Pitanje koje mi nažalost nismo postavili jedan drugome odmah na početku veze. Jesi li ti? Kada se osvrnem unatrag, u glavi mi je prizor mene koja sjedim u kafiću na plaži dok mi se djeca igraju u parkiću kraj terase. Ljuta jer me je prijateljica otkantala za kavu, ogorčena jer sam u nesretnom braku zbog kojeg se osjećam ugušeno, prazna i u strahu od samoće jer se ne mogu nositi sa svojim mislima i osjećajima, te samu sebe pokušavam na sve načine distraktirati. Zašto? Jer nisam vidjela svrhu. Nisam znala zašto se baš meni to događa, nisam shvaćala zašto se baš ja moram osjećati kako sam se osjećala. Nisam vidjela svjetlo na kraju tunela prema kojem trebam koračati. Osjećala sam samo poraženost, jad, tugu. I pokušavala sam to kamuflirati na sve načine. A cijelo vrijeme mi je iznutra duša kopnjela.

To je bio najmračniji i najtužniji period našeg braka, naših života zapravo. Iskreno, tada je to bilo sve, samo ne brak. Puno toga ljudi danas nazivaju brakom. No kada zaista budeš u braku i spoznaš kakav on treba biti, što on treba postati, vidiš sve više ne-brakova oko sebe. Znam, jer sam i sama bila u jednom. Mi smo živjeli zajedno, provodili vrijeme zajedno, zajedno podizali djecu, no to „zajedno“ je bilo samo fizički. Duševno smo bili udaljeni svjetlosnim godinama. Ja sam imala jednu viziju života, on drugu. Meni su jedne stvari bile bitne, njemu neke skroz druge. Ja sam funkcionirala na jedan način, on na potpuno drukčiji. Želje su nam se razilazile, misli su nam se razilazile, srca su nam se razilazila. I na obzoru se nije vidjelo raskrižje na kojem bismo se mogli susresti. Zapravo, nije se vidjelo ništa jer je tama bila sve gušća i gutala je sve.

I onda je došao On. Jedini istinski Princ Na Bijelom Konju o kojem svaka djevojčica mašta. Jedini junak koji je zapravo došao s ciljem da me spasi. Ali ono što nisam očekivala, On me je zapravo spasio od mene same. Jer Isus kada dođe, ne dođe kako bi potvrdio da su drugi oko tebe loši. On dođe kako bi ti pokazao koliko lošeg ima u tebi. Ne zato što te ne voli, nego upravo suprotno. Pokaže ti što je zapravo u tebi jer je to ljubav. Da ti do znanja da je On svega toga svjestan i da te svejedno voli, više no što možeš zamisliti. Ali te i osvijesti da se On ne može nastaniti u tvom srcu, ako je ono puno svega što je Njemu protivno, a htio bi. Htio bi te preplaviti Svojim blagoslovima, Svojim mirom, Svojom radošću, Svojim obiljem, a ne može, jer mu ti ne daš. Nisam ni ja. 

Krivila sam Ga toliko dugo za sve što mi je u životu pošlo krivo, a zapravo sama sam si bila kriva, i to je bilo ono najbolnije. U početku sam bila zatečena, nisam mogla pojmiti da sam to zapravo ja. Imala sam toliko veću i bolju sliku o samoj sebi. No što sam više seminara Čiste istine slušala, što sam više komunicirala nasamo s Njim, sve unutar mene što nije bilo u skladu s Njegovom voljom, sve što nije dopuštalo da se Ljubav razvije i što ju je gušilo bilo je sve uočljivije i sve izražajnije. Više se nije moglo skriti. I hvala Isusu da je tako. I hvala Isusu da na sve dubljim razinama otkrivam sebe i ono od čega sam satkana. No kada spoznaš sebe, Isus ti onda pokaže i što sve možeš postati s Njegovom Ljubavlju i snagom, te koliko toga zajedno možete po(d)nijeti. Pokaže ti kako i najdublja tama može postati svjetlo. Prvi korak k tome je spoznaja, drugi korak je pokajanje, a treći je korak prihvatiti da ti je On već sve oprostio, da je sve već na Sebe uzeo i da je zapravo cijelo vrijeme čekao da samo da primiš sve što ti želi dati i što ti je omogućio jer te voli, a četvrti je uskladiti se s Njegovom voljom (potpuno opskrbljen Njegovom snagom). Meni je treći korak bio najteži. Smatrala sam se nedostojnom, nedovoljnom za takvu ljubav i milost. Ali upravo zato i jest milost. Njegov dar nikada neću moći zaslužiti, nikada neću moći opravdati, ali upravo to i jest bit, inače ne bi bio dar. Kada sam to napokon prihvatila, osjetila sam nešto za čime sam zapravo čeznula: prihvaćenost, voljenost i mir. I znala sam, po prvi puta u životu, da će sve biti u redu jer On svime u mome životu upravlja onako kako je za mene najbolje.

Naš brak se nije promijenio preko noći, još puno bolnih dana pročišćavanja i usklađivanja je bilo ispred nas. I još puno usklađivanja, truda, razumijevanja i ulaganja nas čeka. No naša tama je ostala toliko iza nas da imamo osjećaj kao da je bila u nečijim drugim životima. Uistinu smo započeli novi život s Njim. Ali smo morali naučiti da je Isus taj od kojega sve kreće. Jer ako Isus jest Ljubav, a jest, kako smo mogli iti pomisliti da je ono što osjećamo jedno prema drugomu Ljubav, i ono što mi imamo brak, bez Isusa u jednadžbi? Napokon smo naučili da samo kada je Isus temelj, onda brak ima smisao. Samo kada je Isus temelj, onda brak ima svrhu. Spoznali smo što je čija uloga, što se od koga očekuje i osjećala sam se oslobođeno. Iako se sve to kosilo s mojim dotadašnjim principima i uvjerenjima, kada sam se prepustila Njegovoj volji i Njegovoj viziji braka osjećala sam se kao da je netko skinuo ogroman teret s mojih leđa i postala sam svjesna da taj teret zapravo uopće nije bio moj za nositi. Kada smo napokon predali svoj brak Isusu u ruke, On je učinio od njega ono što je nama tada djelovalo nemoguće. Povezali smo se na razini na kojoj nismo mogli niti sanjati, razmišljanja su nam postala usklađenija, cilj nam je postao isti, a samim time smo postali i podrška jedan drugome na putu do njega. Daleko smo od savršenog, ali zaista možemo reći da sada živimo molitve koje smo onda žarko molili. Sada cijelim srcem želimo biti bračni par koji je snažan, ujedinjen, čvrst, nepokolebljiv, kako bismo, zajedno s Kristom, mogli pomoći svima koji Ga vape svjesno ili nesvjesno, kako bi i oni spoznali da imaju Oca koji ih neizmjerno ljubi i koji samo čeka njihov poziv, i oni mogu postići ono što smo mi postigli, i više.

Ali Isus nije spasio samo nas i naš brak, spasio je i našu djecu. Naš odgoj djece bio je neusklađen, kaotičan, svjetovan, bez višeg cilja. A onda smo naučili tko i što naša djeca, ne mogu, nego trebaju (i hoće) postati. Sada ih odgajamo da postanu Kristovi ratnici, nepokolebljivi u vjeri u Njegovu riječ, svjesni da su Njegova djeca koja imaju neizmjerno važan poziv: učiniti svijet Njegovim učenicima, donijeti Njegovu Riječ i do najudaljenijih kutaka Zemlje, biti primjer Kristove ljubavi drugima, činiti što je On činio dok je hodao Zemljom, i više. S tom novom sviješću postalo nam je jasno koliko je roditeljska uloga zapravo važna i sveta., te koliko će vremena, truda i ulaganja u njih biti potrebno kako bi oni to i postali. No odmah je sva naša „muka“ postala slađa. A mi snažniji. Jer smo svjesni da nas trebaju, da to nitko ne može učiniti osim nas. Da je upravo nama Isus povjerio tu veliku odgovornost. S novom percepcijom naš odgoj (ali i brak) je postao bogatiji, puniji, skladniji i svrhovitiji, a naša djeca su postala svjesnija koliku promjenu Isus donosi u životu, te koliko svijet oko nas postaje ljepši, topliji, ali i čudesniji s Njim u njemu. Bili smo obitelj koja je bila samo naizgled na okupu, ali zapravo raštrkana, a sada, čak i kada smo fizički raštrkani smo zapravo zajedno, jer smo zajedno u Njemu. Sada naša obitelj ima isti, zajednički cilj i sada se zajedno borimo za pravu stvar. Ljubav, razumijevanje, podrška, zajedništvo, sve naočigled raste jer smo predani Njemu i jer je On uz nas i u nama. Sve teškoće i sve boli koje nam dolaze po putu su lakše premostive jer smo zajedno i jer ih možemo Njemu predati. On je tu, u našem kutku ringa, da nas opremi sa svime što nam je potrebno kako bismo bili pobjednici nad svim kušnjama i izazovima koje nam život stavlja na put. I tu je bez prestanka, bez iznimke. Samo vapaj daleko, samo molitvu daleko.

Potraži Ga i ti! Zavapi Mu! I vidjet ćeš kako ćeš i ti živjeti molitvu koju sada moliš!

Grlim te!

Anja