Jesi li primijetila kako su neki karakteri djece lakše “voljivi” od drugih? Recimo kako je lakše voljeti dijete koje je mirno i surađuje, nego ono koje traži konstantnu akciju i zbog raspršenije pažnje teže surađuje s nama i automatski djeluje neposlušnije.

SVE KREĆE OD LJUBAVI

Točno tu bih se utaborila i započela ovu priču, jer je jako potrebno odvojiti našu ljubav od karaktera našeg djeteta. Ljubav koja je s Neba i koja je zapravo sam Isus u sebi, je motorni pogon u nama koji daje život i snagu onima oko nas i nikako nije i ne bi smjela biti uvjetovana ničime, a baš tako ni karakterom tvog djeteta. Ona bi trebala biti čvrsta i nepromjenjiva u odnosu na ono što se događa ispred tebe jer je uvjet za njezino postojanje sam Isus, a ne dječje ponašanje.

Zvuči super, zar ne?

No što kada se zapleteš u to da tvoja ljubav počne ovisiti o karakteru tvog djeteta i postupno počne slabiti kada sve više počneš uviđati kako karakter tvog djeteta nije lako “voljiv”…odjednom kao da nema niti vjere da će to tvoje dijete jednoga dana biti “kako treba”, kao da se neka snaga počne gubiti i nada gasiti. Za ovakvo stanje je potrebno jako puno snage s Neba kako bi se situacija u tebi promijenila.

MOJE ISKUSTVO

Prije nego što ti krenem pisati o svom iskustvu, odvojit ću dvije vrlo bitne stavke:

Prva je neposlušnost koja proizlazi iz krivog odgoja ili neodgoja, a druga je “neposlušnost” – ovdje ćemo ju nazvati nesuradljivost koja proizlazi iz dječjeg karaktera jer dijete prima pravilnu brigu i pažnju od strane roditelja.
To su dvije jako različite stvari i za ovu prvu je potreban pravilan odgoj, a za ovu drugu je potrebno prihvaćanje djeteta takvog kakvo je i ogroman ulog ljubavi. Mi se u ovom tekstu fokusiramo na ovu potonju, kada imamo pred sobom dijete čiji je karakter teško prihvatiti i unatoč našoj brizi i posvećenosti djetetu, stvari ne idu onako kako želimo i suradnja ne teče glatko.

No, da nastavim gdje sam stala. Sjećam se kao jučer kada je u meni spoznaja o tome da je moje dijete sve samo ne mirno i lako suradljivo bitno narušila ljubav prema mom djetetu. Prvo sam osjećala u sebi nekakvo konstantno nezadovoljstvo svojim djetetom, pretjerano sam ju imala potrebu ispravljati i usmjeravati, stalno je bilo nešto. Kada bih s nekim pričala o svom djetetu, uvijek bi iz mene onako sa nekim nezadovoljstvom i sjetom izletilo: “ah moja curica”. Kao da sam prestala uživati u našem zajedništvu jer bi njen preživahan karakter uglavnom “sve pokvario”. Počela sam se ljutiti i od vesele mame sam postala smrknuta mama. Gledala sam drugu, mirniju djecu sa tihom žudnjom da i moja djevojčica bude takva.

NIZ NEZGODNIH OSJEĆAJA

Jasno se sjećam jedne situacije kada mi je moj muž kroz smijeh pričao kako je gledao jednu djevojčicu dok drži svog tatu za ruku i mirno hoda kraj njega i pitao se hoće li naša djevojčica ikada tako mirno hodati uz njega. On se nasmijao tome jer je njegov stav srca u odnosu na nju bio dobar, a ja kao da sam zapela u toj slici, svjesna da to možda nikada neće biti tako s našom curicom jer je AKCIJA bila njezino drugo ime.

I prije nego što sam uopće postala svjesna, zaplela sam se u jedan jako nezgodan niz osjećaja nezadovoljstva, razočarenja, neprihvaćanja i tuge. I možda se nekome sa strane može činiti kao da pričam svašta i napuhujem situaciju, ali znam da će me dobar dio roditelja koji se bore s time ili su se nekada borili itekako dobro razumijeti.

Postupno sam počela gubiti ljubav za svoje dijete, a roditeljska ljubav je gradivno tkivo naše djece i nikada ne smije biti izgubljena, jer kroz nju naše dijete razvija povjerenje, sigurnost i snagu za život kao i sam odnos s Isusom, jer dijete najbolje poistovjećuje Isusovu ljubav kroz roditeljsku ljubav, a sve to ga vodi do toga da izraste u kvalitetnu osobu spremnu slijediti Isusa svim srcem, jer u to gledamo cijelo vrijeme, zar ne?

Nezadovoljna sobom i djetetom, počela sam promišljati o sebi kao majci i vidjela sam kako se vrlo malo smijem kada gledam svoje dijete. Bilo mi je teško prihvatiti njezin karakter i voljeti ga. Bilo mi je teško prihvatiti da njezin smjer kretanja nije isti kao smjer mnoge druge djece koju sam poznavala, da za nju treba drugačiji pristup, da je potrebno uložiti više pažnje, srdačnosti, sebe i jednostavno ju točno takvu zavoljeti. A kako da zavoliš čičak?

Ono što se također nakačilo na to jesu bili dobronamjerni komentari drugih ljudi koje sam ja nesvjesno tako lako pustila da dodatno “gaze” po mojoj ljubavi za moje dijete a ovako nekako su zvučali nekada izrečeni kroz šalu, a nekada s ozbiljnošću: “treba njoj čvršća ruka” ili ” dođi ti malena meni na preodgoj” ili “dobila bi ona meni batina pa bi slušala” i slično.

PROBLEM JE BIO U MENI

Jednom sam razgovarala sa svojom djevojčicom dok je imala negdje četiri godine i pokušala sam ju što mirnije i što jednostavnije pitati zašto me ne čuje kada joj nešto govorim nego stalno “skače”. Ona se nasmijala i rekla da ona nije namjerno neposlušna nego jednostavno od igre zaboravi što sam rekla. Ta jedna bezazlenost i zaigranost u njezinom glasu je nešto što nikada neću zaboraviti. Iako se čini smiješno, nekako mi je laknulo u srcu. Počela sam uviđati da ona stvarno zbog svoje hiperzaigranosti jednostavno ne čuje što sam joj rekla i ako ja želim suradnju, klasičan pristup nije pristup za takvo dijete. Trebalo mi je neko duže vrijeme da se namjestim u tome svemu, ali su mi se definitivno počele otvarati oči da je u cijeloj situaciji jedini problem moj nedostatak ljubavi i krivi stav, a ne njezino ponašanje, jer vidi, njezino ponašanje je trenutno stanje, podložno promjeni jer je ona dijete i to dijete koje se spontano mijenja i oblikuje iz dana u dan.

Još nešto bih odvojila kako bi me lakše razumjela dok čitaš ovaj tekst. U mom odnosu s mojom djevojčicom nije bila upitna strogoća i dosljednost. Ja sam bila dovoljno stroga majka s jasnim pravilima, u nekim stvarima i pretjerano stroga i smatram da je određena doza strogoće potrebna u odgoju, pogotovo kod djece koja su samovoljnija od druge kao što to jest slučaj s mojim djevojčicama. Ali jedno je potrebna strogoća u odgoju, a drugo je prekidanje ljubavne niti zbog toga kakvo je tvoje dijete. Moj problem je bio ove druge prirode. Ja se nisam mogla “spojiti” na karakter svog djeteta. Nisam nju takvu živahnu, bezazlenu, prepunu raznih faza, nesrazmjernu u pretjeranim emotivnim izražajima bilo tuge bilo radosti i grubu u izražavanju ljubavi mogla prihvatiti i jednostavno voljeti. I to je nažalost bitno oblikovalo nju u ono što je danas, ali sreća moja pa mi je Isus u svoj svojoj ljubavi otvorio put da popravim stvari u njoj, u sebi i između nas i dam joj pravilan i snažan vjetar u leđa.

Jer vidi, njezino srce je oduvijek bilo snažno vezano za mene i stalno je tražila kontakt sa mnom. I sada kada je prvoškolka, ona je stalno na meni, po meni, oko mene, onakva gruba u izražaju, puna nekih čudnih malenih navika, ali konstantno u potrebi da ju volim, grlim i mazim i da joj dajem pažnju i ljubav. U potrebi za mamom koja je nježna, puna razumijevanja i koja ju voli.
Kada se sjetim cijele dužine puta, voljela bih vratiti vrijeme i ispljuskati sebe većim dijelom tog puta, jer sam stvarno trebala probuđenje.

Malo prekasno sam shvatila da sam dobila dijete koje je karakterom savršeno odgovaralo mom tadašnjem unutarnjem stanju koje je trebalo mijenjati. Isusov plan je bio preodgojiti mene dok odgajam nju, a ja puna otpora i misleći da znam najbolje, zapravo i sama prilično zahtjevnog karaktera nisam mogla od sebe vidjeti nju i koliko sam zapravo sretna i blagoslovljena što ju imam, jer sam dobila priliku oživjeti sebe kroz naš odnos jer sam i ja hiperaktivna po prirodi, usmjeriti mnoge stvari koje u meni nitko nije usmjerio u toj dobi, a bitno su mi obilježile život, promijeniti mnoge stvari u sebi kroz nju i izbrusiti do određene mjere taj konstantnaakcija karakter kroz ljubav i vjeru u to da hoće jednog dana postati najbolja… i to najbolja za Krista.

PONOVNI POČETAK

Sad kad se sjetim svega toga, a praktički do nedavno sam bila u tom stanju, voljela bih vratiti vrijeme i sve izgraditi ispočetka. Nažalost tu priliku neću dobiti, ali sam dobila važnu i vrijednu lekciju koja mi pomaže u odgoju moje druge djece i možda može pomoći u odgoju tebi koja ćeš ovo čitati.

Sada gradim “ispočetka” svoju ljubav prema njoj i vjeru u nju. Iako je sada puno veća i mnogi izboji karaktera su minuli, ali dolaze nove faze i izboji koji mi pružaju novu priliku da ju volim, da ju volim više. Da volim njezin karakter i da ga nježno i sa što više ljubavi usmjeravam u Kristu naličan karakter, jer u konačnici niti jedan karakter, miran ili živahan nije dobar ako ne vodi u to da postajemo kao Isus. A sam od sebe se ne može voditi tamo, već smo mi kao roditelji dobili taj zadatak da tu djecu koju nazivamo našom, a zapravo su Njegova, usmjeravamo Njemu i oblikujemo u Njega. A gradeći njih, gradimo sebe i mijenjamo svoje krive drine i karakterne crte u Bogu nalične.

Nisam savršena u ovome, daleko sam od toga ali mi svakim danom ide sve bolje. Prihvatila sam ju takvu kakva je i mogu ju slobodno voljeti, glupirati se s njom, smijati se, okrenuti situacije na šalu i gledati preko njezinih nedostataka u ono predivno što će Isus u njoj stvoriti kao da već je.

Mogla bih o ovoj temi pisati puno, no možda je bolje to ostaviti za neki drugi post.
Moja poruka za tebe koja čitaš ovo sada jest da je preodgajanje u Božju djecu prije svega preodgoj nas roditelja, a onda naše djece. Ne smijemo nikada zaboraviti da Isus nježno i blago, dugotrpljivo i s puno ljubavi mijenja naše karaktere, strpljivo nas čekajući i vjerujući u nas.
“Jer Ljubav je strpljiva, dobrostiva je Ljubav…svemu se nada, sve podnosi, sve vjeruje i NIKADA ne prestaje” (1. Kor. 13)

Pred tebe ponovno stavljam nekoliko pitanja koja bi ti mogla pomoći da uvidiš boriš li se s istim stvarima kao i ja nekada i pružiti ti rješenje za ovakvu situaciju.

1. Kada promotriš svoje dijete, možeš li reći da ti se sviđa ono što vidiš ili imaš u sebi puno “popravaka” koje bi napravila na svom djetetu?

2. Osjećaš li često nelagodu kada ste negdje među ljudima zbog toga kako se tvoje dijete ponaša?

‌3. Primjećuješ li da si postala manje radosna u danu dok si sa svojim djetetom?

4. Koliko se često uspiješ radovati svemu “dječjem” što tvoje dijete čini, neke naizgled problematične situacije okrenuti na šalu i jednostavno “samo voljeti” svoje dijete?

5. Misliš li da tvoje dijete treba svojim ponašanjem “zaraditi” tvoju ljubav?

6. Čini li ti se da se ljubav između tebe i tvog djeteta smanjuje svaki put kada ono učini nešto “krivo”?

7. Stavljaš li ovakve situacije pred Isusa u molitvu i moliš li za pojačan upliv ljubavi da možeš obgrliti svoje dijete kako treba?

Uzmi si vrijeme za odgovore na ova pitanja.

S ljubavlju,

Klara