Nastavljam ti pisati o svom iskustvu sa željom da svakome tko se susretne s ovom temom proširi vidike, produbi spoznaje i pomogne da uspješno zaobiđe sve nepotrebne teškoće te s lakoćom zajedno sa svojim djetetom prođe kroz ovu fazu.

MOJE ISKUSTVO – TEŽAK POČETAK

Moje prvo dijete, moja malena prevesela i preživahna djevojčica, bila je odmalena obilježena kao zahtjevno dijete, samo zato što ja nisam imala dovoljno osjećaja za nju i nisam ulagala vrijeme i energiju na način kako smo do sada govorili.

Nisam imala nikoga da me uputi, nedovoljno sam slušala glas Duha, a jedino što sam u sebi poznavala bio je odgoj kakvim sam ja odgojena. Po putu sam shvatila da nam za ove situacije priručnici i knjige pomažu malo ili ništa, jer je stvar u tome da roditelj treba zadržati ljubav prema svom djetetu i primiti pravilno vodstvo za njega, a to jedino možemo primiti od Isusa.

Sjećam se svoje djevojčice , dok je bila u dobi od oko godinu dana. Producirala bi neku nepoželjnu reakciju, a ja bih ju strogo prekinula, nekada pecnula, nekada bih viknula, a nekada očitavala bukvice smatrajući da činim pravu stvar i odmalena ju strogo ali pravilno usmjeravam da izbjegne sva moguća kriva ponašanja. Kada se sjetim sebe tada, često me bude sram. Nisam nikada zastala da bih sagledala stvar, dala sebi i njoj prostora da ju osjetim i vidim što se u njoj stvarno događa. A ne moram govoriti o tome da sve što sam pokušavala nije palilo jer je ona to i dalje radila i često ulazila u još zahtjevnije reakcije.

Primijetila sam kako je ona s vremenom postajala nekako hladnija i surovija, tvrđa. U periodu kada nam se rodila druga djevojčica s kojom je pristup bio automatski blaži, primijetila sam ogromnu razliku u količini ljubavi koju ulažem u jednu i u drugu. Vidjela sam kako zbog pogrešaka starije djevojčice i izboja krivih reakcija, nisam nju ljubila jednako kao i ovu malenu u kojoj su ti krivi elementi još ostajali uspavani.

Trebalo mi je zapravo dugo vremena dok sam točno locirala problem u sebi i u njoj, jer kako je ona rasla tako se utvrđivala u mnogim krivim ponašanjima i reakcijama, na koja ja nisam i dalje dobro reagirala. Osjećala sam se kao da sam ju “gubila” polako.

Kako je rasla količina svjetla i ljubavi u mom srcu, tako sam vidjela nju toliko žednu toga da ju volim i da ju prihvatim u svom srcu takvu kakva jest, sa svim fazama koje prolazi i da odvojim faze od nje same, da shvatim da su te faze njezin način učenja ovog svijeta, nisu nužno ono što ona jest ili će biti. Zahvaljujući tome, hvala Isusu, stvari su se počele mijenjati, a ona je dobila ono što joj je bilo nužno za rast. Nit ljubavi se obnovila, a ja sam dobila priliku sve popraviti. No, ovoj temi ću se više posvetiti u jednom od narednih postova jer je često puta ta prekinuta ljubavna nit razlog zašto ne prihvaćamo naše dijete takvo kakvo je i ne ljubimo ga takvim i zbog toga mu ne možemo kroz ljubav dati snagu za promjenu, što uzrokuje njegovo buduće loše stanje, otpore, gubitak povjerenja i naposlijetku okretanje od roditelja.

DRUGA PRILIKA

Druga djevojčica je puno bolje prošla, jer su moje reakcije bile puno “tiše”. Nekako sam ju više osjećala u srcu i davala joj puno više prostora kako bih pravilno sagledala reakcije i njihove uzroke, ali i dalje nije bila prisutna prava formula za rano usmjeravanje i postavljanje ispravnog temelja dobrom ponašanju.
Jer opet sam nekako premalo vremena ostavljala cijelom procesu u njoj i ulagala premalo ljubavi. Grlila bih ju kada bi pogriješila ali bez pravog osjećaja ljubavi koji bi pratio moju reakciju i više zbunjena, nesigurna u tome kako trebam reagirati.

Sve to me dočekalo u njezinoj dobi od tri godine, kada sam baš snažno osjećala kako se negdje prekinula ljubavna nit, pa sam počela loviti konce ne bi li ponovno uspostavila pravilan spoj s njom. Proces još traje ali smo sve bliže tome da se sve namjesti na Bogom predviđeno mjesto.

TREĆA SREĆA

Naposlijetku je došla i naša treća djevojčica, koja je uletjela rekla bih u jedan med. Ogroman upliv svjetla i ljubavi koji je došao s njom, pokazao mi je koliko strpljiva, usporena i pažljiva moram biti u odnosu s tako malenim bićem. I evo, tek sada, učeći na vlastitim greškama vidim kako je moguće ne izgubiti tu ljubavnu nit sa svojim malenim djetešcem.

Kada je ona ušla u fazu griženja, grebanja, vrištanja i lupanja, u srcu mi je samo stajalo da joj ne smijem uskratiti ljubav. I onda sam ju u svakoj toj situaciji uzimala u svoje naručje. Voljela sam ju svim srcem kao da je učinila nešto dobro što je u cijelom procesu jako važno, DA DIJETE UVIJEK OSJETI RODITELJSKU LJUBAV.

Grlila bih ju i ljubila, zatim bih joj govorila kako to što je učinila nije dobro i da to boli druge. Nakon toga bih joj puno puta govorila kako je ona dobra curica i kako je to drugo dijete drago i dobro, pa bih njega podragala, a nju odvojila fizički od situacije i davala prostora sebi i njoj za ljubav. Pojačano sam pazila na njezine reakcije dok je u prisutnosti druge djece kako bih spriječila da nekoga povrijedi i nisam ju krivila što je takva. Znala sam, to je faza iz koje ona hoće izaći neoštećena.

Često bih izgovarala i još uvijek izgovaram u nju u vjeri da hoće biti nježna i ljubavna. Zahvaljujući tom pristupu gdje se nit ljubavi ne dokida, ona raste nesmetano, a polako i prilično glatko izlazi iz tih faza nepoželjnih reakcija. Osim toga, ta nit mi daje snagu da budem bolja i ljubavnija prema druge dvije djevojčice i da njima dajem više prostora u fazama kroz koje prolaze.

U cijelom ovom procesu shvatila sam da sve što propustimo učiniti ili “oštetimo” u periodu koji je namijenjen za to, dočekat će nas u djetetovoj kasnijoj dobi samo u podosta nepoželjnijem obliku. Zato je važno od početka čuvati tu ljubavnu nit i promatrati svaku fazu razvoja kao kockice koje grade to naše dijete.

Na kraju ovog teksta, želim da osjetiš podršku s moje strane, da nisi sama ako prolaziš kroz gore navedeni proces. Kao što vidiš i ja sam mnogo griješila, vjerujem da i dan danas kad imam mnoge duboke spoznaje učinim i mnoge pogreške. No pogreške su dio puta, a put te i dalje vodi do cilja, zato budi ohrabrena i ne odustaj. Ako je jučerašnji dan bio zahtjevan i nisi uspjela ostati u ljubavi, ne znači da nećeš danas, Nebo navija za tebe. Postavljam pred tebe opet nekoliko pitanja kako bi ti bilo lakše sagledati sebe, dijete i situaciju ispred sebe te uspjeti u ovom zahtjevnijem periodu pronaći rješenje u sebi.

Pitanja za promišljanje

1. Ostavljaš li dovoljno vremena i prostora kako bi ostvarila što dublji spoj sa svojim djetetom?

2. Daješ li dovoljno vremena sebi da osjetiš što se zapravo događa kada tvoje dijete producira neku nepoželjnu reakciju?

3. Jesi li sklona odreagirati na brzinu samo da spriječiš neugodnu reakciju ili imaš potrebu ući u dubinu situacije?

4. Osjećaš li ljubavnu nit između sebe i svog djeteta? Misliš li da je negdje prekinuta?

5. Vjeruješ li da ju možeš obnoviti?

6. Jesi li probala izgovarati riječ vjere u sebe i svoje dijete?

Šaljem ti veliki zagrljaj ohrabrenja i podrške,

Klara