Bronhitis. Inače čim bih čula tu riječ naježila bi mi se svaka dlaka na tijelu. Gotovo svaka prehlada kod drugog i trećeg sina (naročito trećeg) završila bi bronhitisom. I jedan i drugi su bili hospitalizirani zbog toga u dobi od svega nekoliko mjeseci, a nakon hospitalizacije bih imala noćne more čim bih primijetila da im i samo nos curi. Užasavala sam se onoga što je neminovno slijedilo. Iako smo se molili, ispovijedali vjeru, rezultat se nije mijenjao jer je nažalost strah bio veći. Strah od ponovne hospitalizacije, igala, inhalacija, lijekova, plača i neprospavanih noći.

Kada je naša kćer imala svega nekoliko mjeseci, primijetila sam kako njena prehlada više nije samo prehlada. Ponovno je došao bronhitis. Prepoznala bih ga zatvorenih očiju. Otežano disanje, disanje trbuhom, kašalj, zaštopan nos, cijeli komplet je bio tu. Obuzeo me očaj. Već sam se vidjela s njom u bolnici i samo su mi suze krenule. Nisam htjela prihvatiti da i ona mora proći taj cijeli scenarij. Bila je tako malena, sitna i nježna. Nikada neću zaboraviti tu prvu noć borbe. Budila bi se uplakana svakih sat-dva, a ja bih s njom odmah išla u boravak gdje bih, ljuljajući je u rukama, molila Isusa za čudo. Znala sam da joj iscjeljenje pripada, ali sam Ga molila da se zdravlje odmah očituje, da se ne muči, da je ne bodu, da ne prolazi kroz kojekakve terapije jer sam znala da nas to neminovno čeka ako se s njom zaputim na pedijatriju. 

Osjećala sam ogroman strah. Nisam bila sigurna radim li ispravno što je ne vodim pedijatrici, što se želim izboriti molitvom i vjerom, što je želim poštedjeti svega što ju tamo čeka. Kroz molitvu bi mi dolazio mir. ona bi se također postupno umirila i zaspala, te bi nakon sat, dva ili tri ponovno bile na istom mjestu radeći isto. Tijekom trećeg buđenja znam da sam rekla Isusu: “Znam da znaš da je ovo točka do koje moja vjera ide. Ako simptomi ostanu ovakvi nastavljam se moliti i boriti, no ako joj se stanje imalo pogorša, ja znam da će moja hrabrost nestati i da ću je odvesti na pedijatriju.” Taj puta kada se umirila i zaspala spavala je do jutra, a i ja zajedno s njom. No kašalj je i dalje bio tu. Otežano disanje je i dalje bilo prisutno. 

Razgovarala sam sa suprugom o tome, ispričala mu svoje unutarnje stanje i borbe, te tok misli koji sam imala prethodne noći (on je u tom periodu radio dva posla, tako da bi jednostavno prečuo njen plač, a ja ga ne bih budila). Nakon razgovora smo se pomolili zajedno i bilo mi je lakše jer sam shvatila kako smatra da ne činim išta pogrešno, dapače, dao mi je podršku. To mi je značilo neizmjerno puno jer sam bila svjesna da takvu odluku ne donosi olako, pogotovo nakon iskustava koje smo ranije imali kada je bronhitis bio u pitanju. Kasnije tog dana, odlučila sam nazvati Terezu za dodatnu podršku u borbi. I zaista, njena molitva mi je bila potrebnija i nego sam mislila, dala mi je dodatnu snagu i dodatnu hrabrost. Preplavio me mir i znala sam u srcu da je stvar riješena, da je Isus preuzeo sve u Svoje ruke, a da ja samo i dalje trebam moliti, snažiti i ispovijedati svoju vjeru. Toliko sam tada bila zahvalna jer nam je Isus podario takve prijatelje u životu, jer nam je podario takvu zajednicu, takvog apostola. Život bi bio tako mračan i težak bez njih.

Borba se nastavila. Kada bi me netko pitao za njeno stanje, samo bih rekla da joj je bolje i da prolazi, te se potajno nadala da me nitko neće dublje propitkivati i time pokolebati moju vjeru i odluku. Došla je i druga noć. Slijedila su ponovna buđenja i ponovne borbe. Iznenadila sam se s kojom lakoćom se dižem, s kojim strpljenjem ju tješim i nosim po boravku dok ne zaspi, te sam shvatila da je ta snaga od Isusa, da mi On daje snagu da izguram svoju borbu. Nasmiješila sam Mu se, srcem prepunim zahvalnosti jer je uz mene, uz nas. Inače, kada bih bila neispavana bila bih mrzovoljna, nestrpljiva i nervozna. No ovaj puta nije bilo tako. S posebnom nježnošću i ljubavlju bih ju nosila, ljubila ju, pjevala joj i molila se sve dok ne bi zaspala. I opet tako. I opet. Drugi dan je uistinu bila bolje. Ne znatno, ali dovoljno da se u meni razbukta sreća i osnaži vjera i pouzdanje da činim ispravno i da će ubrzo sve biti gotovo. 

Još jedna burna noć nas je dočekala. Još jednu noć smo gotovo probdjele. Ali ta je bila i posljednja. Kušnja je završila, Isus nam je donio pobjedu jer smo vjerovali i bili ustrajni. Bez terapije, bez inhalacija, bez igala i hospitalizacije bronhitis je nestao. Našoj sreći nije bilo kraja. Ta pobjeda nam je donijela novu snagu, novu hrabrost za nadolazeće kušnje. Osjećali smo se voljeni i zaštićeni, mudro vođeni rukom našeg predivnog Oca. Bili smo Mu duboko zahvalni na kušnji, naročito ja. Jer kada iz takve kušnje izađeš kao pobjednik, imaš osjećaj da možeš sve. I zaista možeš, s Njim i po Njemu koji te snaži (Fil 4:13).