Jesam li zaista oprostila??
U posljednje vrijeme proganjala me misao, jesam li zaista oprostila ono što sam smatrala da sam oprostila ako mi se u određenim trenutcima i dalje te situacije vraćaju u svijest, čak češće nego bih željela? Kako postupiti prema tim prošlim događajima, prema tim osobama koje su mi nanijele velike traume i boli? Jesam li to doista pustila ili me te rane i dalje vuku na dno?
Prije sam bila pravo zlopamtilo. Ne u smislu da bih vraćala nekome tko mi nešto loše učini, ali bih sve te situacije dobro arhivirala u svojoj glavi i koristila bih ih onda kada bi mi bile korisne ili potrebne. Najčešće se to, naravno, događalo u vezama, a pogotovo u braku. Kada bih htjela izvesti mak na konac, samo bih par sočnih detalja ponovno izvukla na površinu i u većini slučajeva pobjeda bi bila moja. Ajme koji pakao. Takve boli iznositi na površinu samo zbog koristi, ranjavati ponovno i sebe i drugu osobu samo zbog dobiti je uistinu dno dna. To definitivno nije nešto čime se ponosim, ali je jednostavno bilo dio mene. Poput obrambenog mehanizma koji bi se aktivirao u slučajevima moje „ugroze“. Kada bi se dogodila situacija u kojoj bih bila ranjena, povrijeđena, uvrijeđena ili mi jednostavno nije bilo po volji, samo bi mi te situacije ulazile u um poput asa u rukavu. No kada napokon uistinu spoznaš Očevu volju i kada ti je stalo promijeniti se i ispraviti dotadašnje krive obrasce, onda te pojačano zaboli kada spoznaš kakav si uistinu. Trebalo mi je dosta vremena, molitve i suza kako bih napokon taj „obrambeni mehanizam“ odbacila od sebe. No onda su se počela pojavljivati pitanja. Ako mi se te situacije ponovno vraćaju u misli, jesam li stvarno oprostila, iako se više istima ne želim okoristiti? Ako i dalje osjećam bol kada razmišljam o tome, je li moj oprost valjan ili samo prividan? Ako mogu normalno funkcionirati s osobom koja mi je nanijela bol i/ili traumu, ali i dalje ponekad pomislim na tu traumu kada sam u kontaktu s njom, koliko moj oprost zaista vrijedi? Dugo sam se osuđivala, gledajući na sebe kao na nedovoljnu kršćanku jer se i dalje svega toga sjećam. Jer i dalje zbog tih rana i boli postoji ponekad zadrška s moje strane. No nakon dugo vremena sam pronašla video koji mi je donio lijek na tu moju ranu. Koji mi je donio toliko potrebnu drukčiju perspektivu o tome. A u njemu je rečeno: „Oprost ne mijenja osobu kojoj opraštamo, ali oprost mijenja nas. Oprost ne znači nužno da smo zaboravili, ali nam daje priliku da ponovno oprostimo svaki puta kada se toga prisjetimo. Svaki puta kada se prisjetimo, ponovno moramo oprostiti. Oprost nije jednokratno rješenje. Oprost je dugotrajan proces u kojem rastemo i u kojem se razvijamo.“ I promislila sam, jesam li uistinu svaki puta kada bih se toga prisjetila bila u stavu oprosta? Koliko se sjećam, jesam. Jesam li ikada imala poriv uzvratiti na nanesenu bol kada bih mi ponovno ta trauma ispoljila na površinu? Nisam. Jesam li zaista oprostila? Isus zna. Ali dok god ne zaboravim, nastojat ću svaki puta iznova istu bol opraštati i za iste osobe se moliti, dok god nisam u potpunosti to nadišla.
Oprosti im, Oče, jer ne znaju što čine! (Lk 23:34) Ne postoji toliko duboka bol, toliko duboka trauma, za koju nam Isus ne može pružiti snagu i ljubav kako bismo oprostili. Iako je lakše oprostiti osobi koja se pokaje, trebali bismo moliti i za snagu da oprostimo i zlima. Za nekoliko stvari koje su mi se dogodile u životu, od osoba od kojih sam to najmanje očekivala, bila sam dotad čvrstog uvjerenja da su za mene neoprostive. Da su to stvari preko kojih se ne smije prijeći. Ali kada ti je srce otvoreno prema Isusu i kada je tvoje srce usmjereno prema Njemu i Njegovoj volji, oprost za neoprostivo može doći puno prije nego uopće pomislimo da je moguće. A oprost ne donese samo utjehu ili melem na ranu, oprost donese novu radost, novi život. Ne smijemo zatvoriti vrata svog srca prema Očevoj volji kada je oprost u pitanju. Kada i koliko puta trebamo oprostiti? Uvijek.
„U ono vrijeme Petar pristupi Isusu i reče: “Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?” Kaže mu Isus: “Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.” (Mt 18:21)“
Grlim,
Anja