Hospitalizacija. Ni u ovoj trudnoći ju nisam uspjela izbjeći. Ruku na srce, mogla sam potpisati papir da ne želim hospitalizaciju, ali iskreno, nisam željela gledati mrke poglede kada se vratim jer sam ionako prešišala termin poroda. Opet. Prethodni porod je bio najljepši i najlakši koji sam iskusila i očekivala sam da će ovaj biti još i lakši. Ajme kako sam se prevarila. 

Nakon provedene noći u bolničkoj sobi, prve jutarnje zrake sam iskoristila za boravak na svježem zraku (na balkonu) i za molitvu. Svjesna svoje slabosti i svoje nestrpljivosti, molila sam Isusa da vodi cjelokupnu situaciju. Znam da On zna da mi nedostaju djeca. Znam da On zna da ne želim bespotrebno ležati u bolnici. Znam da On zna da bih najradnije zatražila da me porode, ali znam i da On zna da neću. No i da neću odbiti ako mi predlože takvo što. Zamolila sam Ga uredi sve onako kako treba biti, a da ću ja pratiti. Dežurni liječnik bio je upravo onaj kojeg sam najviše cijenila i za kojeg sam se potajno nadala da će mi ponovno biti na porodu. Došao je u jutarnju vizitu i pozvao me na pregled. Procijenivši da sam otvorena već 6-7 cm predložio mi je indukciju. 

Iako sam znala da to nije najbolja opcija i da bih trebala biti strpljiva i pustiti da porod sam krene, također sam bila svjesna i da mi je noć prije mama došla i da je ovo prilika da po prvi puta bude uz mene nakon poroda, a bila sam i svjesna da s mojih 5 preostalih pilića doma nije lako, te sam prihvatila prijedlog. U svojoj glavi posložila sam da je to Njegovo vođenje. No samo zato što sam ja htjela da bude tako.

U početku je sve bilo super. Čak je djelovalo poput deja vu-a. Ista babica, isti liječnik, iste teškoće oko puknuća vodenjaka. U glavi mi je to samo bila potvrda da je to to. No nije bilo to to. Kako znam? Iako je porod bio kratak, bio je kaotično bolan. I bio je sve, samo ne jednostavan. Srećom, imala sam cijelo vrijeme supruga kraj sebe koji me hrabrio i bodrio, no ni njemu nije bilo svejedno.

Prvi sati nakon poroda i strah od postporođajne depresije

Na svijet je došla naša druga djevojčica. No dosta teža nego su ju procijenili i s modricom kraj usne. Zašto mi je to bilo bitno? Ne znam. Ali u tom trenutku mi je to bila kap koja je prelila čašu. Tolika muka, tolika bol, i ona, rođena s manom. Sada, kad se toga prisjećam, nisam jasna sama sebi. No tada to su bile moje glavne misli. Nisam se nikako mogla povezati s njom. Malom, bucmastom djevojčicom koja je bila šćućurena uz mene umotana u dekicu. S njom koja me je trebala više od ičega. Hranila sam je i brinula se o njoj, ali poput robota. Moje emocije su bile negdje daleko. Šokirana tijekom poroda, istraumatizirana boli, bila sam kao na autopilotu. Radila sam sve što znam da trebam raditi. Ali bez srca, bez duše. 

Promatrala sam njeno otečeno lice i modricu kraj usne, no kao da sam promatrala dijete koje nije moje. Nisam čak niti njen miris mogla osjetiti (zbog teške prehlade), što je samo dodatno doprinijelo mojoj distanci. Prošlo je cijelo popodne, a moje stanje se nije mijenjalo. Osjećala sam se kao najgora osoba na svijetu, a na van sam prikazivala kao da je sve u redu. Sama pomisao o postporođajnoj depresiji utjerala mi je strah u kosti. Odlučila sam sve svoje misli predati Isusu. Jedinom koji me može razumjeti, Jedinom koji točno zna što se u mojoj glavi i u mom srcu događa, Jedinom koji me neće osuditi. 

Pokajala sam se i zamolila Ga za oprost jer sam svoju viziju i svoju ideju poroda htjela prikazati kao Njegovu volju, pa čak i samoj sebi. Zahvalila sam Mu jer je unatoč svemu bio uz mene, znam da je, i što je unatoč svemu sve dobro završilo. Manja od makova zrna probudila sam se iduće jutro i zamolila Ga da mi pomogne povezati se s njom. I, hvala Mu, jest. Već taj dan ja sam bila druga osoba, a djevojčica pokraj mene postala je moja djevojčica. Imala sam ju potrebu ljubiti, maziti, gledati. Ali ovaj puta ne kao stranca, nego kao dio mene.

Iako traumatičan, ovaj porod mi je bio veliki blagoslov jer me naučio mnogo. Između ostalog, dodatno me ponizio. Isus mi je jasno dao do znanja da ne mogu miješati svoju s Njegovom voljom, niti Ga izmanipulirati da ostvari moje vizije samo zato što ja to tako želim, bez obzira koji su moji razlozi za to i koliko ti razlozi „dobro zvuče“. Također, jasno mi je pokazao da su čak i svi moji majčinski instinkti i nagoni zapravo od Njega, poklonjeni, milost. Bez Njega, nemam niti to. Bez Njega, nisam niti ono najmanje. Bez Njega nisam ništa, a s Njim sam sve!

Grlim te, 

Anja