Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše.
Izaija 53:5

“Tata, mama, može da danas ne spavamo?”
“Ja stvarno ne bih išao još spavati!”
“Mogu se još samo malo igrati?”
“Mama jako sam ti gladan.”
“Tata, meni se kaka…”

Načina je mnogo, al cilj je uvijek isti: ako je ikako moguće, na što duže, odgoditi vrijeme odlaska na spavanje. Ovo me znalo jako umoriti. Trudim se najbolje što mogu biti dobra mama. No volim tišinu i mir koja navečer zavlada našim stanom. Volim pričati s Franom. Volim našu zajedničku molitvu iako moramo još puno zajedno rasti na tom području. Volim čitati, slušati i pisati. Volim nazvati nekog. Znalo mi se dogoditi da se zbog ulaženja u pregovore s početka priče vrijeme odlazak na spavanje zaista otegne.

Jednog mi je dana na pamet pala divna zamisao. Objasniti dečkima važnost ranog odlaska na spavanje. Osim što je san potreban tijelu da se odmori, san je potreban i duši jer za to vrijeme Isusovi anđeli vrijedno rade i s srca uklanjaju sve mrlje i nečistoće koje su se nakupile tijekom dana”, rekla sam.

“Misliš s velikim četkama?” upitao me znatiželjno naš mali srečičuljak.
“Daaa, s posebnim velikim četkama, al da bi anđeli krenuli s čišćenjem najprije morate zamoliti Isusa za oprost za sve što ste napravili u danu, Njemu ili drugima a da nije bilo u Ljubavi”, objasnila sam.

Bila je ovo i ostala najbolja strategija ranijeg odlaska na spavanje koju smo do sada isprobali. Događaj od neku večer me podsjetio da smo na nju bili malo zaboravili. Sve sam bila isplanirala, pospremila, pripremila poslove za sutra, na vrijeme stavila djecu na spavanje i odlučila pisati. Ali ne. Glad, žeđ, izgubljeni plišanac, važan stroj kojeg mora dovršiti od “legića” i na kraju “as” iz rukava. “Mama meni se kaka!”.
E, koliko god htjela to ne mogu ignorirati. Pokakali smo se, obrisali, oprali ruke, al sad ga “pikaju” komarci. Riješili smo to bakinom kremom, no sad ga boli rame, kad smo napokon i taj problem riješili, ponovno se ustao da mi pokaže kako je naučio pucketati prstima.

“Dijete drago!” rekla sam stišćući zube da ne “zarežim” od muke.
“jako mi je drago zbog pucketanja al sad je stvarno dosta, pretjerao si, pa skoro je pola 11, moraš se odmoriti za sutra”, rekla sam puno smirenije no što bi to bilo da nisam stisnula zube.
“Mala djeca idu spavati u osam sati.”
“Ali mama meni ti se stvarno ne spava!” rekao je uvjerljivo.
“Nema veze, znaš da je san potreban tvome tijelu, al i tvojoj duši. Znaš da anđeli ne mogu doći čistiti dok ti ne zaspeš” rekla sam čudeći se sama sebi kako se tog nisam prije sjetila.
“Aha”, rekao je, “Onda ja sad idem. Neću zaspati al ću odmarati i zatvoriti oči, tako da oni mogu doći!”
“U redu je”, odgovorila sam i zagrlila ga snažno, znala sam da će san nastupiti čim se male nogice umire, a glavica prestane pronalaziti razloge zašto bi ostala što dulje budna.

Od tada se svake večeri tijekom molitve prisjetimo onog što smo napravili u ne ljubavi i ispričamo se Isusu zbog toga. Nakon toga se trudimo zajednički pronaći način da to riješimo. Gotovo uvijek kada s djecom uvedemo promjenu poput ove, ja sama počnem prolaziti kroz slične procese na nekim dubljima razinama. I čitajući ovih dana ove upute vidim koliko sam ja sama nedosljedna u večernjoj ispovjedi grijeha, prijestupa
protiv Ljubavi.

“Svi vi možete zadobiti Moje oproštenje vaših grijeha samo ako za tim iskreno žudite i zaputite se stazom do Mene u Isusu Kistu, Koji Križu za sve vaše grijehe (Izaija 53). Ja Sam do Križa nosio jedan ogroman teret grijeha, jer Ja Sam nosio grijehe cijele ljudske rase, prošle, sadašnje i buduće… On se sastojao od prvobitnog grijeha čovječanstva baš kao i svih grijeha koje je svaka pojedinačna osoba počinila na Zemlji… Ja Sam uzeo na Svoja ramena svu krivnju i hodao s njom do Križa… I bez obzira koliko težak bio grijeh, Ja Sam ga uzeo na Sebe budući da Sam vas želio iskupiti od vaše svake krivnje, Ja Sam želio obnoviti vašu čistoću srca koja vam jedina omogućuje iznova Mi pristupiti i dozvoljava vam gledati Me licem u lice.”

Ove riječi puno dublje prodiru u moje srce kada zamislim kako Mi se Isus putem njih obraća posve osobno. Onda nas dvoje razgovaramo ovako iskreno, otvorena srca. Isuse, ja mogu dobiti oproštenje svih mojih grijeha samo ako za tim iskreno žudim i u molitvi ih predam Tebi.. Ti si na Svoja ramena uzeo svu moju krivnju, prošlu, sadašnju i buduću i hodao s njom do Križa. Tvoja te je Ljubav prema meni nagnala da uzmeš na Sebe najgorču patnju i umiranje da bih ja navečer mogla stati pred Tebe, u mislima još jednom proći kroz moj cijeli dan, vidjeti gdje sam griješila i što sam mogla bolje, iskreno Ti predati baš sve što me razdvaja od Tebe kako bi u sljedeći dan mogla ući čistog srca. Neopterećena grijehom. Blisko povezana s Tobom. Imajući u vidu sve što nije bilo dobro i nastojeći to promijeniti. A ja zaboravim.

A Isuse moj mili…

Oprosti mi…

Grlim snažno!

Tereza