Tri poroda. Tri iskustva. Ovo je Klarina priča.

Klara: “Riječ porod u svima nama pobuđuje toliko različite emocije: nekome iščekivanje, nekome radost, nekome tugu i bol, nekome smijeh i adrenalin, nekome traumu, a nekome neostvarenu želju…
Baš tu je Isus odlučio izgraditi moj odnos s Njime, a sve je krenulo s mojim prvim porodom…

Kao većina žena bila sam silno uzbuđena zbog svoje prve trudnoće. Moj suprug i ja smo silno htjeli dijete i jedva smo čekali taj trenutak kada će doći to maleno novo biće u naš dom. Maštala sam o svom savršenom prvom porodu, uvjerena u svoj čvrst odnos s Kristom, u to da će sve biti brzo, bezbolno i da ću ja to bez problema proći. Kad se sada sjetim toga bila sam prilično zelena u glavi i u srcu, moj odnos s Kristom bio je prilično slab i površan, a moja slika o meni prilično idealna. Što je zapravo ležalo u mom srcu pokazalo se daleko od kršćanstva jer sam se tijekom prvog poroda po prvi puta susrela s onime što stvarno jesam bez Krista – nit nošena vjetrom života. Strah, šok, bolovi bili su stanja u kojima sam se tada našla i koja su preda mnom bila baš kao Golijat pred Davidom, samo ja nisam imala praćku niti kamen, skoro potpuno me porazio.
Cijelu trudnoću sam provela više u maštanju nego u molitvi. Nisam imala pravi spoj s Kristom u srcu, nisam čula Njegovo vodstvo, jednostavno sam bila previše površna u svemu tome. No Isus me kroz sve u jednoj dobroj mjeri naučio poniznosti, ljubavi, žrtvi…sve to meni je zapravo bilo daleko.

Moj prvi trud se pojavio u noći, a do intenzivnijih trudova prošlo je još 12 sati. Kao i većina žena koje prvi puta rađaju, došla sam u bolnicu prerano. Nisam bila više od 4 cm otvorena pa su me smjestili u sobu, jer nisu znali koliko će trajati. Otvaranje je teklo sporo, do trenutka kada je počelo biti užasno bolno. Od bolova kakve nikada u životu nisam imala, doživjela sam blagi šok i u potpunosti sam zablokirala u glavi i u srcu. Iz mene nije izašla riječ molitve, a iznutra nisam mogla čuti ništa! Ništa za što bih se ulovila, što bi me smirilo, jednostavno od šoka nisam čula Isusa u svom srcu. Kao da Ga nije niti bilo. Nisam znala što raditi pa sam poput izgubljenog djeteta u suzama izašla jedva teturajući iz sobe. Sreća moja da je Isus milostiv i dobar pa je uredio da je na mene naletjela babica koja je prepoznala moje stanje i odmah me primila za ruke, ljuljala se sa mnom, donijela mi pilates loptu, umirila me i strpljivo objasnila što trebam činiti. Preplašeno sam joj rekla: “zaboravila sam sve što trebam raditi”, a njen odgovor je bio: “ti niti ne trebaš misliti o tome što trebaš raditi, ja sam tu da mislim za tebe”. Bila sam joj zahvalna na tim riječima, zapravo su me jako smirile.

No, promišljajući kasnije o tim riječima, shvatila sam da mi je u srcu ostala čežnja i to čežnja za time što nisam taj trenutak iskoristila da dam Njemu da On misli za mene, da se u potpunosti naslonim na Njegove grudi, da uđem u Njega, da se povežem kroz bol još dublje s Njime jer tome to i služi…jednostavno moj odnos s Isusom nije bio pravi odnos i tako Ga nisam mogla držati za ruku koju nisam zapravo prije niti uhvatila… ja sebe nisam pripremila za ovo iskustvo poroda tako što sam prebivala u Njemu kako bi me On mogao umiriti i voditi kada krenu ti zahtjevniji dijelovi poroda, bila sam u potpunosti oslonjena na ljude, zbog čega sam tako pogubljena vjerovala svakoj njihovoj riječi, vjerovala sam da oni znaju bolje.

Porod je tekao dugo, prošao je tako da mi je zbog mog neznanja i ne-imanja unutarnjeg vodstva prerano probušen vodenjak, primila sam epiduralnu na dva sata i kasnije trpjela nepodnošljive bolove u kralježnici, a naposljetku mi je izvršena epiziotomija i izgubila sam previše krvi, zbog čega sam dva puta pala u nesvijest. Bila sam poput živog mrtvaca, fizički u potpunosti slomljena. Sestre su me nosile na vc, nisam smjela stati na noge jer bih pala odmah pod naletima vrtoglavice, dok je samostalno hodanje bilo nešto o čemu sam mogla samo sanjati. Bol, nelagoda i pečenje su bili konstantni, a da ne govorim da su mi obje ruke bile cijelom dužinom izbodene zbog konstantne provjere krvi. Poboljšanje je nastupilo kada sam drugi dan primila transfuziju krvi, bez koje me ne bi pustili kući treći dan. Ali Isus mi je bio izrazito milostiv i prezahvalna sam Mu zbog toga. Kada sam primila transfuziju osjećala sam se ponovno živo, mogla sam stati na svoje noge i vidjela sam da me Isus i tu susreo da mi pomogne. Pitala sam se hoću li se ikada oporaviti od svega toga…

U svemu tome, imala sam dvije svijetle situacije u kojima sam čula unutarnji glas. Jedna je bila tijekom poroda, a druga kada sam trebala primiti transfuziju. Kasnije sam shvatila da su te situacije bile Božanska intervencija u moju nezrelost jer bih se bez toga raspala.

Iako je osoblje bilo zaista ljubazno i drago, ja nisam imala pravi spoj, nisam čula vodstvo i nisam bila zaštićena kako bih bila da sam bila u Njemu. Unutarnji glas sam čula kada sam ja bila dovedena do ruba i toliko van sebe da je Isus morao “vikati” da dođe do mene. S druge strane, sve medicinske intervencije koje su mi učinjene zapravo nisu nimalo pozitivne jer kako sam kasnije saznala proučavajući prirodne porode, svaka medicinska intervencija koja se radi bez stvarne potrebe, preventivno ili “da se ženi olakša” i ubrza nešto što se ne smije ubrzavati, kao i sama bolnička okolina itekako doprinose otežavanju i komplikacijama samog čina poroda jer sprječavaju razvoj, lučenje i količinu prirodnih hormona koji su zaduženi za nesmetan porod, kao i ostalih procesa u tijelu. Što je najgore, jedna preventivna intervencija najčešće vuče sa sobom drugu i tako postupno narušavaju prirodan tijek poroda kao i bezbolniji oporavak od samog poroda. Kada bolje promislim, sve te intervencije su se mogle izbjeći da sam ja bila bolje podučena i da sam pratila unutarnje vodstvo. I sam oporavak bi onda tekao brže i bezbolnije.

No, ipak, rodila se naša prva dugo priželjkivana djevojčica i bila sam sretna…presretna što sam majka i što ju imam, gledala sam ju sa suzama u očima i kao da mi je stotinu emocija prolazilo srcem pokušavajući si osvijestiti što smo sve prošle. Upoznala sam snagu koju primiš od Isusa kada se beba rodi, kada se položi na tvoje grudi i kada postanete kao jedno.

No, dani su prolazili, dani su postali mjeseci, a mjeseci godine, a moje se srce sve više vezalo uz Gospodara Isusa i u želji da oporavim svoje srce i tijelo, spoznala sam u sebi i saznala proučavanjem mnoge pogreške koje sam učinila ili su mi bile učinjene na prvom porodu. Nakon što sam ponovno ostala trudna, dobro sam proučila sve što sam mogla o prirodnim porodima, o svojim pravima i potrebama na porodu, o tome kako zapravo surađivati s porodom i kako se povezati s tim činom. U mom srcu se utaborila odluka da ću u ovoj trudnoći početi s glasom srca i ostati mu vjerna. Tako je cijela trudnoća prošla bezbrižno i bez ikakvih komplikacija do pred kraj, kada sam već prešla termin.
Naime, imala sam dogovor s jednom doktoricom da će me ona poroditi pa sam odlazila njoj na preglede. Bilo je ljeto, vrući dani i ja sam saznala da je doktorica na godišnjem, pa mi nije bilo na srcu da dolazim na preglede dok nje nema. No, kako to obično biva, u nekom trenutku je krenuo pritisak okoline i prijedlog da odem na pregled jer ipak je termin prošao, a ništa se još baš ne događa. Tu sam pokleknula i otišla na pregled iako mi srce nije bilo za to.
Došla sam u bolnicu i nakon što sam bila ismijana od strane jednog neugodnog doktora i medicinskih sestara, zbog toga što nisam dolazila na redovite preglede, doktor mi je krenuo raditi pregled plodne vode amnioskopom iako za to nije bilo nikakve potrebe jer sam ja bila zdrava i snažna trudnica s izvrsnim nalazima i urednom trudnoćom.

Doktor je to napravio prilično nasilno i “udario” u nešto što se rasprsnulo i krv je pošpricala sve njih koji su stajali oko mene, a mene je presjekla oštra bol i osjećala sam se kao da me netko silovao – duševno i fizički. Prepala sam se da mi nije nasilno započeo porod. Oni su svi problijedili i zašutjeli. Stavili su mi ručnik, poslali me u čekaonu i rekli da ako krv ne stane da se javim na hitnu jer to više nije njihov slučaj.
Malo je reći da sam se osjećala slomljeno u duši i u tijelu. Osjećala sam da se to dogodilo jer nisam bila vjerna vodstvu iznutra. Isus me nije mogao zaštititi od moje odluke. Molila sam kroz suze i pokušavala se smiriti, ali nije išlo tako jednostavno, bol je bila prevelika. Najviše sam molila da se beba ne rodi sada, ne na ovaj način, ne u ovom mom stanju i u ovim uvjetima. Isus je uslišao moju molitvu. Bio je uz mene i krv je stala, bol se umirila. Ušla sam u ordinaciju i doktor je opet imao neugodan izrugujući komentar pa me poslao kući.

Došla sam prpošna kao leptirica na pregled, a vraćala se slomljenog srca i tijela jedva teturajući.
Kada sam došla kući trebao mi je jedan cijeli dan i jedna cijela noć da isplačem tu bol i povredu i da suprug i ja izmolimo iscjeljenje tijela i duše za mene.

To je bila točka prekretnica gdje sam stala i rekla NIKADA VIŠE.
Dala sam zavjet da me nikada više u trudnoći i na porodu neće voditi ljudska ruka već Božanska i da će jedino ljudsko što će biti učinjeno na meni i bebi, biti pod Božjom dozvolom i vodstvom Njegovog Duha. Primila sam ogromnu snagu i preuzela odgovornost za sebe i bebu. Nisam više odlazila na preglede osim na jedan CT. Doktorica s kojom sam imala prethodno dogovor mi se duboko ispričala kada je saznala što se dogodilo. Ja sam po vodstvu Duha otišla sa suprugom u drugu bolnicu kada je krenuo porod i beba je ipak bila rođena onda kada je Isus to htio, a ne mi ljudi, na sam kraj 42.og tjedna.

A porod je tekao tako da sam od jutra otkako su krenuli trudovi, molila i osluškivala srce. Čekala sam kod kuće do zadnjeg trenutka, dok mi vodstvo iznutra nije reklo kada krenuti u bolnicu i onda smo suprug i ja krenuli. Kada smo došli pred bolnicu, opet smo po mom unutarnjem vodstvu čekali još dva sata ispred bolnice, vani na zraku, sami na parkingu, dok sam prehodavala i prenjihala sve trudove prilično simfonično i mirno, a onda smo dobili vodstvo da je vrijeme da uđemo u bolnicu.

Ušli smo, dugo nam je trebalo da dođemo jer su trudovi bili već prejaki, pa smo zastajkivali, no čim smo ušli u rodilište, uveli su me u predrađaonicu, a ja sam počela čvrsto izvikivati koje intervencije ne želim da mi rade i u tom momentu mi se rasprsnuo vodenjak kao iz filma, kao da je netko kantu vode prolio po podu, doslovno su me prenijeli u rađaonu i nakon nekih 45 minuta se uz molitvu i zahvaljivanje bez ikakvih intervencija i problema rodila naša druga djevojčica. Slavili smo i hvalili Isusa, Njegovu vjernost i Ljubav jer nas je vodio kroz to do zadnjeg časa. Vrlo brzo sam se oporavila od tog poroda, bila sam oduševljena što sam nakon poroda mogla odmah hodati i kretati se relativno normalno u odnosu na prvi porod. Kasnije je isto bilo čudesnih stvari do samog izlaska iz bolnice, ali to je već druga priča.

No, taj porod me toliko približio Kristu da sam, spontano, opet po unutarnjem vodstvu kada sam treći puta bila trudna sve prepustila Isusu u ruke. Otvoreno i iskreno sam to rekla i svojoj ginekologici i dolazila sam na preglede kako me Duh iznutra vodio. Do samog kraja sve je proteklo savršeno. U srcu sam stekla toliki mir i sigurnost da sam razmišljala o tome da se porodim sama kod kuće. No, Isus je imao drugačije vodstvo, pa me na vrijeme preusmjerio u bolnicu.

Naposljetku sam samo jednom došla u bolnicu na pregled, dok je praksa da se blizu termina ide svaki tjedan do poroda na preglede u bolnicu. I taj pregled u bolnici je isto bio vođen Duhom Božjim. Po putu sam saznala da je vani praksa da se žene u visokim fazama trudnoće ne pregledava vaginalno radi potencijalnog razvoja bakterija, što je logično, stoga sam odbila uz jasno obrazloženje vaginalni pregled i obavila sam samo CT i iskreno porazgovarala s doktoricom.

Sljedeći puta sam u bolnicu došla na porod. A taj porod je bio nikada brži u odnosu na prva dva i trajao je od prvog truda do kraja oko pet i pol sati (prvi je trajao od prvog truda pa do kraja cca 20 sati, a drugi nekih 12 sati od prvog truda).

Trudovi su krenuli oko 2 u noći, nekako odjednom, nije bilo baš postupnog pojačavanja, već su bili užasno intenzivni, ali sam ih uz molitvu i vodstvo izgurala u tišini i disanju. Vodenjak mi je sam lagano procurio. Zatim smo opet po vodstvu Duha dočekali čuvalice i krenuli u bolnicu dok je naša mlađa curica spavala i nije niti znala što se događa, a starija se probudila i skakutala od veselja. U autu sam prošla trudove u tišini i molitvi. Kada smo došli pred bolnicu, čekali smo neko vrijeme opet u tišini i onda krenuli na poticaj Duha u bolnicu. I u bolnici je vladala tišina i mir, bilo je rano jutro, došla sam unutra, a sve je bilo mirno i tiho kao da nema niti beba niti rodilja. Kao da je Isus ugasio ton u cijeloj bolnici. Dočekale su me svega dvije babice i doktor, za razliku od prva dva poroda, gdje ih je bilo puno. Toliko lakše je sve kada u jednom tako svetom činu nema previše ljudi i ljudskog. Uveli su me u predrađaonicu zatim u rađaonu u kojoj sam provela do poroda sve skupa nekih sat vremena, zajedno sa suprugom. Imam osjećaj da bez svog supruga ne bih mogla izgurati niti jedan porod jer mi je Isus kroz njega davao ogromnu snagu i podršku na način da je i on konstantno kroz molitvu u naša druga dva poroda pratio vodstvo Duha, a najvažnije kada ja nisam mogla, molio je za mene, molio je kada bih prolazila kroz svaki trud, molio je za osoblje na licu mjesta i molio je za bebu. U trenutcima pritiska i slabosti on je držao poziciju u vjeri i to je ogromna pomoć i milost s Neba. U zraku se osjećao vrlo jak naboj ljubavi i snage bio. Kada sam se osjećala kao da više ne mogu, njegova molitva bi kao strijela snage došla u moju dušu i ja bih nastavila dalje. Na ovom porodu, Isus mi je poslao babicu koja kao da je bila zajedno sa mnom u oblaku Kristove ljubavi i mira i pratila je svaku moju potrebu i spremno u tišini, s puno pažnje i ljubavi osiguravala da kroz svaki trud imam što ugodniju pozu. Kroz sve trudove me masirala i brinula se da mi ništa ne nedostaje. Kao da je i ona osjećala svetost samog poroda i tu smo zajedno bez puno riječi plovile.

U miru i molitvi uz svega tu jednu babicu, a kasnije i doktora rodila se naša treća djevojčica, također bez ikakvih intervencija i ljudske ruke. Bili smo opet sretni i hvalili smo i slavili Isusa. No, nakon poroda su se dogodile dvije situacije gdje je naša vjera bila opet kušana. Po prvi puta posteljica nije izlazila van, uz sav napor i tiskanje, nije išlo. Babica se malo prepala i bojala se da će morati operativno van. No, mi smo i tu ostali stabilni i gledali u Isusa, stoga je u roku od par minuta na zapovjednu molitvu mog muža, posteljica izletjela van kao da ju je netko iznutra pogurao. Babica je ostala u pozitivnom šoku, a mi u još većoj radosti. Nakon toga krvarenje nije nikako stalo. Na sva tri poroda sam previše krvarila, na drugom porodu manje, a na ovom ponovno jako. Tu su se i doktor i babica uznemirili i izgledalo je kao da stvar izlazi iz mirnog toka i unutarnjeg vodstva. Osjetio se strah s njihove strane. Moj muž je tada glasno zapovjedio krvarenju da se zaustavi i tijelu da se obnovi u Ime Isusa Krista. Kada je rekao amen, stvar se stišala, oni su se umirili, a krvarenje se smanjilo. Odlučili su samo povećati dozu tvari koju preventivno daju za sprječavanje krvarenja. U tom trenutku sav oblak straha oko njih se rasprsnuo i dalje je sve teklo glatko.

Isto tako smo po vodstvu iznutra, otprilike tri sata nakon poroda otišli kući s bebom gdje smo dobile kvalitetan odmor i tretman koji nam je bio potreban.

Tijekom cijelog poroda nisam strahovala niti sekunde, nikada mi u srcu nije bio veći mir. Sve je prošlo baš savršeno i onako kako je On htio. Jedina patnja koju sam ja imala bila je ona koja je neizbježna, a to je sam porod, a čak je i to bilo prilično ublaženo od strane Njegove ruke. Srce mi je tih dana prožimala duboka zahvalnost i ljubav prema Isusu koji mi je poklonio najljepši porod ikada, znala sam da je to ono što On želi za mene i bila sam sretna…

Shvatila sam da je SVE što nam se događa uređeno tako da se mi izgradimo kroz to, da izvučemo najbolje iz toga i ostvarimo onaj duboki i jedini stvarni kontakt, a to je Otac – dijete odnos s Isusom.
Stoga, ne možemo pobjeći od mjere patnje koja je tu da nas spasi od nas samih i pročisti za Nebo, ali možemo izbjeći patnju koja je rezultat naše NE- suradnje i NE – poslušnosti Kristu.”


Imate pitanja, ili komentar za našu Klaru? Ostavite vašuporuku niže u komentarima i Klara će vam rado odgovoriti. 

-224
(Visited 116 times, 1 visits today)

1 Comments

  1. Glorija 14/04/2024at11:34

    Čestitamo vam Klara i Ivo!
    Hrabro dalje u Isusu Kristu.

    Isus: Evanđelje po Ivanu 15:4-5
    Ostanite u meni i ja u vama.
    Kao što loza ne može donijeti roda
    sama od sebe, ako ne ostane na trsu,
    tako ni vi ako ne ostanete u meni.
    5 Ja sam trs, vi loze.
    Tko ostaje u meni i ja u njemu,
    taj donosi mnogo roda.
    Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa.

    Reply

Leave A Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *