Kao dijete sam se dosta seljakala. Iako je to imalo i puno pozitivnih strana, gdjegod došla bila sam predmet podrugivanja i ismijavanja. Bili oni zlobni ili ne, svjesno ili nesvjesno, u meni su stvorili osjećaj nepripadnosti. Iako ga kao dijete nisam mogla detektirati, zapravo me kočio i gušio godinama. Na sve načine sam pokušala postići da me drugi žele u svom društvu, da me vole, da sam im zanimljiva. Ponekad bih se čak koristila lažima, glumom, pretvaranjem, samo kako bih održala tu neku izmišljenu sliku o sebi. S obzirom na to da sam bila dijete, to moje ponašanje se vjerojatno smatralo kratkotrajnim i bezazlenim, pa mi se nije ukazivalo na to. A također nisam ni ja bila preočita u tome, nego bih zapravo to činila suptilno i pazeći da netko odrasli nije blizu kada bih počela s tim.
Mama je jedina koja mi je to često spočitavala, uvjeravajući me kako se ne trebam mijenjati zbog drugih, nego me oni trebaju i hoće prihvatiti onakvu kakva jesam. Ali ju ja, naravno, nisam doživljavala ozbiljno. U društvu drugih brzo bih, čak i nesvjesno, promijenila naglasak, činila bih stvari nauštrb sebi samo kako bih zadovoljila želje i očekivanja drugih, samo kako bih im bila zanimljiva i kako bi se htjeli družiti sa mnom. Pretvarala bih se da volim glazbu koju oni vole, da volim ići tamo gdje oni vole ići, da mi moji roditelji mnogo toga dopuštaju jer sam ja tako “odrasla” i “zrela”. Nakon što su se moji roditelji rastali, taj osjećaj nepripadnosti u meni je samo očvrsnuo. Mama se preudala, otac također ponovno oženio i u svojim novo izgrađenim obiteljima koje su narasle za nove članove, osjećala sam se kao da nisam dio nijedne priče. I iako sam se ponekad gurala u prvi plan i htjela biti najvažnija, to jednostavno nije bilo tako, nije ni moglo biti.
U djetinjstvu je ta moja postavka bila bezazlena, ali kroz adolescenciju, pogotovo pretkraj srednje škole sam se nerijetko dovodila u opasnosti, ali punu ozbiljnost svog ponašanja i svojih postupaka shvatiš tek kasnije kada, zreliji, se reflektiraš na njih. Pokušavajući manipulirati svime, no zapravo udovoljavajući drugima, glumeći nešto što nisam, izgubila sam pojam o tome tko i što uopće jesam. Bila sam sigurna u dvije, tri stvari da ih volim neovisno o svemu, ali to je bilo to. Pod utjecajem drugih, mijenjala sam strane kako vjetar puhne.
Ali kada bih ostala sama, osjećaj nezadovoljstva, straha od odbačenosti, osjećaj nedostatnosti, neprivlačnosti, nedovoljnosti me pojeo. Kada nosiš taj osjećaj u sebi, tvoj prvi impuls je još jače manipulirati, glumiti, pretvarati se, biti lažno hrabar, lažno lud kako bi bio zanimljiv, poželjan, voljen. No na koncu bi to laganje, ta manipulacija zapravo bila presudna da se još više otuđiš, jer kada krene izvirati tvoja istinska slika o tebi tek onda postaneš nezanimljiv, neprivlačan i nepoželjan. Ali jednostavno nisam znala kako prestati.
Čak i tijekom početka veze i braka trudila sam se održati tu iluziju o sebi, ne dopuštajući da se laži razotkriju. Samo iz straha kako će moja prava slika o meni rezultirati razlazom i nevoljenošću, ponovno.. To je začarani krug iz kojeg nisam znala izaći. Ali onda je došao Isus. Kada je moj osjećaj nevoljenosti i odbačenosti dosegao točku vrhunca, kada sam bila na rubu depresije, a nisam mogla prokljuviti zašto, Isus je uredio sve kako bismo moj suprug i ja došli do točke pucanja. Frustrirani, nezadovoljni, nevoljeni, znali smo samo da se još želimo boriti. Ali nam je dobar i kvalitetan brak izgledao kao nemoguća misija, kao nešto nama nedostižno, nešto što nismo zaslužili zbog svih svojih krivih postavki i krivih poteza koje smo učinili dotad.
No Isus nas je uvjerio u suprotno. I to nije bilo jednostavno i nije bilo bezbolno. Kroz apostola, kroz predavanja sam napokon saznala što je Isus zapravo učinio za mene i što mi je svime tim omogućio. Napokon sam saznala da postoji Netko tko me ne osuđuje, tko mi je već oprostio, tko je cijelo vrijeme uz mene iako sam mislila da sam toliko griješila da Mu više ne mogu biti blizu, da sam toliko toga učinila da se to više ne može oprostiti, ne može popraviti.
I onda me je naučio da se moram osloniti samo na Njegovu ljubav, samo na pripadnost Njemu. To je bila jedna od najtežih kušnja, jedan od najtežih perioda. Kada si svakodnevno na rubu suza zbog ljudi oko tebe, zbog nerazumijevanja, zbog neljubavi, ali zapravo zbog samog sebe jer mjehurić zablude koji si izgradio i u kojeg si sebe uvjerio treba puknuti, jer mora doći do promjene i kada unatoč borbi i trudu jednostavno vidiš da ljubav koju tražiš nećeš dobiti od onih kojih očekuješ na način na koji očekuješ, onda dolazi promjena.
Kada je sve slomljeno i kada od tebe ostanu samo fragmenti koje ne znaš kako ćeš ponovno spojiti, onda postaješ netko novi. A Isus te kroz taj cijeli proces čvrsto drži za ruku. Misliš da ćeš se raspasti, svaki djelić duše te boli, ali On je tu. I pokazuje ti da te neće razočarati, da vidi bolje od tebe i da zna gdje te vodi. A kada napokon uistinu prihvatiš Njegov oprost, kada dopustiš da te ponovno izgradi, iznenadiš se kako se promijeni i sve oko tebe na razini o kojoj nisi mogao niti sanjati.
Prvo tebe ispuni ljubavlju da ju možeš dati drugima, ali ne onom hollywoodskom, nego onom žrtvenom, trpećom, onom koja sve podnosi. I kad shvatiš da u tebi nestaje osjećaj da nešto nećeš za drugoga učiniti ili nekomu oprostiti jer ta osoba tebi isto nije učinila ili jer te već toliko duboko i dugo povrjeđivala, nego da suosjećaš s njom i da joj želiš pomoći, da joj želiš dobro, da ju želiš zacijeliti, tek onda shvatiš kako ljubavi unutar sebe dotada nikada nisi ni imao. I kako nisi mogao biti voljen jer sam nikada nisi zapravo volio.
I onda ta Isusova ljubav koja se u međuvremenu osnažila i povećala unutar tebe počinje mijenjati srca onih oko tebe i tvoje roditeljstvo postane bolje, tvoj brak postane nešto novo, nešto nestvarno, a tvoja prijateljstva postanu iskrena, ogoljena i čvrsta. Onda napokon shvatiš tko ti zapravo jesi, što ti zapravo možeš, što želiš i kamo želiš pristići jer napokon znaš komu i gdje pripadaš. Znaš cijelim srcem da je Isus uvijek tu pokraj tebe, da ti nikada neće pustiti ruku i da zbog Njega sve nemoguće postane moguće. I ne daj da te itko uvjeri u drukčije.
Grlim,
Anja
❤️❤️❤️
Volim muuucho ❤️❤️❤️
🩶🩶🩶🩶
🩶🩶🩶🩶
Vidi se tko su mi najveći obožavatelji 🤭❤️❤️❤️❤️❤️ Volem ❤️❤️❤️❤️
Hvala ti od srca. Pravi si blagoslov. Isus💕
Hvala tebi na divnim riječima i podršci. Grlim! ❤️
Isus ❤️