On vodi ponizne u pravdi i uči malene putu svojemu.

(Psalam 25:9)

Vjerujem da se bez istinskog razumijevanja pojma poniznosti u roditelju može javiti zbunjenost prilikom odgovaranja na ovo pitanje. Nije li nepotrebno ili čak nepoželjno učiti dijete o poniznosti u današnjem svijetu koji te na svakom koraku uči kako moraš “gristi” da bi uspio? Koji roditelj želi odgojiti nesigurno dijete? Dijete koje se ne zna zauzeti za sebe i za ono u što vjeruje?

Dublje razumijevanje biblijskog pojma poniznosti

Ako je tako, zašto onda Božja Riječ na toliko mnogo mjesta upućuje na potrebu za poniznošću? Zar Isus ne zna u kakvom svijetu živimo? Kojim vrstama nasilja su naša djeca okružena? Zar da stvarno odgajamo djecu koja su ponizna, neće li tako još više biti na udaru ovog nasilja? Vjerujem da duboko razumijevanje pojma poniznosti odgovara na sva ova pitanja.

Biblijski pojmovi, poput poniznosti, poslušnosti i još mnogo drugih, nerijetko bivaju shvaćeni potpuno pogrešno. Ljudi njihovom razumijevanju pristupaju površno, bez da su zastali dublje promisliti o njima, ne daj Bože odvojili dovoljno vremena u molitvi i dopustili Duhu Božjem da im iznutra objavi njihovo istinsko značenje. Frano i ja smo imali sreće što smo već na samom početku našeg kršćanskog hoda bili upoznati s Očevom voljom po ovom pitanju putem objava koje je putem unutarnje riječi primila Bertha Dudde, knjižicu na temu oholosti i poniznosti, čije ću dijelove koristiti dalje u tekstu pod nazivom “Ja svoju milost darujem poniznima”, a možete  preuzeti u našoj Čitaonici.

Svaki put kad zaronim u te objave, budem iznova zatečena, ponajprije dubinom Očeve mudrosti, no isto tako ljubavi i brige kojom nas želi osloboditi od svega onog što nas priječi od toga da u potpunoj slobodi svoju volju predamo Njegovoj Volji za naš život.

Raspoznavanje istinske poniznosti od lažne

Poniznost nije nesigurnost. Poniznost nije slabost. Poniznost nije umanjivanje vlastite vrijednosti niti nepriznavanje vlastitih uspjeha i postignuća. Dobro je naučiti cijeniti svoje vlastite rezultate, ponekad se i nagraditi za njih. Istina, mnogi ljudi se hvale iako nisu napravili nešto jako vrijedno. Takvi ljudi previše daju na značaju onome što su napravili, čime zapravo dokazuju svoj osjećaj nesigurnosti, no ovdje ne govorim o njima. Dugo vremena nisam znala primiti komplimente. Čim bi osoba krenula govoriti dobro o meni, postalo bi mi jako neugodno, i u meni bi se aktivirao jedan mehanizam koji je to objašnjavao s time da osoba pretjeruje, da me samo želi razveseliti ili da ima neke koristi od toga, primjerice da se ona dobro osjeća pritom. Bila sam spremna prihvatiti bilo kakav razlog, suvisan ili ne, samo da taj kompliment ne moram prihvatiti kao svoj. Iako naizgled ovo može djelovati kao ponizno ponašanje, ono to u suštini nije.  U ovakvim situacijama se u pravilu nitko ne bi osjećao dobro, niti osoba koja mi daje pohvalu, budući se sada mora boriti sa mnom i uvjeravati me kako je stvarno istina to što govori, niti ja koja se pak borim s time da dokažem kako mi takva pohvala ne pripada. Ovakvo ponašanje bilo je odraz moje vlastite nesigurnosti, nikako istinske poniznosti. Sigurna sam da smo se svi kroz život sreli s ljudima koji su nam nezasluženo laskali, zbog ovog ili onog razloga. No, ovdje ne govorim ni o tome, govorim o situacijama kada je drugoj osobi na srcu da nas pohvali i kada to radi bez nekih skrivenih namjera, jednostavno zato što to što mi radimo vidi kao nešto plemenito ili dobro. Trebalo mi je vremena da shvatim kako mi ta moja “lažna” poniznost zapravo donosi značajno više štete nego koristi. Zbog ovakvog obrasca ponašanja ja nisam znala  prihvatiti pohvalu, iskreno zahvaliti osobi ispred sebe, primiti snagu kako bih nastavila u istom smjeru. A onda sam jednog dana, čitajući tekstove iz knjižice “Ja svoju milost darujem poniznima”, primila spoznaju kako doskočiti samoj sebi, i odlučila da ću osjetiti baš svaku riječ koja mi je upućena, da ću pustiti da mi ispuni srce zahvalnošću i radosti i da ću onda, u potpunoj svjesnosti i dubokoj zahvalnosti, svu slavu i hvalu pripisati Njemu jedinom koji u meni  čini to dobro po Jakovljevoj 1:17. 

Praktična vrijednost istinske poniznosti

Poniznost znači biti svjestan svojih nedostataka i biti ustrajan u njihovom mijenjanju. Poniznost znači znati reći oprosti. Poniznost znači razumjeti položaj drugog. Poniznost znači biti svjestan kako ne znamo baš sve i kako nam je potrebna pomoć drugih. Poniznost znači željeti učiti. Poniznost je željeti usrećiti drugog. Poniznost je vrlina iz koje izvire ogromna snaga. A ona duboka istinska poniznost leži u svjesnosti kako je nemoguće hodati ovom zemaljskom stazom i ispuniti svrhu našeg života bez ogromne snage našeg Svemogućeg Boga za nas vidljivog u Isusu Kristu (Kološanima 1:15, 2:9) koji nam tu snagu toliko žarko želi podariti.

Prema tome, vi Me možete opet i iznova tražiti za dar snage i milosti. To je duhovni zahtjev kojeg ću Ja uslišiti bez greške, jer Moja sreća se sastoji od toga da neprestano priskrbljujem snagu Moje Ljubavi Mojim živim tvorevinama da bi omogućio njihov napredak i da Mi se uvijek više približavaju. Jer, vi nećete biti to u stanju napraviti sami od sebe sve dok niste iznimno dobrodušni i tako nabavite snagu za sebe same. “Molitva za snagu i milost… Ponos… Poniznost…” iz knjižice “Ja svoju milost darujem poniznima”.

Možda biste se mogli upitati: “Pa dobro, kakav je to Bog, zašto toliko inzistira na toj poniznosti, ako nas voli pa zašto nam ne da sve što nam treba?” No istina je u tome da jedino kad sagledamo sebe u svoj svojoj nesavršenosti i kad priznamo svoj nedostatak snage, ljubavi, mudrosti, radosti, strpljenja i blagosti, mi možemo zauzeti stav koji želi i može primiti ovu pomoć od Nebeskog Oca. Takva istinska poniznost odustaje od stava “Ja sve mogu sam i ja znam najbolje”. Jer, budimo iskreni, dok mislimo kako smo dobro, kako možemo sve sami, nećemo ni tražiti pomoć.

Nedostatak poniznosti često proizlazi iz nedostatka spoznaje vlastite nedovoljnosti. Svjesna sam toga da su izrazi poput nedovoljnosti, slabosti, bezvrijednosti izraziti nepopularni u društvu danas.  No, toliko su potrebni jer tek  poniznost, koja proizlazi iz ovog osjećaja manjkavosti, potiče na molitvu, podizanje pogleda prema Onome koji može Božanski moćno intervenirati u naše živote jednom kada iscrpimo vlastite snage bilo da se radi o snazi potrebnoj za rad na preporodu naše duše, izbavljenje iz neugodnih okolnosti ili iscjeljenje od neke bolesti . Nasuprot tome, onaj tko se uzvisuje neće pružiti ruke prema Ocu jer se osjeća dovoljno snažnim da sam savlada prepreke. Umjesto da se ponizi pred silom koja je iznad njega, taj čovjek se uzdiže nad onim koji moli za pomoć. On zahtijeva, ali ne prihvaća s poniznošću ono što mu je ponuđeno. Takav čovjek ne može istinski cijeniti Božju milost, već će osjećati manjak snage jer mu nedostaje volja da traži tu snagu od Boga i ponizno je prihvati. Kao rezultat, život takvog čovjeka može biti  svjetovno dobro posložen, no uzaludno proživljen budući takav život ne nosi duši nikakvo oslobođenje od njenih okova.

Neizrecivo je teško ljudima razjasniti pogrešku njihovog razmišljanja, ako njima nedostaje unutarnja poniznost. Ne može im se ništa objasniti, jer su uvjereni da sve razumiju, i zato oni ne žele dopustiti da budu podučeni. Pa ipak, oni su vrlo daleko od ispravnog mišljenja. Isto tako, ako im se dostavi neobičan dokaz, oni površno prelaze preko njega, budući im zadubljivanje izgleda odbojno. Jer moraju sebi samima priznati da njihov način života nije onakav kakav je propisan od Boga, a svaka potvrda onoga čega se boje, njima je neugodna za čuti. To su oni ljudi, kojima nedostaje iskrena volja da dosegnu visinu. Smatraju zemaljski život i njegovo ispunjenje primarnim zadatkom, i misle o svom Stvoritelju samo u vrijeme nevolje “Nedostatak poniznosti…pogrešno razmišljanje”, knjižica “Ja svoju milost darujem poniznima”

Ljudi svoj duševni razvoj ne shvaćaju ozbiljno. Neće priželjkivati nešto što vjeruju da posjeduju, a vjeruju da to posjeduju jer nisu ispravni i iskreni sami prema sebi. Jer, ako je žudnja za Istinom u njima snažno razvijena, sami će preispitivati svoja djela i postupke, i spoznat će svoje nedostatke i greške i tako dospjeti do poniznosti. Jer, ponizan postaje onaj čovjek koji je strog sa samim sobom i koji je svjestan svog duhovnog siromaštva. Ponizan čovjek se moli za milost, stoga će ju on i primiti, on se moli za Božju pomoć u životu, moli za pomoć za postizanje duševne zrelosti, sam se osjeća slab i nesposoban i zato u molitvi traži milost Božju. “Samospoznaja… Taština… Poniznost…” iz knjižice “Rad na vlastitoj duši”

Istinska poniznost kao ključ razumijevanja u tinejdžerskim godinama

Ne mogu dovoljno naglasiti koliko će ti se isplatiti ulaganje u ovu temu, svaki razgovor s djetetom i usmjeravanje. Možda ćeš to najbolje vidjeti kada djeca krenu ulaziti u tinejdžerske godine. Njihov iskreni stav poniznosti bit će ključan u tome da te čuju i ozbiljno razmotre ono što im govoriš. Bit ćeš zahvalan za temelje koje si im gradio u srcu još od malih nogu, jer će ti upravo ti temelji pružiti sidro u onim nemirnim vremenima. U nekim zahtjevnim trenucima bit ćeš duboko zahvalan što tvoje dijete već ima izgrađen stav istinske poniznosti i što je čak i u trenucima kada ne razumije zašto mu stavljaš određene ograničenja, voljno korigira svoje postupke prema onome što je dobro, plemenito i zapisano u Riječi Božjoj.

Zagrljaj veliki,

Tereza♥