Ovaj puta bih iskoristila priliku i ispričala ti o svojim iskustvima na porodima, njihovim različitostima, ali i o promjeni koja se događala kao posljedica mojeg sve čvršćeg odnosa s Ocem. Pa da počnem..
Prvog sina sam rodila s 20 godina. Dotada još uvijek nisam poznavala Krista kao što ga znam danas, a nije niti moj suprug. Zapravo, oboje smo bili u nesvjesnoj potrazi za odgovorima na pitanja koja su nam uznemiravala duše godinama. O porodu sam znala nešto najosnovnije i smatrala sam da se tu nema što puno učiti, jer je to prirodan proces, ali i zato što je svaki porod različit. No, ipak bih voljela da sam neke stvari o porodu znala ranije, poštedjelo bi me puno muke. Primjerice, pravilna tehnika disanja je od krucijalne važnosti, osobito kad su trudovi snažni i dugo traju, zatim korištenje pilates lopte tijekom trudova koja mi je jako ubrzala proces otvaranja i olakšala mi trudove u idućim porodima, ali ono najvažnije, a tada meni nepoznato, voljela bih da sam se znala srcem moliti. Iskreno tražiti svog Oca i osjećati mir i sigurnost znajući da je On uz mene.
Da nastavim… Prvi porod je krenuo prirodno i relativno školski, ali unatoč višesatnim i iscrpljujućim trudovima, uopće se nisam otvarala, zbog čega su me odlučili poroditi hitnim carskim. Prihvatila sam bez razmišljanja, jer mi je jedina želja u tom trenutku bila da bolovi prestanu. Probudila sam se nakon nekoliko sati i ubrzo je naš sin bio u mom naručju. Oporavak je bio dug i bolan, ali zbog sina sam podnosila sve s osmijehom.
Nakon 2 i pol godine, bila sam hospitalizirana jer mi se bližio termin drugog poroda. No ovaj puta mi je bilo lakše jer sam u međuvremenu upoznala Isusa. Ali moj odnos s Njim nije bio dovoljno snažan i stabilan, tako da je i moja vjera tada bila krhka. Dan prije poroda podružila sam se s dvjema osobama koje su se pomolile za mene. Molili su da porod ubrzo krene i da sve bude unutar Očevog reda. I zaista, odmah ujutro, započeli su trudovi. U početku sam bila presretna, jer me doma već dugo čekao stariji sin i jedva sam mu se čekala vratiti, ali i zato što sam jedva čekala primiti svoju bebu u naručje. Ali sreća je brzo iščezla i nastupio je očaj. Moji trudovi su bili izrazito snažni i kratkog razmaka, a otvarala sam se jaaaako polako. Prošlo je gotovo 12 sati, a ja još uvijek nisam bila ni blizu porođaja. Srećom, pustili su supruga da bude uz mene, pa mi je bilo djelomično lakše, ali probadajući trudovi su i dalje bili tu. U međuvremenu se promijenila smjena i stigle su druge dvije babice koje su bile iznimno susretljive i nježne prema meni. Stavile su me na pilates loptu, objasnile što da radim na njoj kada me uhvati trud i kako da dišem. Nakon svega sat vremena naš drugi sin mi je bio u rukama. Osjećaj je bio neopisiv. No nažalost i ovaj puta je oporavak bio dug i bolan jer sam bila šivana, a od naprezanja sam zaradila i hemoroide. Kao što sam već navela, moj odnos s Kristom tada nije bio snažan, tako da su i moje molitve imale slab odjek, a i moja zahvalnost je bila nezamjetna jer joj bol nije dopustila doći do izražaja. Nakon takva dva grozna porođajna iskustva javio se strah od iduće trudnoće i poroda. Ali moj Otac je imao drukčiju ideju i ostala sam trudna već 3 mjeseca nakon poroda. Ne postoje riječi kojima se može točno prikazati moje unutarnje stanje u tom periodu, ali sam dala sve od sebe u drugoj objavi.
Nakon samo 9 mjeseci, ponovno sam bila u dobro poznatim prostorijama rodilišta. No ovaj puta sam bila spremna. Kroz trudnoću se gradio i snažio moj odnos s Kristom, strah i nemir su iščezli i jednostavno sam se pouzdala u Njega i osjećala unutar sebe mir i pouzdanje da će biti sve u redu. Porod je bio induciran na moju inicijativu jer sam ponovno bila hospitalizirana i jer su me sada dva sina čekala doma. Liječnici su pristali jer sam već prešla termin, a i bila sam poprilično otvorena. Nakon samo dva sata od indukcije, imala sam i trećeg sina u svom naručju. Porod je bio neusporedivo brži, lakši, kao i oporavak nakon. No sin je 2.dan nakon poroda dobio žuticu i bakterijsku infekciju zbog čega smo 5 dana proveli na odjelu neonatologije. Ja sam morala ostati jedan dan duže u rodilištu, a njega su odveli. Tuga i bol koju sam tada osjećala je bila neopisiva, duboka i snažna. Odjednom, Isus mi je dao novu zamisao i nadnaravnu snagu koja ju je pratila. Bezrezervno sam prihvatila tu novu misao i vrijeme koje sam morala provesti razdvojena od sina iskoristila sam pomažući drugim mamama i njihovim bebama u sobi, zbog čega mi je moja još više nedostajala. No Isus me gurao i dalje. Zahvalnost koje su mi mame uzvratile zbog pružene pomoći ublažile su moju tugu i zapravo u meni samoj probudile osjećaj korisnosti, ali i svojevrstan osjećaj zahvalnosti. Sutradan sam već bila uz sina, ali vrijeme koje sam provodila gledajući ga kroz staklo inkubatora je prolazilo nezamislivo sporo i bol se vratila, pojačana. Ovaj puta su i knjižice s objavama Bertha Dudde išle sa mnom u rodilište, tako da sam vrijeme provedeno u toj sobi maksimalno koristila za čitanje i molitvu. To je bilo jedino što me je guralo naprijed i davalo mi snagu. Poznavajući sebe, u takvoj situaciji bih inače klonula u samosažaljenju i tuzi i tko zna koliko bi to sve skupa trajalo i kako završilo. Ali zbog Isusa sam bila pozitivna, snažna i hrabra. Ovako, zahvaljujući Njemu, za nekoliko dana Teo se oporavio i bili smo doma.
Moj četvrti porod je također bio induciran. Nažalost, opet mojom inicijativom.. Porod je bio brz, ali s manjim komplikacijama. Zbog položaja na leđima sam gubila trudove što je odugovlačilo i otežalo porod, no unatoč svemu, za manje od 2 sata i četvrti sin mi je bio u naručju. No već istu večer, sin je hitno premješten na odjel neonatologije. Liječili su ga, iako do 3.dana nisu uspjeli ustanoviti što mu zapravo jest. Ne moram niti naglasiti koliki očaj i bol sam tada osjećala. Bila sam u ponavljajućem obrascu i unutar sebe sam znala da sam ga ja i prouzročila. Pojavila se misao da upravo onoliko koliko su oni trebali ostati unutar mene, toliko ću sada morati uz njih provesti na odjelu neonatologije. I znala sam da je misao ispravna, jer mi je slična prošla glavom i nakon prethodnog poroda, ali onda sam ju samo odbacila. No sada sam se s njom morala suočiti. Provela sam cijelu noć u suzama i jedva sam se uspjela dovoljno opustiti da nakratko zaspem i to samo zato što sam znala da je suprug ispred odjela neonatologije i da će tamo čekati koliko god bude potrebno. Tek 3.dan sam mogla biti s njim, a vrijeme dotad mi je prošlo gotovo u bunilu. U jutro 3.dana rekli su nam da ima sepsu, upalu pupka, žuticu, te da ne može zadržati ni 5 mL hrane. Izgubila sam tlo pod nogama, suze su tekle nekontrolirano. Dopustila sam svim emocijama da izađu i da me preplave. Trajalo je satima. Ali onda sam odlučila obrisati suze i reći vragu da se goni. Odlučila sam se boriti, usprkos osjećaju krivnje koji me proždirao iznutra. Znala sam da Isusu ništa nije nemoguće i da On cijeli tijek svega može promijeniti u sekundi. Ta misao je bila jedina što mi je pružilo utjehu i nadu. Opremila sam se knjižicama i započela borbu molitvom. Preklinjala sam Oca da mi oprosti moju glupost i sebičnost i vjerovala u dubini srca da će sve ipak završiti dobro. Ispovijedala sam vjeru svima s kojima sam se čula i već sutradan su došle fantastične vijesti. CRP se prepolovio, bilirubin je počeo opadati, tijelo je počelo reagirati na antibiotik i napokon je zadržavao hranu. Oduševljeno sam slavila Isusa i svima javljala novosti naglašavajući tko je zaslužan za takav razvoj događaja. Nakon svega nekoliko dana sin nam je bio potpuno zdrav, no zbog antibiotika smo morali ostati u bolnici do 15.dana. Taj trenutak dolaska doma djelovao mi je svemirski, a od sreće i zahvalnosti sam mislila da će mi srce puknuti. Velika borba je bila iza nas, a Isus nam je osigurao pobjedu.
U petoj trudnoći sam bila sigurna da ništa neću ubrzavati, da se neću petljati u nikakve prirodne procese, odnosno u Očevu volju. Nekoliko dana prije poroda je ta moja odluka stavljena na kušnju. Ginekologica mi je rekla kako su našoj djevojčici leđa okrenuta prema mojim leđima. Isprve nisam ozbiljno shvatila taj komentar, no odlučila sam nazvati prijateljicu koja je ujedno i doula kako bih s njom to prokomentirala. Mogu jedino reći da mi je bilo samo još gore. Rekla mi je kako su porođaji dok je beba u tom položaju jako teški i poslala mi je videe s vježbama kako bih bebi pomogla da se zarotira unutar mene. Bila sam prestravljena, budila se ranom zorom kako bih se molila i kako bih primila utjehu, te bjesomučno danima izvodila te vježbe. I u jednom trenutku, tijekom šetnje s obitelji, sam samu sebe uhvatila u tom apsurdnom ponašanju. Shvatila sam da ništa što ja činim ili mogu učiniti ne može biti bolje od onoga što On može učiniti. I ponovno sam odlučila jednostavno se u svemu prepustiti Njegovoj volji i Njegovom vodstvu. Iako sam jako željela po prvi puta doživjeti porod bez prethodne hospitalizacije, ni ovaj puta mi to nije pošlo za rukom. Započeli su mi trudovi, koje ja nisam osjećala i zbog kojih su me zadržali u rodilištu. Sutradan sam zatražila da me puste doma, no ginekolog me jednostavno primio za ruku i rekao: “Ja bih tebi probio vodenjak, porod će sigurno biti brz i ja ću biti cijelo vrijeme uz tebe.” I iz nekog razloga, zbog nečega u njegovom pogledu, jednostavno sam pristala iako sam dotada smatrala da ništa neće moći promijeniti moj stav oko indukcije. Već nakon 15 minuta sam bila u rađaonici, a suprug je bio uz mene. Ginekolog je probio vodenjak, ali mu nije bilo jednostavno, što me je odmah reflektiralo na misli koje su mi danima prolazile glavom prije toga, ali koje sam smatrala da nisu od Isusa zbog čega sam ih uporno i odbacivala. Te misli su bile o tome kako mi je vodenjak pretvrd. I odmah sam shvatila zašto sam ipak završila na induciranom porodu i samo se nasmijala. Suprug me cijelo vrijeme držao za ruku i molio se. A u jednom trenutku smo u rađaonici ostali sami. Prema naputku babice trebala sam prodisati još koji trud i onda bismo započeli s porođajem. Kako smo bili sami, namjestila sam se u najugodniju poziciju, suprug me još čvršće primio za ruke i nakon svega tri truda naša djevojčica je odlučila izaći sama. Oboje smo se na prvu šokirali, suprug je odmah otrčao i pozvao babicu i ginekologa. Nakon još svega 2 truda, naša djevojčica je bila u našim rukama, a mi se nismo mogli prestati smijati i zahvaljivati našem predivnom Ocu na nezamislivo divnom porodu. Za nekoliko dana smo bili doma, svi na okupu, zdravi, sretni i prezahvalni Isusu jer je čak nešto bolno i neugodno pretvorio u prelijepo i posebno iskustvo.
Uskoro me očekuje i šesti porod. Neću lagati, strah je unatoč svemu i dalje prisutan. Ali jenjava, jer znam da će i ovaj puta Otac biti cijelo vrijeme uz mene. Umiruje me svjesnost da On sve vodi i svime upravlja, a da Mu ja jednostavno trebam pružiti svoje povjerenje.
Nadam se da će ti ova moja priča pomoći u tvojim vlastitim borbama i nadam se da ti pokazuju kako On i najbolnije trenutke vrlo brzo može pretvoriti u čistu radost. Idućom prilikom ću ti ispričati o pobjedi u borbi s dojenjem, naravno, s Isusom uz sebe. Kako drukčije!