Svaka razvojna faza u kojoj se dijete nalazi traži vrijeme i našu posvećenost. Često mi roditelji zbog nedostatka vremena propustimo zastati i osluhnuti što dijete stvarno želi ili zbog želje da što prije utišamo plač ne uspijemo pravilno sagledati situaciju i ne dozvolimo procesu da se dogodi.
Plač, smijeh, vikanje, lupanje, sve su to sredstva komunikacije i stanja koja dijete mora osjetiti pa onda iz toga naučiti što je adekvatno sredstvo, a što nije.
Možete na primjer primijetiti kako dijete što više raste sve manje plače, jer shvaća da to nije ispravno sredstvo komunikacije, postoje druga prihvatljivija i ugodnija sredstva, kao što su gesta pokazivanja, govor i slično. Sve se to odvija na jedan tihi način u djetetovom umu i srcu i ako to propustimo doživjeti, gubimo dragocjen materijal za to da dijete približimo njegovoj nutrini, iskustvu vlastitih osjećaja i stanja što je toliko važno i potrebno da bi se moglo razviti u čvrstu i stabilnu osobu. Tu je gdje će ga Isus jednog dana susresti, u njemu samome i kontakt s nutrinom kreće baš ovdje.
Kod svake faze je ključno da budemo prepuni ljubavi prema svom djetetu, da smo podrška i da smo dosljedni – to znači, ne odustajemo jer je zahtjevno ili dijete još nije usvojilo ono što želimo.
Kako jedan izvrstan pristup učenju za kojeg sam nedavno saznala (Charlotte Mason method) kaže da je djetetu do školske dobi potrebno osigurati vrijeme za tiho i nesmetano učenje – “Quiet growing time”. To bi značilo da potičemo u njemu da bude spontano i slobodno. Bez da se vrši pritisak na njega u bilo kojem obliku, dajemo mu mogućnost da usvoji nešto kada je ono spremno.
Odmah na početku ovog teksta želim vas podsjetiti da je djetetov rast i naš rast. Isus nas odgaja dok mi odgajamo svoje dijete i padovi, kao i pogreške su dio odgoja. Zato si ne uzimajte za zlo ako vam stvari nekada ne pođu za rukom. Svi smo mi ljudi i nama roditeljima nije uvijek savršen dan, a nažalost ponekad nemamo vremena sve pokriti. Ako se izgubimo u osjećajima krivnje i nedovoljnosti, nećemo nikada dati sebi niti djetetu priliku za pravi rast, stoga si odmah oprostimo ono što nećemo dobro učiniti. To će olakšati cijeli proces i dati nam priliku da dođemo do tamo gdje sebe i dijete želimo dovesti. Osim toga, računajmo na Isusa i Njegovu pomoć. Njemu je stalo više nego nama da uspijemo i hoće nas pokriti u svakoj pogrešci ako smo voljni i ustrajemo na putu do Njega.
Nedavno me jedna meni draga osoba tražila za pomoć. Pomalo zabrinuta me pitala što da radi jer je njezino maleno dijete od godinu i sedam mjeseci počelo udarati drugu djecu. Činilo joj se da su udarci uglavnom povezani sa situacijama u kojima je nezadovoljno. Pa su mi misli krenule letjeti prema rješenju kao ptice puštene na slobodu.
Prvi izazovi
Između prve i druge godine djeca se uglavnom počinju više izražavati govorom, postaju svjesnija sebe i međuodnosa s drugima. Počinju više manipulirati okolinom i sve više izražavaju svoje želje i prohtjeve. Sve ovo je roditeljima lako za prihvatiti dok dijete ne krene s ponašanjima koja nisu prihvatljiva.
Griženje, grebanje, stiskanje, lupanje, vrištanje, guranje, štipanje, sve su to ponašanja koja roditelju kada ih vidi kod svog malenog voljenog djeteta izazivaju tugu i nemoć, a često ljutnju i frustraciju. U nedostatku mudrosti i razumijevanja situacije, velik broj roditelja koje sam imala priliku sresti od reagira negativno i oštro na takva ponašanja.
Baš to je razlog zašto smo se odlučili posvetiti ovoj temi, kako bismo pomogli roditeljima da se snađu u novim fazama razvoja te ih spriječili da se pogube u grubim reakcijama i izgube ljubav za svoje dijete.
Faza nepoželjnih reakcija
Svim roditeljima je izrazito važno znati da gotovo sva djeca u toj dobi prolaze fazu nepoželjnih reakcija. Koji god obrazac odabrali: griženje, grebanje, lupanje ili vrištanje svi odražavaju nešto: komunikaciju. Bilo da dijete komunicira svoju frustraciju, nezadovoljavajuće stanje ili jednostavno komunicira nova ponašanja koja je naučilo (kao što je moja malena kćer sva ponosna gledala kada bi počupala svoju stariju seku za kosu, kao da je nešto dobro učinila).
Stvar je u tome da ta malena djeca ne znaju zapravo što rade. Oni naprave jednu od navedenih radnji, ali ne razumiju što su zapravo napravili i kako to utječe na osobu do njih. Ponekad odreagiraju tako jer ih je nešto zasmetalo ili im je netko uzeo igračku, a ponekad žele samo ispitivati tuđu reakciju pa se tako smiju kada počupaju nekoga. Taj osjećaj da mogu upravljati nečijom reakcijom je rekla bih ono što im stvara neki vid zadovoljstva.
Reakcija je ponekad trenutna, a ponekad je odgođena, zbog čega roditelji često znaju reći: “sve je bilo dobro i iz čista mira ga je lupio”…a nisu možda vidjeli kako je drugo dijete par minuta ranije njihovom djetetu uzelo igračku.
Ono što roditelji najčešće naprave u tom trenutku jest prekore dijete, vrlo često budu nezadovoljni, naljute se na dijete, često ga pecnu po prstima ili poviču: “Ne to raditi”, izgrde ga ili mu održe bukvicu koju ono uopće ne razumije. Ponekad ostanu zbunjeni i tužni, ne znaju kako odreagirati, nisu sigurni trebaju li zagrliti svoje dijete i trebaju li mu što reći. S druge strane, mnogi roditelji kažu: “pusti, proći će samo” i ne bave se uopće time.
Svega toga sam se nagledala u praksi, a nažalost sam sve to i sama probala. Nisam imala nikoga da mi kaže da to nije put i vrlo brzo sam počela gubiti ljubav za svoje prvo dijete, što mi je u njezinoj kasnijoj dobi zadalo mnogo muke.
U čemu je tajna?
Kroz cijeli dječji razvoj, ljubav (u ovom kontekstu Božanski upliv s Neba kojeg svaki roditelj primi za svoje dijete) je našem djetetu poput pupčane vrpce malenoj bebi u trbuhu. Ako se pupčana vrpca odvoji od djeteta, dijete je u opasnosti da izgubi život jer se preko nje hrani, prima sve potrebne tvari za nesmetan razvoj i preko nje doživljava život.
Tako je i ovdje, ako se u bilo kojem trenutku dokine ljubav od strane roditelja prema djetetu, dijete gubi “hranjive tvari” za dušu, koje ga kasnije oblikuju u Bogu nalik biće, gubi kompas, postaje hladnije, sirovije i ostaju posljedice koje su prilično zahtjevne za ispraviti u kasnijoj dobi jer na sebe vežu veći neposluh od strane djece, slabije povjerenje kao i slabiju konekciju s roditeljima.
Netko može reći, “baš će ta jedna situacija napraviti toliko štete mom djetetu”, no ako bolje razmislimo, često se takve situacije nanižu, jer kada jednom popustimo lošoj reakciji, nekako smo skloniji ponoviti ju i onda posjekotina koja je površinski nastala na duši, raste u ranu koja ako ne uložimo cijelo srce, kasnije teško zarasta.
Osim toga, svatko tko je ikada povikao na svoje maleno dijete, taj prvi put, ako je dobro pratio, mogao je vidjeti u dječjim očima i stavu da se nešto promijenilo, rekla bih kao da je nešto puklo. I je, pukla je ljubavna vrpca između djeteta i roditelja koja ga drži na životu. Zbog toga mi je velika želja srca podijeliti svoje iskustvo kako bih pomogla nekome tko će se tek naći u toj situaciji da ne izgubi nit.
Krivi start
Mi ljudi često nismo u stanju održati tu nit ljubavi jer se u odgoju uglavnom vodimo našim stanjima i osjećajima, a ne mudrošću s Neba. Ne čekamo dovoljno dugo na vodstvo i ne dajemo dovoljno prostora djetetu da se izrazi, a niti sebi da svaku situaciju sagledamo iz pravilnog kuta.
Jer, vratimo se na gore navedenu situaciju. Radi se o djetetu, malenom postojanju koje je na ovom svijetu tek cca godinu i pol i još uvijek skoro uopće nije svjesno sebe, niti svijeta oko sebe. Reagira polusvjesno i potpuno ovisi o našoj ljubavi iz koje crpi snagu za rast i razvoj. Mi u to stanje unosimo snažnu ne ljubavnu reakciju koja izazove kratki spoj u tom malenom djetešcu.
Na našu sreću, Isus je uračunao naše pogreške u naš i djetetov rast i razvoj, tako nam daje mnoštvo prilika u danu u kojima možemo nekada donekle, a nekada u potpunosti popraviti učinjenu štetu.
Prije nego ti nastavim pisati o mom praktičnom iskustvu, htjela bih da odvojiš vrijeme, nasamo, s Isusom u sobici i u svoj iskrenosti pokušaš odgovoriti na sljedeća pitanja. To će nam biti odličan start. Samospoznaja uvijek dolazi prva. Svatko od nas je drugačiji, i bolje poznavanje sebe, ali i djeteta uzroka koje stoje uza naših ali i njihovih nepoželjnih reakcija stvarno su odličan početak.
Pitanja za promišljanje
- Kako se osjećaš kad tvoje dijete pokazuje nepoželjna ponašanja poput udaranja, griženja ili vrištanja? Kako ti osjećaji utječu na tvoju reakciju prema djetetu?
- Možeš li definirati razloge zbog koji reagiraš ne-ljubavno u tim situacijama? Čega se zapravo bojiš?
- Znaš li razlikovati kada tvoje dijete koristi plač ili vikanje kao sredstvo komunikacije i kada je to izraz frustracije ili nezadovoljstva?
- Koji su ti najčešći izazovi u održavanju dosljednosti i ljubavi prema djetetu tijekom njegovih nepoželjnih reakcija? Kako se nosiš s tim izazovima?
- Kako se nosiš s osjećajem krivnje kada ti stvari ne idu kako si planirala u odgoju djeteta? Što ti pomaže da oprostite sebi i nastaviš smjerno dalje?
- Koliko se Isusov nauk reflektira u tvojem pristupu odgoju djeteta? Na koji način vjera utječe na tvoje roditeljske odluke i reakcije?
- Tražiš li snagu u molitvi i konkretno vodstvo u zahtjevnim situacijama?
Do sljedećeg tjedna, šaljem ti puno ljubavi i ohrabrenja
Klara
Bokun neba postaje sve veći i dragocjeniji zalogaj.????
Frano i Tereza predivno vas je gledati kako rastete, hvala vam na svakoj temi i što ste otvorili svoja srca za neiscrpan izvor mudrosti s neba. Otkako su Klara, Korana i Anja krenule pisati još više su obogatile već bogato postavljen stol. Osobno nemam djecu, ali sam promišljala često o mnogim temama koje se protežu na blogu, uključujući ovu. Nisam znala koje je pravo rješenje iako sam vidila da postoji očit problem, tako da sam iznimno zahvalna što pokrivate skoro sve teme koje se protežu u kršćanskom braku i odgajanju djece, kao i preodgajanju sebe u pravog i stabilnog kršćanina. Ovo je stvarno dio neba koji spuštate. Hvala vam. Ogromna je milost čuti tuđa iskustva, moći vidjeti gdje griješimo i čuti rješenje kako popraviti i uznapredovati. Hvala vam još jednom❤️
Baš si nas blagoslovila s ovim komentarom Berna draga! Hvala ti od srca! top top!