Nevjerojatan je taj naš um, koliko je negativnih stvari u stanju isproducirati u toliko malo vremena. Čim malo razmišljamo izvan naše zone komfora, onoga što je nama poznato i ugodno, odmah se javljaju misli koje će nas od toga odgovoriti. “Odmah nakon što dobijete neku ideju, vaš će mozak počne da proizvodi mnogo sranja.” – rekla je jedna poznate žena s Instagrama kojoj sam zaboravio ime, no često se sjetim ove izjave, jer toliko točno opisuje realni proces u mojoj glavi. “Uzmite i zapištite sva ta sranja koja on izbacuje dok se ne iscrpi i umiri, a potom sagledajte svaku od njih od pronađite odgovor na ona koja su realna i koja nisu u domeni stvarno-nisam-normalan-kad-mi-ovako-nešto-može-pasti-na-pamet.”

“Hrabrost nije odsustvo straha, već činjenje nečeg što smatramo dobrim unatoč strahu kojeg osjećamo.” Često bi za sebe pomislio da sam kukavica zbog tih moj strahova, ali zapravo kad se osvrnem iza sebe, vidim puno hrabrosti, jer sam unatoč svim tim “sranjima” u svojoj glavi ipak radio ono gdje me srce vuklo i probijao barijeru za barijerom kako bi slijedio viziju koja mi je utisnuta u srce. Ako vidim da je to što radim dobro, ako vidim da će od toga drugi imati koristi, ako je pravedno i istinito, onda mi je to dovoljno da nadomjesti ovo moje slabo samopouzdanje, jer znam da će Krist stati iza mene i poduprijeti me svugdje gdje sam ja slab. To je i onako sve što želim.

Sjećam s kojim sam entuzijazmom u srcu primio ideju da pokrenemo novi YouTube kanal. Kažem novi, jer sam već prije imao jedan gdje sam otvoreno i iskreno govorio o vjeri i svom putu do Boga, no vrlo brzo sam pobrisao dosta videa nakon što je uslijedio jedan rafal negativnih komentara s kojima se nisam znao nositi. To je utjeralo određeni strah tamo negdje u periferiji mog srca, jer se dugo godina više nisam htio suočiti s suprotnim mišljenjem u online svijetu. Mislim, biti u zajednici koja nije dio mainstream crkve, koja je friško utemeljena i izgrađena kao nešto novo na duhovnoj sceni i trpjeti izgurivanje nevjernika, ali i onih religioznih vjernika koji ne vide dalje od svojeg vlastitog prsta, zaista nije lako. No, u tome se krije jedan iznimno vrijedan proces, a to je da se naša duša ima priliku osloboditi potrebe za prihvaćanjem drugih ljudi i zaista preispitati svako naše vjerovanje. Da pojasnim.

Osloboditi se svoje bitnosti

Svi se mi imamo u ovoj i onoj mjeri svidjeti drugim ljudima i u njima pronaći odobrenje za naše postojanje, naše odluke i time unutarnja uvjerenja. To je svima poznato i pripadno je svakom čovjeku. Korijen toga uvijek leži u sebičnosti i oholosti. No, mi nikada nećemo moći biti zaista slobodni dok se ne oslobodimo struna koje su isprepletene od nas do tih drugih ljudi. Zapravo, nema stvarne strune između ljudi, već samo nekih duševnih konstrukcija koje smo mi sagradili. Mi se borimo da održimo mišljenje drugih ljudi o nama – u našoj glavi. Ništa od toga zaista nije stvarno, jer svatko od tih ljudi nas percipira onako kako on to želi i umije. Stoga, to je sve jedna velika iluzija koja opstaje samo u našoj glavi. Kad se konačno oslobodimo od toga da mi moramo nešto biti pred drugima, mi smo na najboljem koraku da pronađemo sebe i u tome budemo zaista slobodni.

Osloboditi se uvjerenja koje ne drže vodu

Drugo, svaki napad, svaka situacija koja nas suočava s nasuprotnim mišljenjem u nama dovodi do zaista vrijednog procesa preispitivanja vlastitih stavova i vjerovanja. Koliko smo samo stvari vjere prihvatili samo zato što je to netko drugi rekao i nikada o tome nismo dublje razmislili i vidjeti da li te ideje zaista drže vodu. Na taj isti način masa vjernika može podržavati skroz krivu ideju, bez da o tome ikada razmisli, potpuno uvjerena da radi pravu stvar. To je također svima poznato. No, kada si na poziciji gdje javno izlažeš svoje mišljenje, kao npr. ovdje na blogu, ili na YouTube podcastu, tvoj glas se puno dalje čuje i time je predmetom prosudbe većeg broja ljudi, od kojih se statistički gledano, jedan broj neće slagati s tobom i neće se libiti napasti tvoje stajalište.

Umjesto da nas svladaju nemirni osjećaji i negativne misli, možemo iskoristiti ovu situaciju za nekoliko kvalitetnih radnji koje će nas još više približiti Kristu.

1. Preispitajmo svoje uvjerenje i vidimo da li zaista vjerujemo (drugim riječima VIDIMO) da je to stvarno tako, ili smo to samo slijepo prihvatili.
2. Molimo Krista za snagu da se bolje nosimo s tom situacijom.
3. Molimo Ga da nam pokaže kako je to dobro za nas, odnosno kako je On zamislio da ovo bude nama na izgradnju. To će nam pomoći da se uskladimo s božanskim planom i time bezbolnije surađujemo s našom sudbinom.
4. Nadvladamo neke strahove i oslobodimo se mišljenja drugih ljudi.
5. Uočimo neke greške koje smo napravili po putu i korigiramo se.

Ako se dobro namjestimo, možemo kroz svaku kušnju, svaku nevolju i protivnu struju koja na nas izlazi, zaista napredovati.

Ni vrapčić na grani

Meni osobno jako puno pomaže kada razmišljam kako ne padne ni vrapčić s grane a da to nije volja Oca mojega koji je na Nebesima. Tu se mogu prepustiti onome što mi se sada događa, iz pozicije svijesti kako to vodi k mojem najvećem dobru. Možda mi se ne sviđa metoda, ali ovo je najbrži put.

Nadam se da će ovo i vas ohrabriti za vaš korak dalje, te da odvažite na korak gdje vas srce vuče, unatoč “sranjima” koje vaš um neprestano izbacuje.

Misao za kraj. Što ako sve krene po zlu i dogodi se pola onog spiska kojeg ste zapisali? A što ako se iz ovog izrodi nešto novo, nešto što do sada niste vidjeli, a proces do tamo vas učini drugom osobom? Kad ste s Isusom i držite se onoga što je Dobro i Istina, ne možete propasti. On je s vama i On vas vodi prema Nebu, vidjeli vi to ili ne. Samo što je puno lakše kad znamo surađivati.

Mudri budite,

Frano