…Bio jednom jedan mladi muškarac prilično uništen i nošen vjetrom ovog svijeta. Bio je bez cilja i svrhe, opterećen mnogim pritiscima, a bez ljubavi i doma. Kada se toliko umorio od svojih puteva i skoro dotaknuo dno, kontaktirao je Nebo za pomoć. Zazvao je Isusa da ga izvuče van iz “rupe života” u koju je upao. Isus je vječnostima čekao njegovo srce da se okrene prema svom Ocu, stoga nije oklijevao da mu pomogne, već ga je obujmio čim je ovaj zazvao te mu je pružio pomoć. Pomoć je došla u prijateljskom liku jedne djevojke koja je iznutra gorila za Isusa i Evanđelje. I mladi muškarac je bio spašen. Izvukla ga je na sigurno iz tog preuzburkanog mora života i dala mu je Riječ Božju da ju uvijek ima pred očima na Putu do Neba.

S druge strane bila je jednom jedna djevojka, mlada i naizgled uspješna, gorljiva za mnogim krivim stvarima, a puna krivih ambicija u ovom svijetu. Zapravo gladna i žedna Istine i Ljubavi. Kada su ju ambicije prestale ispunjavati, a vanjski uspjeh se počeo otapati kao ledeni kip, osjetila je ništavnost vlastitog bića te je počela svim srcem tražiti Isusa. Iako je imala neki kontakt s Isusom, nije ga poznavala unutar svog srca onakvim kakav On je. I baš kao što je bilo u slučaju mladića, Isus ju je čekao i čim Ga je zazvala On joj je širom otvorio vrata i pokazao Put do Neba.

I mladić i djevojka imali su istu čežnju u srcu, sanjali su topli dom. Ognjište koje će grijati njih i i sve oko njih. Oboje su imali vatru u srcu koja je bila iskoristiva za Kraljevstvo Nebesko. Stoga ih je Isus spojio. Upoznali su se na jednom seminaru apostola Lorensa Novosela o Isusovim Riječima i odlučili krenuti zajedno prema Nebu.

No, Njihova jako prljava nutrina im je otežala cijelu situaciju, zato što su se u jednom trenutku, umjesto da se vole i jedno drugom pomažu na tom putu prema Nebu, oni počeli boriti jedno protiv drugog. Bilo im je jako teško, a nisu htjeli odustati jedno od drugog. No, nisu mogli naći snagu u srcu da se promijene. Jedan dugi period trajala je Njihova međusobna borba. Iako je put postao znatno teži nego što su očekivali, odlučili su da žele stvoriti topli dom. Svaki dan, iznova su donosili odluke da nikada neće odustati….

Ovako nekako bi išao početak naše obiteljske bajke kada bismo ju pričali. Sjećam se cijele duljine našeg puta i mnogo, mnogo teških trenutaka koje smo prolazili na ovom putovanju prema Nebu. Moj muž i ja smo bili jedan na van jako funkcionalan, a iznutra totalno disfunkcionalan par. Iako takvi, neskladni, oboje smo htjeli imati dijete, no kada je dijete došlo kao što to obično biva, taj nesklad i krivo stanje su prvi isplivali van i “preuzeli prostor”. 

Isus u nama čini onoliko koliko mu dozvolimo

I on i ja smo imali žudnju u srcu za toplim domom, ognjištem, za vatrom ljubavi koja će čuvati, štititi i grijati našu obitelj, ali jedino što smo mi mogli sa svojim stanjem i imanjem stvoriti jest ogromna količina pepela. 

Jer vidiš, iako smo oboje upoznali Krista i primili Ga u svoje srce, On je u nama mogao učiniti točno onoliko koliko smo mu mi dozvolili. A s obzirom na to da smo oboje imali prilično krivu percepciju sebe, mogao je učiniti jako malo. Previsoko mišljenje o sebi, ambicije i krive žudnje stajale su između nas i istinske promjene naših srca i iako na putu prema Nebu, prilično mišjim koracima smo se kretali naprijed. Da bi nas očistio od nas samih i pomogao nam da uspijemo, Isus intervenira na dva načina: kroz ljubav ili kroz patnju.

Pošto se mi nismo bili voljni mijenjati kroz ljubav, upute koje nam je dao bile su nam predaleke, patnja je bila jedino sredstvo koje nam je ostalo. Znalo je biti užasno teško, ponekad i nepodnošljivo. I jedan i drugi bili smo dovedeni do točke gdje smo htjeli sve prekinuti, ali nit srca, žudnja za toplim domom kojeg možda ipak možemo stvoriti, zahvalnost prema svemu što nam je Isus do tada dao, nas je gonila da se borimo iz dana u dan. 

Što Bog spoji…

Prirodno gledano, nas dvoje smo bili prilično nespojivi. Naši su karakteri kao i pogledi na život bili potpuno različiti. I oboje se slažemo oko toga da je nas spojila Sila s Neba, ogroman upliv Ljubavi kojeg nam je Isus spustio u srce kada smo se sastali. Zbog toga smo oboje vjerovali u srcu da nas je Isus spojio i da On ima razlog zašto nas je spojio. Donijeli smo odluku da se nikada nećemo razdvojiti, jer je to bilo u interesu samo sotoni.

Sjećam se živo tog našeg razgovora, nakon nebrojenih svađa i neljubavi koja je vladala u našem domu, gdje smo stali iskreno i otvoreno jedno u odnosu na drugo, sa svime što nismo i nemamo i odlučili da se nećemo rastajati, iako je to djelovalo kao najlakše u situaciji. Odlučili smo graditi sve iznova i boriti se. Nadali smo se da će ako nas je Isus spojio, a mi se pokažemo voljni sve krenuti naprijed…barem malo.

Odjednom je sve počelo biti lakše…

Iako stvar nije bila puno bolja, nakon nekog vremena Isus je kroz našeg apostola Lorensa spustio nauk o Evanđelju za žene i Evanđelju za muškarce koji nas je dobro prodrmao i otvorio nam oči prema našoj vlastitoj nutrini. Trebalo nam je neko vrijeme da uopće shvatimo o čemu je riječ, da se zbrojimo, ponizimo i prihvatimo TO kao Istinu. Bilo je tu puno namještanja jer kada te netko izvana i iznutra stisne sa istinom, prvi nagon je da pobjegneš, ali ako pobjegnemo od svjetla kuda bježimo? Ostaje nam samo tama a iz nje smo se tek počeli izvlačiti. Stoga, kada smo se susreli sa sobom, odlučili smo prihvatiti ISTINU kao istinu i okrenuli smo kormilo u tom smjeru. Već tu se cijela naša priča počela polako raspetljavati.

Iz dana u dan, stvari su postajale lakšima. Svađe su se svele na minimum, fokus svakog od nas i kretnja u prostoriji gledali su u to da budemo bolji zbog Krista. Nismo se mogli sakriti od Istine koju nam je Isus pokazao, a nismo niti htjeli, htjeli smo umrijeti svemu što ne valja u nama da bi Krist mogao zaživjeti kako treba. I dalje nije bilo jednostavno, ali je bilo daleko bolje od onoga što smo do tada živjeli. 

U međuvremenu smo dobili još dvoje djece i moram priznati da su ta djeca isto bila jedna intervencija u naše zajedništvo i promjenu, jer sa svakim djetetom došao bi i novi upliv snage i svjetla, a samim time bismo se i mi više povezali u želji da Krist stvarno zaživi u nama i u našoj djeci. Dan po dan, promatrali smo kako se naš dom polako osvjetljava. Nekoć gnijezdo puno tuge i boli, počelo je dobivati meko paperje, nježne obrise, toplinu kakvu nikada nije imalo. Probudila se neka nova nada i vjera u to da možda možemo uspjeti.

Blagoslov obitelji – Njegovo prisustvo

Zahvaljujući Isusovoj intervenciji i nauku te Lorensovoj ogromnoj ljubavi, žrtvi i žudnji da uspijemo, u nas i našu djecu se ulijevala ogromna snaga i svjetlo na našim bogoslužjima. Zahvaljujući i našoj cijeloj zajednici i ljubavi koju smo primali od svih, naša djeca su rasla i mi skupa s njima. 

S nama i njima rasla je toplina našeg doma. Odjednom smo prestali biti mi jedno protiv drugog i počeli biti mi ZAJEDNO protiv onoga što dolazi izvana. Osim toga, Duh Božji je u našoj djeci počeo aktivno rasti i sebe pokazivati na van. Počeli smo osjećati da je neka nevidljiva sila okružila našu obitelj i nosi ju na sigurno.

U međuvremenu smo saznali jednu prevrijednu istinu, a to je da najveći blagoslov kojeg obitelj može imati jest Njegovo prisustvo u svom domu, Njegov Duh ljubavi aktivno u očitovanju, KRIST SAM. Baš tu milost smo nedavno doživjeli, počeli smo Ga u puno većoj mjeri osjećati prisutnog u našem domu. Njegova Ljubav koju smo počeli osjećati nas je grijala i zbog nje je naš dom počeo izgledati kao topli dom. Iako smo bili i još smo uvijek prilično nesavršeni i često u kušnjama na ovom putovanju do Obećane zemlje, počeli smo aktivno osjećati blagoslov i vodstvo nad našom obitelji.

Kada bih podvukla crtu u ovom trenutku, mogla bih reći: sada je napokon krenulo kršćanstvo u našim životima. Sve ovo prije bilo je kao pripremni radovi za izgradnju kuće u kojoj planiraš živjeti. Kako bi loše bilo za nas da smo odustali od kuće samo zato što ponekad nije bilo materijala, što nas je vrućina morila, što bi se udarili čekićem ili naboli na čavao. 

Ljudima je nemoguće, ali ne i Bogu…

Moram priznati i sebi i tebi da mi nismo izgledali obećavajuće. Nismo izgledali kao da ćemo uspjeti i kao da ćemo zajedno biti upotrebljivi za Krista, ali za nas je stvarno prikladan onaj stih iz Marka 10:27: “Ljudima je nemoguće, ali ne i Bogu, Bogu je SVE MOGUĆE”.

U mom srcu je prisutna toliko velika zahvalnost za sve što je Isus učinio za nas. Što nam je pomogao da se povežemo, da uspostavimo sklad kakvog nikada nismo imali. Što je oživio i utoplio naš dom, što smo zajedno u borbi protiv zla u sebi i oko sebe i ono najvrijednije što naša djeca znaju da ih mama i tata ZAJEDNO vode do Neba. 

Oh kako je moćna Njegova Ljubav. Toliko smo naučili o Njegovoj Ljubavi i o tome koliko je dugotrpljiva, velika, duboka i sveobuhvatna. On ne želi da itko od nas propadne. On čini tako čudesne poteze da bi nas doveo sebi…sve to je za kleknuti i plakati dok Isus ponovno ne dođe zbog milosti i snage Ljubavi koja nikada nije prestala gorjeti za nas. 

Ne mogu zaboraviti sve trenutke iz kojih nas je izvukao, situacije koje je okrenuo na dobro i greške koje nam je oprostio. Suze mi idu na oči kad samo pomislim na to koliko nas je podnosio i vjerovao u nas…Onaj dan kad nam je dao upliv ljubavi, On je vidio ono za čime smo mi samo čeznuli, naš topli dom. On je znao put kako ga stvoriti i iako je bio trnovit put, On je već platio cijenu za njega, a od nas je tražio samo voljnost da nećemo nikada odustati i da ćemo se oboje poniziti onoliko koliko bude potrebno da bi On mogao zaživjeti…

Zbog svega ovoga i još mnogo više od toga ti hvala Isuse, skoro sve si učinio za nas i namjesto nas, tvoja misao je svjetlosnim godinama dalje i uzvišenija od naše…sve si uredio savršeno, u svemu je tvoja Ljubav…

Na kraju…

Sada kada nas pogledam, Ivo nije savršen muškarac, niti savršen muž i otac. Ja nisam savršena žena, majka niti supruga. Štoviše, imam teških i lakših dana kroz koje surfam ovisno o tome koliko uspijem biti spojena na Njega. Djeca nisu savršena i imamo toliko toga za raditi na njima i na nama, ali ono što mi imamo jest topli dom. On ne ovisi o nama i tome jesmo li mi savršeni, već samo o tome jesmo li u Njemu i je li On u nama. Od djetinjstva žudim “mirise“ za koje sam vjerovala da čine topli dom i sada mogu radosno reći da naš dom miriše na cimet i štrudlu od jabuke, na kompot od jesenskog voća, na toplu juhu u hladan zimski dan, na vruće kestene kada večernji zrak zahladi, na proljetne mirisne cvatove, na zelenu travu i ljetnu vrućinu…još gradimo nevidljivi miris neuzdrmljive vjere u zajednički uspjeh ali naš dom miriše na obitelj. 

Naša obitelj i dalje ima jednu jedinu kretnju i viziju, a to je uvijek naprijed prema Nebu, snažno i ne osvrćući se na ono što je bilo. Naš jedini cilj jest i ostaje da svi zajedno dođemo do Neba i usput pokupimo što je moguće više duša sa sobom, da se svi vratimo u Očevu kuću. Do tada ćemo marljivo ustrajati i iz dana u dan raditi, donositi nove odluke i vući poteze koji će naša i srca naše djece pretvarati sve više u Ljubav. Nije jednostavno i ne čini se jednostavno, ali kad bolje promislim na početku nije izgledalo kao da ćemo stvoriti topli dom, zar ne? 

Šaljem ti svu svoju Ljubav u Isusu Kristu sa poticajem da uvijek imaš pred sobom to da On vidi, On vjeruje i On blagoslivlja, ti samo nemoj odustati, obećana zemlja je stvarna i čeka nas…

Klara