanjskim vratima  i ne ulazi. Zlo koje me godinama hranilo lažima sada je raskrinkano. Strah koji je živio u mojim kostima i upravljao mojim majčinstvom sada je pod mojim nogama. Ne zato što sam ja jaka  nego zato što sam u ovoj situaciji osvijestila Tko je u meni. U meni je Onaj koji je veći od svega. Neću više pristajati na glasove tame. Moja djeca nisu zarobljenici mojeg straha. Oni su nasljednici blagoslova.

I ako ti, koja čitaš ove riječi, osjećaš isti teret  znaj da nisi sama. Znam što znači misliti da se ne možeš izvući. Ali možeš. Jer On nije daleko. Njegova ruka nije prekratka.

Zato Uskrs.

Zato je Isus trpio, patio, umro najgorčom smrću  da bi ti ja i naša djeca bili slobodni. U duši i u tijelu. Prekini pokušavati svojim snagama. Rješenje je bliže nego što misliš. Nauči ovdje što ti sve pripada po blagoslovima stečenim na križu. Uloži vrijeme  i nauči ih aktivirati vjerom.

Ako ti se ruka trenutno čini prekratka da dohvati ovo Nebo — javi mi se.

Budi mi ohrabrena i osnažena.

Tereza♥