Kada je naša kćer imala svega dva mjeseca, primijetila sam kako joj količina mlijeka koju dobiva dojenjem nije dostatna. Ta spoznaja me uznemirila više i dublje nego sam očekivala. Nakon neuspješnog dojenja drugoga sina i traume koju sam imala zbog dojenja četvrtog sina, ponovne teškoće s dojenjem budile su u meni duboko zakopane strahove i emocije. Osjećaji nedostatnosti, manjkavosti i nemoći ponovno su izvirali na površinu. Obuzeo me očaj. Nisam mogla vjerovati kako ponovno moram proći kroz takav proces, kako ponovno nešto što treba biti prirodno i jednostavno postaje nešto zahtjevno, komplicirano i bolno. No nisam si dala mogućnost prebivanja dugo u tom stanju.
Kćer me trebala i ta spoznaja je bila snažnija od svih emocija koje sam osjećala. Odlučila sam se ponovno boriti i dati sve od sebe kako bih ponovno uspostavila uspješno dojenje. Trudila sam se izdajati nakon svakog podoja, čak sam si i navijala alarme tijekom dana i noći kako slučajno ne bih preskočila vrijeme podoja. Moj cjelokupni fokus i angažman u danu vrtio se samo o toga. Iako se količina mlijeka povećavala, proces je bio iscrpljujuć i spor. Nakon svega nekoliko dana takvog režima bila sam užasno rastresena i umorna. Htjela sam odustati. Sve je ispaštalo zbog dojenja, moje misli su se vrtjele samo oko toga. Smatrala sam da jednostavno nije toga vrijedno i da se trebam predati i započeti ju hraniti nadohranom.
No suprug je vjerovao u mene, podsjetio me kako sam već jednom uspjela u puno težim okolnostima i bio je siguran da ću uspjeti opet. Naime, kada sam rodila četvrtog sina, već istu večer završio je na neonatologiji zbog sepse. Ja sam unatoč tom silnom stresu, strahu, boli, čak i odvojenosti (bio je devet dana u inkubatoru) uspješno uspjela uspostaviti laktaciju. Nije bilo jednostavno, dapače, bilo je jako teško. I tada su mi alarmi zvonili svaka dva sata, i po danu i po noći; izdajanja su bila duga i užasno bolna, ali sam uspjela. I bila sam presretna i preponosna zbog toga.
Suprugova vjera u mene dala mi je novu snagu za ponovnom borbom. Tijekom cijelog tog perioda molila sam Isusa da mi pomogne, da mi pokaže način, da mi pokaže što radim krivo, jer sve sam izvana činila kako treba, a rezultat je izostajao. Shvatila sam da odgovor neću naći u prirodnim razlozima. Shvatila sam da sam u kušnji koju trebam prokljuviti, kako sigurno postoji ključ koji će promijeniti cjelokupnu situaciju, jer Isus to može promijeniti u sekundi, samo je pitanje što točno trebam spoznati u ovoj kušnji. Trebam spoznati što trebam pustiti, od čega trebam odustati, što trebam drukčije, ali mi je odgovor danima klizio između prstiju.
Iako nam je kćer bila izrazito nervozna i plačljiva zbog svega, suprug je i dalje čvrsto držao svoj stav i molio me da izdržim još malo. Bio je uvjeren da ću shvatiti i da će se sve isplatiti. Također me tješio kako se ni našoj kćeri ništa neće dogoditi jer je to očito sve unutar Njegovog plana. I bio je u pravu. Toliko sam mu zahvalna jer se nije pokolebao čak ni kada sam ja u potpunosti klonula. Ponovno sam bila na rubu očaja. Osjećala sam se kao najgora majka na svijetu. Ali onda sam napokon povukla pravi potez.
Zatvorila sam se u sobu i jednostavno Ga čekala. Čekala sam da mi On da odgovor, a ne da ja sebi umislim što bi odgovor mogao biti i onda skrenem ukrivo skroz i samo produžim agoniju. Jedno vrijeme sam bila u tišini, a onda sam se pomolila, otvorila Bibliju i, dok sam čitala, u jednom trenutku mi je stih “Ne boj se” zasvijetlio novim svjetlom. U mislima sam opetovano ponavljala taj stih dok mi se nije u potpunosti razjasnilo što radim krivo. Tijekom cijelog dana bih očajno molila Isusa da mi pomogne, da napokon imam dovoljno mlijeka i da prođe taj cjelokupni užas, ali niti u jednom trenutku Mu nisam predala situaciju u potpunom povjerenju. Molila bih se, ali bih se svejedno uporno oslanjala na prirodna rješenja iako su zakazivala iz dana u dan.
Osjećala sam se posramljeno. Ispričala sam Mu se zbog svoje nevjere i odlučila pustiti sve i predati potpuno situaciju Njemu u ruke. Pogasila sam sve alarme, odlučila sam se prestati izdajati nakon svakog podoja i čekala sam idući podoj. Uvjerena da je to to. Uvjerena da je On preuzeo kontrolu. Prije podoja sam Mu se zahvalila na tome što će ona imati dovoljno mlijeka i što će ju On nasititi, ne ja. I zaista, taman u trenutku kada bi ona inače nervozno završila s dojenjem, jer nije sita, samo sam osjetila kako ponovno mlijeko navire. S guštom se najela i zaspala. Napokon je zaspala umirena i sita.
Suze su mi krenule. Sreću koju sam tada osjećala ne mogu niti približno opisati. Prošla sam kušnju, agonija je završila, a On je donio pobjedu. Dao mi je do znanja da je tražio moju istinsku vjeru, pouzdanje u Njegovu očinsku skrb i svemoć. Niti jedan podoj otada nije prošao da Mu se prije njega nisam zahvalila i priznala Mu da je On taj koji hrani našu kćer, ne ja. Također, niti jedan podoj nije prošao a da je ona ostala gladna. Ta lekcija o iskrenom povjerenju se duboko urezala u moj um i moje srce. Nastojim ne učiniti niti u jednom aspektu ponovno sličnu pogrešku. Ne briljiram u izvedbi, ali sigurno ću pristići tamo. Zasigurno će doći dan kada će sve “moje” jednostavno biti u Njegovim rukama, a ja ću biti tu samo da Ga slijedim. I jedva čekam.
Grlim snažno!
Anja