Dugo sam razmišljala na koji način djeci mogu praktično pokazati zašto je važno što gledamo, što jedemo i s čime smo okruženi. I Isus mi je dao ideju. Dvije naizgled iste lutke čarape zajedno smo ispunili sa starim čarapama koje su predstavljale različite stvari. 

Jednu lutku smo napunili punjenjem koje je predstavljalo slatkiše, loše igrice i crtiće, loše društvo i ružne razgovore. Drugu smo ispunili zdravom hranom, dobrim crtićima, dobrim društvom i dobrim, poučnim razgovorima. Nakon toga smo započeli igrokaz. 

Jedna lutka je bila nepristojna, smatrala se boljom od drugih, nije slušala roditelje, dok je druga lutka bila pristojna, poslušna i pomagala drugima. Čak je nastojala opomenuti i potaknuti na promjenu prvu lutku. Nakon što su se ismijali kratkim igrokazom, ponovno sam ih upitala izgledaju li lutke isto. Nakon što su se složili da izgledaju isto, zaključili smo da se ipak ne ponašaju isto. I kada sam ih upitala zašto je to tako, bili su itekako svjesni da je razlog različitom ponašanju bilo različito “punjenje”. 

Kasnije su sami htjeli odglumiti vlastite igrokaze s pristojnom i nepristojnom lutkom, uz što smo dodatno razgovarali o tome koliko je važno čime smo okruženi, što gledamo, slušamo, o čemu razgovaramo, itd. te spomenuli stih iz Pisma koji govori o tome kako je naše tijelo hram Božji, pa smo razgovarali i o našoj dužnosti da naša tijela čuvamo, njegujemo i držimo zdravima.

No poput tijela, naša duša mora biti čista i zdrava, što ne može biti ako ju punimo krivim stvarima. Sva ta kriva punjenja nas čine usamljenima, tužnima, nezadovoljnima, nesretnima. I onda kada se tako osjetimo, trebamo se zapitati čime smo se ispunili, i koliko nas naše punjenje približava ili odaljava od Isusa.

Grlim, 

Anja