Preporuke slikovnica za djecu 8. dio

Zeko i iskrenost

Kada si član mnogobrojne obitelji nije uvijek jednostavno. Borba za vlast, manjak privatnosti i mira, ali i (ne)ravnopravnost u podjeli slastica najčešća su nezadovoljstva oko kojih razgovaramo. Slikovnica „Zeko i iskrenost“ na šaljiv način dotakla se upravo tih točaka i kod naše djece izazvala smijeh, ali i suosjećanje s glavnim junakom. Za razliku od većine slikovnica, ova nema sretan završetak, što mi se zapravo i svidjelo na neki način jer je laganje često nedovoljno ozbiljno shvaćeno i nerijetko dovodi do drugih rizičnih i nepoželjnih ponašanja, a za razliku od puno uočljivijih nepoželjnih ponašanja (vikanja, ružnih riječi, tuče i sl.) češće prođe „ispod radara“. Obogaćena kvalitetnim ilustracijama slikovnica duboko uvlači djecu u samu priču. Naime, naš zeko Boris, ni najmanje nije zadovoljan mnogobrojnošću članova svoje obitelji. U suživotu s tisuću drugih zečeva u jami, maštao je o vlastitoj sobi i velikim količinama hrane koje nije morao ni s kim dijeliti. No nije samo maštao, nego je i glasno iskazivao svoje nezadovoljstvo roditeljima koji nisu takav život doživljavali na jednak način. Život van zečje jame bio je preopasan, tako da se Boris odlučio okoristiti činjenicom da svi zečevi žive u mnogobrojnim obiteljima i da ne mogu sa sigurnošću poznavati sve svoje članove. Tako se počeo koristiti lažima i pretvarati član mnogih obitelji kako bi što više i što češće omastio brk. Toliko se upetljao u vlastite laži da ni sam na koncu nije znao kako se zapravo zove, a od prekomjernih količina hrane toliko se udebljao da je jednog dana zapeo na ulasku u zečju jamu i nije se od debljine mogao niti pomaknuti. Njegov vapaj za pomoć čuo je jedan dječak koji ga je i udomio. Boris je ubrzo smršavio jer mu je dječak odredio strogu prehranu, a maštanje o vlastitoj sobi realiziralo se u samoći kaveza. Kao što sam već navela, nema sretnog završetka, nego samo bolne posljedice laganja. Djeca su u početku ostala zatečena, no uz ovu slikovnicu s lakoćom smo naglasili ozbiljnost tog nepoželjnog ponašanja, te da se ponekad za posljedice onoga što činimo ne možemo uvijek samo ispričati. No također smo i naglasili kako je Isus taj koji uvijek sve može preokrenuti na načine na koje ne možemo niti zamisliti, kako nas On može izvući i iz najtežih okolnosti. Ali ako su nas vlastite odluke dovele do te situacije, onda je ključno da se prvo iskreno pokajemo, ispričamo se Isusu jer smo ga povrijedili i obećamo Mu promjenu koju potom moramo i učiniti, te strpljivo i u zahvalnosti čekamo izbavljenje.

Vjeverice svađalice

Temu obiteljskih nesuglasica nastavili smo i kroz slikovnicu „Vjeverice svađalice“. Za poistovjećivanje s ovim glavnim junacima ne morate biti član mnogobrojne obitelji, dovoljno je samo da ste nekada nešto jaaaako poželjeli imati. Ova jako poučna, ilustracijama iznimno bogata i šaljiva slikovnica sigurno vas neće ostaviti ravnodušnim. Početak je jeseni i vjeverica pod imenom Spontani Ivica nije bio spreman za nadolazeće duge hladne zimske dane jer se cijelo vrijeme samo zabavljao i uživao. Jedinu slamku spasa vidio je u zadnjem češeru kojeg je ugledao visoko na grani. No u isto vrijeme isti je češer vidjela i marljiva vjeverica Spremni Bruno koji je dotad skupio planinu hrane, no ipak je smatrao da mu samo još taj češer nedostaje za zimnicu. Istovremeno, obojica su krenuli u lov na češer koji je pao s grane. Trčeći za njim kroz šumu, skačući kroz mnoge prepreke, pa i s litice, te čak i plivajući kroz rijeku niti jedan nije bio spreman odustati. U žaru svađe i natjecanja nisu primijetili pticu koja im je pred nosom zgrabila češer i odnijela ga tamo gdje ga više nisu mogli dohvatiti. Ljuti na pticu, ploveći i dalje rijekom, pohlepa ih je odvela sve do vodopada. Umjesto da su stali i češer podijelili, bili su istučeni, u modricama i dalje nošeni brzacima. Nekim čudom Ivica se konačno uhvatio za granu i uhvatio Bruna, te su se uspjeli izvući na obalu, po prvi puta surađujući. Prasnuvši u smijeh i rugajući se samima sebi, odlučili su proslaviti što su uopće preživjeli tu žestoku svađu i nadmetanje. Donijeli su odluku da će otada biti prijatelji i shvatili da je ipak sve ljepše i slađe kada se dijeli. Uz ovu slikovnicu, malo preuveličano smo prikazali i neka njihova svakodnevna nadmetanja oko igračaka, slastica i sl. Iako su se smijali vjevericama, ipak nisu odmah to poistovjetili s vlastitim sukobima. Razgovarali smo i o mogućim načinima rješavanja takvih sukoba. Također, uz ovu slikovnicu lako se osvrnuti na Isusove riječi iz evanđelja po Luki 6:27 – 39 koje upravo govore o ljubavi čak i prema neprijateljima, dijeljenju čak i kada nam je najteže, činjenju dobra i milosrđu i onda kada nam to djeluje najnepravednije. Je li jednostavno? Nije, ni najmanje. Ali to je ono čemu trebamo težiti, takvi trebamo postati i na tomu trebamo raditi, za to trebamo moliti. Ovaj ulomak će nam sigurno još neko vrijeme biti najčitaniji.

Mini i Tin

Zadnje nezadovoljstvo koje smo obradili ovaj tjedan je želja da se bude veći, stariji, odrastao. Slikovnica „Mini i Tin“ nam je bila fantastičan alat za to. Naši glavni junaci, brat i sestra jednorozi, nezadovoljni jer su još uvijek „samo djeca“ i maštajući o raznim stvarima koje bi mogli činiti kao odrasli, odlučili su odmah krenuti u pustolovinu kao da su već sada odrasli. Putujući kroz razne krajeve osjećali su se važno i odraslo, no ti osjećaji su trenutno iščezli kada su uočili nadolazeću oluju. Grmljavina i fijukanje vjetra ispoljili su osjećaje slabosti i straha. No srećom, pravovremeno ih je pronašla mama jednorog. Sigurni i zaštićeni, nakon kraćeg razmišljanja ipak su shvatili da im je ipak lijepo što su maleni i što imaju nekoga tko ih uvijek pazi i štiti. A pustolovine mogu pričekati, jer im je sada savršeno upravo tu gdje jesu. Bajkovite ilustracije duboko uvuku u priču svakog čitatelja, a navedena dječja želja je zasigurno svima poznata. Želimo li uistinu to što mislimo da želimo i tko zapravo zna što je za nas najbolje samo su neka od pitanja koje ova slikovnica otvara. Poput mame jednorog u ovoj slikovnici, tako nas Isus pronalazi i u najvećim olujama, kada se osjećamo najranjiviji i najslabiji i pruža nam utočište, pruža nam sigurnost, i izbavlja nas iz svake oluje. No često se događa kada Isusa molimo za nešto, da nam se to ne ostvari. Onda znamo biti razočarani, ljuti, povrijeđeni, no nakon nekog vremena, kada shvatimo zašto Isusu budemo neizmjerno zahvalni za to. Spoznaja da On ipak vidi bolje i zna što je najbolje za nas, čak i kada nam se to ni najmanje ne sviđa nam ne smije nestati iz uma. Neizmjerno važno je vjerovati Mu, osjećati se sigurno u Njegovom vodstvu i ne gubiti zahvalnost u procesu.

1
(Visited 30 times, 1 visits today)

Leave A Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *