Htjela bih ovdje s tobom podijeliti svoje unutarnje iskustvo, nadam se da će nekome pomoći. Možda je malo tabu tema, ali što kada se dogodi neželjena trudnoća?

Razlozi zbog kojih neka žena smatra da nije spremna za (iduću) trudnoću su razni: neimaština, strah od neugodnog poroda, želja za vremenom za sebe, depresija, teškoće s prihvaćanjem mijenjanja tijela tijekom i nakon trudnoće, i mnogi drugi..

No što kada unatoč zaštiti svejedno dođe do trudnoće? I što kada prekid trudnoće jednostavno nije prihvatljiva opcija?

Neželjena trudnoća svakako nije ugodno iskustvo. Šok, nevjerica, neprihvaćanje, odbojnost, anksioznost, depresivne misli, strah, pokušaj bijega od situacije samo su neki od emocija s kojima se suočiš u tom periodu. No, je li doista ta situacija toliko kobna?

Kada sam ja saznala da sam trudna, iskreno, prva misao mi je bila: ja ovu trudnoću ne želim. Želim ju prekinuti. Taj osjećaj nije niti najmanje ugodan, niti je nešto čime se ponosim. Ali nisam mogla od njega pobjeći. Tada mi je to bila jedina “utješna” misao jer prihvaćanje trudnoće nije dolazilo u obzir. Razmišljala sam kako to učiniti, kada, gdje, na koji način, a da nitko ne sazna. Budila sam se i išla spavati s tim mislima. Iako sam bila i tada vjernica, htjela sam da me Isus “pogodi” bilo kojim drugim “udarom sudbine”, samo ne tim. Molila sam Ga da me izbaci iz te situacije, molila sam Ga da se sve prikaže kao neistina, molila sam Ga da makne sve te emocije od mene jer ništa nisam htjela imati s tim. Ali On je uslišao samo moju posljednju molitvu, no ne na način na koji sam tada to htjela i očekivala.

 Uistinu, kroz narednih nekoliko dana, jednostavno je sve te negativne ideje maknuo iz mojih misli i one su postale te koje su neprihvatljive. Iako sam i dotada bila svjesna da je pobačaj ubojstvo nedužnog života, ja sam u tome vidjela jedini izlaz iz te situacije. Srećom, On mi je ponovno pomrsio planove. I unatoč tom mom početnom stavu i stanju, odjednom su mi  počele dolaziti nove misli i nove emocije u svijest. Te misli nisu dolazile mojom voljom, shvatila sam da je to Njegov upliv jer sam ih se u početku pokušavala riješiti. Nisam Mu htjela dopustiti da me razuvjeri u mojoj odluci. No nove misli bi bile sve učestalije i sve snažnije, nisu mi dopuštale da prestanem razmišljati o njima. To bi bile misli poput: kako bi beba izgledala kada se rodi? Kako bi se mogla zvati? Hoće li ovaj puta biti djevojčica (dotada smo imali dečke) i hoću li ju uistinu sama sebi oduzeti? Hoće li dijete u meni nekada u budućnosti biti potrebnije svojoj braći više nego što mislim? Misli je bilo još.. I malo po malo, sva ta tjeskoba, odbojnost, nemir su iščezli.

Promjena se nije dogodila tijekom noći, ali taj cjelokupni proces moje unutarnje preobrazbe nije dugo trajao. Ubrzo sam primijetila kako razmišljam o djetetovom razvoju unutar sebe, postala sam svjesna da pazim da ono što činim i osjećam ne utječe negativno na njega/nju. Ali proces i dalje nije bio potpun. Bila sam svjesna kako moja ljubav prema djetetu u meni nije jednakog intenziteta kao u prethodnim trudnoćama, da u meni i dalje postoji doza neprihvaćanja. Srećom, upoznala sam Terezu, predivnu ženu, snažnu vjernicu, jako povezanu s Kristom, koja mi je pružila utjehu i dala mi vjetar u leđa za dalje. Dala mi je do znanja mi itekako možemo moliti za ljubav, ako shvatimo da ju nemamo unutar sebe. Upravo to je ono što sam i počela činiti. I uistinu, moja molitva je ponovno bila uslišena.

Zapravo, nije ni bilo druge opcije jer je ta molitva bila Njemu po volji. No, htjela bih napomenuti kako se moj kontakt s njom nije se dogodio slučajno, sama sam ga inicirala jer sam znala da mi je i dalje potrebna pomoć, znala sam da ne mogu sama, znala sam da mi treba podrška. Htjela sam podršku od nekoga neutralnog, nekoga objektivnog. I, hvala Isusu, upoznala sam nju. Što je vrijeme više odmicalo, to je moja ljubav prema djetetu jačala, moj majčinski osjećaj je bio snažniji i izraženiji. I do kraja trudnoće više nije bilo niti najmanje naznake onog mog početnog mračnog stanja. No ne bih došla do toga da nisam imala molitvu, da nisam imala podršku. Kada imate molitvu kao svoje oružje u teškim trenucima, (ne mora to biti neka duga molitva, može to biti i jedan najmanji poziv Ocu) onda nijedna situacija nije naizgledna, nijedan strah nije nepremostiv, nijedna emocija nije kobna. On je taj koji sve mijenja. On je taj kojemu ništa nije nemoguće. Ali unatoč našim viđenjima, osjećajima, željama, Njegova je volja ta koja je stalna i nepromjenjiva od početka vremena i zauvijek. A Njegova je volja da se utjelovljuju duše, da prolaze svoj put spasenja, da Mu se imaju priliku vratiti pročišćene i usavršene. I kada smo mi povezani s Njim, On učini sve da spoznamo važnost Njegove volje, da se zaljubimo u Njegovu volju i da nam ona postane slatka unatoč svemu. Dovede nas do točke da se radujemo što nam je dao mogućnost i što je vjerovao u nas da nam pruži u život još jednu dušu. A ta duša sa sobom donese dodatan mir, donese dodatnu nježnost, dodatnu ljubav.

I onda shvatimo da apsolutno ništa nismo izgubili, iako smo smatrali da ćemo izgubiti sve. Shvatimo da smo dobili toliko toga, da nismo mogli niti zamisliti. Život i dalje nije buket ruža, i dalje nailazimo na puno trnja, ali ih lakše otklonimo, rane su bezbolnije i brže zacjeljuju ako smo unutar Njegove volje i ako Mu se jednostavno prepustimo.

Grlim snažno!

Anja

P.S. Za kraj, s tobom dijelim ovaj predavan i topao video koji može promjeniti perspektivu trudnoće i života od začeća.