Deset je sati ujutri ujutro, ovo predivno jesenje sunce grije,a ja šetam sa Šimunom koji je nedavno navršio godinu dana. Ne moram se vratiti na posao; ostat ću kod kuće do njegove treće godine, a tko zna – možda i dulje. Promatram sve te boje oko sebe. Namjerno hodam uz rub i gledam kako mi zbog rosne trave tenisice postaju sve mokrije. Uvijek to radim i ne znam zašto to radima, no znam  da se osjećam tako živom i cijelim bićem osjećam duboku zahvalnost zbog pravih odabira, odvažnosti i hrabrosti u koju sam izrasla. Podijelit ću danas o s tobom jedan ne tako uobičajen pogled na život i mom pristanku na manje – kako bih u konačnici dobila više.

Hodam dalje, Šimun spava u kolicima, a ja se prisjećam razgovora koji smo Frano i ja vodili u kući njegovih roditelja, pred kraj fakulteta, kada je shvatio koliko će ga njegov posao zapravo odvajati od doma i koliko, s tim tempom, zapravo nećemo imati vremena ostvariti sve zbog čega smo odlučili provesti život zajedno. “Tereza, ako nastavim s ovim poslom, novac nikad neće biti problem, moći ćemo si stvarno puno toga priuštiti, ali mene gotovo nikada neće biti doma; uvijek ću biti na terenu. Ali, ako napustim građevinu i posvetim se fotografiji, ne mogu ti garantirati da nam neće ništa faliti. Trebat će mi vremena da pokrenem posao, ne znam što nas čeka, ali ono što mogu garantirati jest da ću biti tu za tebe, za nas i za djecu.”

Potpuno nesvjesna što život nosi, u kakvim ćemo se ludim vremenima naći, podržala sam ga u odluci da napusti građevinu i posveti se fotografiji. Okolina je na to gledala kao na ishitren, nezreo, neodgovoran i nepromišljen potez. Sada, gotovo 20 godina kasnije, odgovorno tvrdim da je to bila jedna od najtrezvenijih i najboljih odluka koju smo mogli donijeti. Voljela bih ti reći da nije bilo neizvjesnih trenutaka. No, bilo ih je, ali unatoč tome nikada nisam požalila našu odluku.

Uvijek sam birala nas i uvijek ću birati nas. Osjećaj ispunjenja koji nastupi kada shvatiš da si kroz dugogodišnje mudro ulaganje izgradio nešto što sada ima pokretačku snagu i potencijal učiniti mnogo dobra, može razumjeti samo netko tko je isto doživio. Zadnjih tjedana, nešto se ozbiljno zakotrljalo na našem Bokunu Neba; ljudi su se krenuli sve više javljati. Ono što nosimo u sebi i svjedočimo radi ozbiljne, tektonske pomake u njihovim životima. Sve ono kroz što smo rasli sada se ima priliku preliti na druge, i u tom davanju ljubavi nalazimo ogromnu sreću. Većinu vremena osjećam kako moram kočiti da osobu ispred sebe ne bih zasula sa svime što joj želim dati. Jasnoća, šira slika, precizno utvrđivanje uzroka problema s druge strane budi veliko povjerenje.

Osjećaj duboke zahvalnosti dok prebivam u ovim mislima vraća me na jedan drugi razgovor, kad je Frano prije desetak godina prvi put sa mnom podijelio želju da nas dvoje jednog dana pokrenemo bračno savjetovanje. U mojoj glavi pojavilo se tisuću pitanja, nesigurnosti i strahova: Pa kako? Pa što mi to imamo za podijeliti s drugima? Pa kako ćemo? Pa nismo dovoljno educirani; neki ljudi završavaju visoke škole za to, što će ljudi reći? Ostalo je na tome, temu bračnog savjetovanja Frano je još nekoliko puta spomenuo, a onda je prestao, ne nalazeći potrebnu podršku s moje strane. Trebale su godine da se nas dvoje uskladimo i da ja izrastem u hrabru i sposobnu ženu koja zajedno s Franom može dijeliti takvu viziju. Ne vidim kako bih u tome uspjela bez njegove bezuvjetne podrške. On je zaista preuzeo na sebe zadatak da me na sve načine podrži u mom rastu i za vječnost ću mu biti zahvalna na slobodi koju sada uživam.

Ne vidim kako bi Frano i ja ikada došli do ovoga gdje smo sada da nam kroz nauk Evanđelja za žene nije bio ukazan jasan put mog sazrijevanja i nadvladavanja pogrešnih uvjerenja i slabosti koje su neumorno radile protiv mene, ne dopuštajući da moje da vrline izađu na površinu. Ne vidim kako bih u tome uspjela da nisam imala pravog učitelja koji mi je oživio stihove iz Pisma vezane za moju ulogu u braku.  Osvojio me idealom bračne ljubavi, podigao taj cilj toliko visoko, u stihovima o podlaganju žene muškarcu ukazao na preveliku ljubav Onoga koji stoji iza tih riječi i jednostavno me osvojio, doveo me u stanje u kojem sam spremna žrtvovati sve svoje, sve što sam do tada naučila i znala, ne bih li pokušala nam priskrbiti bar djelić takve Ljubavi.

Lorens ima neodoljiv dar oživljavanja stihova iz Pisma do te mjere da sve u tebi želi svim srcem prionuti uz Očevo srce. Kad malo bolje promislim, bila je to poprilično hrabra i odvažna odluka, s obzirom na to da sam bila „pokusni kunić“ ovog nauka i nisam ispred sebe imala nikoga u koga bih se mogla ugledati, tko bi mi skratio put i na neki način svjedočio o ispravnosti takve odluke.

Godine su prolazile od našeg razgovora o savjetovanju, a s njima smo rasli i mi u našem međusobnom skladu. Sve mi je više postajalo jasno da gradimo nešto što se ne viđa svaki dan. Počela sam primjećivati kako se ono što sami živimo spontano prelijeva na druge i poprima oblik neformalnog bračnog savjetovanja. Bilo mi je jasno da će se osnovni princip našeg savjetovanja temeljiti na uputi „To što imam, to ti dajem!“

Kada sam se prvi put našla u situaciji da preda mnom stoji osoba u potrebi, a da imam sve potrebno da je izvedem na put Svjetla, postali su mi potpuno nevažni svi moji strahovi s početka. U tom trenutku prestalo je biti važno imam li specifičnu diplomu, već stojim li cijelim svojim bićem iza onoga što govorim. Tada sam uvidjela da ljudima puno više od diplome na zidu znači živo iskustvo koje dožive kada im pomogneš promijeniti perspektivu, izvučeš ih iz začaranog kruga misli i uvjerenja, podigneš na noge i snažno gurneš prema Svjetlu.

Iako  su se s vremenom na vidiku počinjali nazirati obrisi naše služba, nismo žurili; pustili smo da se ideja razvija još godinama. Znajući da je pred nama nešto tako veliko, nismo htjeli napraviti ni korak prije nego što budemo sigurni da je to zaista put na kojem nas Isus vidi i na kojem nas on planira opskrbiti sa svime što nam je potrebno. Puno puta se na putu pojavila neka ideja koja je bila zaista dobra i plemenita, no strpljivo smo čekali dok nismo bili sigurni da ideja nije izvirila iz same dubine našeg bića i dok nismo osjetili da ćemo, prepustimo li joj se, biti voljni žrtvovati toliko toga dok ju „porodimo“i postavimo na noge.

Mislila sam da ćemo do te prave ideje doći razmišljanjem i propitkivanjem, ali dogodilo se nešto posve neočekivano.

Jednog jutra, dok sam obavljala uobičajene poslove po doma, čistila policu  knjige,pogled mi je zapeo na mojim stručnim knjigama.: “A Isuse moj, a što s ovim knjigama, kako ću ja povezati svoju struku i službu koju stavljaš preda me? Pravo pitanje samo je čekalo da nebo dâ odgovor.

U sljedećem trenutku kao da se nebo otvorilo i sve su se ideje, jedna za drugom, počele snažno i velikom brzinom izlijevati na mene.. Zapisivala sam ih, u  nekom „polustrahu“, jednu za drugom, da se božanska pipa ne zatvori prije nego što Frano stigne kući i ja mu uspijem sve prenijeti. U čudu me gledao dok sam tako pričala kao navijena, i uzbuđenje je sve snažnije prelazilo na njega. “To je toooo Terezice. To smo čekaliiii!” napokon je uzviknuo “Stvorit ćemo obiteljski Centar!”

Količina snage koja se u narednim tjednima spuštala na nas dok smo stvarali cijelu strukturu teško je opisiva. Koliko snage se može osloboditi u čovjeku kada stremi ispravnom cilju! Nebo prati, a blagoslovi jedva čekaju da te sustignu. Snaga, otpornost, opskrbljenost svime što je potrebno za razvijanje ideje do kraja.

Danas, pola godine kasnije, pred mojim očima Isus podiže prave, čvrste stupove Obiteljskog Centra Bokun neba. Sve više razumijem proces kada On vodi, a ja slijedim umjesto da guram neke svoje ideje. Sve više shvaćam što znači kada te On poveže s pravim ljudima s kojima možeš sudjelovati i raditi u istom duhu i istini. Sve više razumijem što znači kada ti On pošalje ljude na put koji su spremni primiti sve što imaš i gdje se možeš u potpunosti izliti na drugoga. I sve jasnije razumijem što znači koračati ovom zemaljskom stazom s Isusom pod ruku i koliki neotkriveni potencijal Života leži u nama dok to ne naučimo.

Sve jasnije vidim koliko je važno neprestano rasti u duhu i istini, neumorno raditi na sebi i imati pored sebe pravog učitelja koji mi neprestano podiže ljestvicu i potiče me da izađem iz svoje zone sigurnosti. Jedino tako mogu opravdati povjerenje koje nam je Isus ukazao kada nas je pozvao u ovu službu. Sve jasnije vidim kako ćemo jedino tako opravdati povjerenje ljudi koji nam u svojoj najvećoj ranjivosti otvaraju svoja srca i s ono malo nade što im je preostalo žude osjetiti da ih Otac nije ostavio u njihovoj nedaći i da im upravo kroz nas dvoje pruža svoju ruku pomoći.

Grlim!