Razgovarajući s Terezom ovaj vikend i prečitavajući njen tekst Stavljaš li prevelika očekivanja na svoj dijete na temu o kojoj smo razgovarali, odvažila sam se ogoliti i u vidu svog roditeljstva prema jednom od naših sinova.
Ponekad imam osjećaj da se na njemu prelomilo najviše nesretnih okolnosti. Ostala sam trudna s njim svega tri mjeseca nakon poroda. Ne moram niti naglašavati koliki su to šok, nevjerica i neprihvaćanje situacije bili. To cjelokupno emocionalno stanje iscrpljivalo me mjesecima, nanosilo štetu ne samo meni, nego i našem braku, roditeljstvu, pa čak i prema njemu koji je nevin rastao u mom trbuhu.. No upravo sve to zaslužno je za moje upoznavanje i prijateljstvo s Terezom.
Kada sam slušala seminar na kojem je ona govorila o istinskom roditeljstvu i odgoju djece, vapila sam da budem poput nje i da imam taj mir i tu nježnost kojom je ona zračila. Odmah sam se javila Lorensu (koji je vodio seminar) da nas poveže i čim sam dobila njen broj otvorila sam joj dušu, tada potpunoj strankinji, i posve iskreno joj objasnila kako imam osjećaj da se ne mogu povezati s bebom u sebi i kako me ta spoznaja muči i proganja. Zahvaljujući Terezi, točnije njenom savjetu da jednostavno molim za ljubav prema svom djetetu (jer prava ljubav nije naše prirodno stanje, ma što mi mislili), sve se promijenilo.
Isus mi je uistinu darovao ljubav prema njemu, napokon sam se uspjela povezati s trudnoćom, no prilikom poroda dogodio se drugi udarac. S obzirom na to da je bio velika beba, zapeo je ramenom, zbog čega su od njegovog 4.mj (kada su se uočile prve nepravilnosti u tjelesnom razvoju) pa sve do godine dana uslijedile fizikalne terapije. Vježbe su bile zahtjevne i agresivne, a morala sam ih izvoditi s njim svakodnevno, tri puta dnevno. Jedino pozitivno u tim vježbama jest što su, tjelesno gledano, urodile plodom. Odnosno, na njemu se fizički ne primijeti da je ikada imao ikakve teškoće. No psihički su ostavile dubok trag.
Tada moja vjera nije bila dovoljna jaka da se borim na taj način, niti sam nažalost tražila drugo rješenje jer su me s nekoliko strana uvjeravali da je upravo taj način vježbanja idealan za njega i njegovo stanje. Smatrajući da činim ono što je najbolje za njega, nesvjesna kakve psihičke traume činim, nastavili smo s vježbama sve do njegove prve godine, kada je napokon sa svime službeno završio. Tek u dobi od oko tri godine psihičke traume su počele dolaziti na površinu. Nagle i pretjerano burne reakcije na iznenadne i/ili nepoželjne podražaje i situacije, pretjerana grubost prilikom narušavanja njegove samostalne aktivnosti, teškoće u socijalizaciji s drugom djecom djelomično povezane s kasnim početkom govora i teškoćama u tom kontekstu samo su djelić priče.
Sve u svemu, on je dijete koje nesvjesno zahtjeva puno dodatne pažnje, puuuno dodatnog razumijevanja, dodatnog strpljenja i dodatnog vremena za individualni rad što uz drugu malu djecu nije baš lako ostvarivo. U početku sam, nažalost, samu sebe uvjeravala da je s njim sve u redu i da svi znakovi koje vidim nisu zapravo tako alarmantni. Nažalost, u početku se nisam znala postaviti prema njemu na ispravan način, te sam isključivo bila frustrirana svim njegovim „iskakanjima“ iz uobičajenog obrasca ponašanja koja inače imaju djeca njegove dobi.
Za razliku od njegove braće, više me umarao, više me iscrpljivao i više rastuživao. Kada prevrtim film unatrag, točno znam da sam bila svjesna kako ponovno nemam ljubavi za njega. Koliko mi je jednostavnije i prirodnije voljeti njegovu braću, a koliko se trebam više potruditi da bih njemu pružila ljubav. Kao da sam i sama bila poput djeteta, zbog vlastite povrijeđenosti jer sam u situaciji u kojoj ne želim biti (imati dijete koje ima posebne potrebe, iako nema nikakvu dijagnozu), njega sam zakidala za ljubav koja mu je trebala više nego ikomu i dodatno kočila njegov razvoj i napredak.
Nepovoljne obiteljske okolnosti, naročito bračni problemi i tadašnji nesklad u odnosu između supruga i mene lako su mi skretali pažnju sa sina i njegovih potreba, te olakšavali mi da se nosim sama sa sobom, iako se ništa nije mijenjalo. Trebalo mi je dosta vremena i molitve kako bih u sebi prelomila sve otpore prema cjelokupnoj situaciji, kako bih priznala samoj sebi, a i drugima kolika odgovornost za njegovo stanje leži na meni i kako bih priznala da ono što imam unutar sebe i što mu pružam nije niti približno dostatno niti dovoljno dobro.
Zahvaljujući Isusu, snazi koju mi je dao i ljubavi koju mi je pružio, počela sam prvenstveno sebe mijenjati i preodgajati. Napokon sam počela paziti da moje reakcije prema njemu ne budu burne, dok od njega očekujem da ne reagira burno. Naučila sam prvo stabilizirati sebe kako bih mogla stabilizirati njega. Nisam savršena u izvedbi, dapače, daleko sam od toga. Ali sada znam da u mom srcu ima posebno mjesto za ljubav prema njemu, za strpljenje i razumijevanje za njega, za vrijeme i rad s njim.
Kroz godine me Isus učio kako prihvatiti teret, a ne gledati u njega i pokušavati zaobići ga. Naučio me kako je uz molitvu to breme uistinu postane lakše, jer ga ne nosim sama. Uči me i dalje kako ja nemam ljubav, snagu, razumijevanje, niti strpljenje, osim ako ju mi On nije dao. Da ono što ja mogu pružiti svojoj djeci nije niti sjena onoga što On kroz mene njima može dati. Ali moram biti voljna, moram biti ponizna, moram imati otvoreno srce kako bi On kroz mene djelovao i utjecao na njih. Sinovljeva posebnost učinila je mene posebnijom majkom, ne samo prema njemu, nego svima. Zbog njega sam morala naučiti gledati drukčije, promatrati drukčije, razmišljati drukčije. Zbog njega sam morala biti inovativnija, kreativnija, nježnija, strpljivija, mudrija. Morala sam naučiti predvidjeti situacije, prepoznati kada mu dolazi do zasićenja i pravovremeno reagirati, a ne kao dotad biti samo isfrustrirana jer je drukčiji i jer zahtjeva više ili jer mu određene situacije i okolnosti trebam dodatno prilagođavati. A zahvaljujući Isusu, postajem sve bolja u tome. Iako i dalje molim Isusa da se sve te traume iz njegovog srca i uma maknu, da ukloni sve posljedice ne samo terapija, već i moje neljubavi prema njemu i da on uistinu bude dječak kakav znam da može biti i više, i što zahvaljujem Isusu što on takav dječak već postaje, ujedno sam Mu i zahvalna jer mi je pokazao kroz njegov odgoj kakva majka ja zapravo mogu biti i što budi u meni želju da budem još i bolja.
Ono što bih ponovila i dodatno naglasila jest: u roditeljstvu je potrebno biti iskren prema samom sebi i spoznati vlastite nedostatke i manjkavosti, te suočiti se s njima, a ne bježati od njih ili pokušati ih kamuflirati i ublažiti. Za kvalitetan odgoj djece potrebno je kvalitetno preodgojiti sebe, što ne možemo bez mudrosti, snage i ljubavi koju možemo dobiti samo od Njega. Trebamo to tražiti od Isusa svaki dan, da možemo dati više svojoj djeci svaki dan, odnosno da se On može sve više očitovati kroz nas svaki dan. Jedino tako napredujemo, postajemo bolja verzija samih sebe i onda smo spremni i opremljeni mijenjati, ne samo svoj svijet, već i svijet drugih.