Priča o ponosnom kitu (objava iz 2016.)

Lola je bila veliki kit. Velik i jako usamljen kit. Godinama se nije htjela družiti s ikim i postajala je sve tužnija i tužnija. Kad god bi joj se netko pokušao  približiti i razveseliti ju, Lola bi se odmaknula. Mnogi su mislili kako je Lola najneljubazniji kit na cijelom svijetu te su ju počeli ignorirati. Radili su to iako im je Tara, stara morska kornjača, rekla kako je Lola uvijek bila dobra i ljubazna. Jednoga ju je dana Lili, mladi delfin, odlučila potajno slijediti Lolu. Sljedeći ju, otkrila je kako se Lola ponaša vrlo čudno. Lola je udarala ustima o stijene, ugrožavala svoj život plivajući između najvećih valova i obale kako bi došla do morskog dna gdje je bi jela pijesak. Nitko to nije znao, no Lola je imala strašan zadah zbog malenih ribica koje su zapele u kutu njenih usta. Toliko se toga sramila da se nije usudila s ikim razgovarati. Kada je Lili to shvatila odmah joj je odlučila pomoći, No Lola ju nije htjela uznemirivati sa svojim lošim zadahom, a još je manje htjela da drugi saznaju za njen problem. “Ne želim da i drugi znaju kako imam loš zadah”, rekla je Lola. “Jeli to razlog zašto si toliko dugo vremena udaljena od svih” upitala je Lili u nevjerici. “Oni ne misle da imaš loš zadah, oni misle da si neugodna, dosadna i nezahvalna i da mrziš svakoga, misliš li da je to bolje?!“, nastavila je. Lola je tada shvatila da joj je njena pretjerana sramežljivost-njen ponos stvorio još veći problem. Puna žaljenja zamolila je Lili da joj pomogne izvaditi ribice iz usta. Nakon toga Lola je ponovno mogla razgovarati sa svima. Ipak, trebala je uložiti veliki napor kako bi ponovno bila prihvaćena od svojih prijatelja. Nakon svega Lola je odlučila kako više nikad neće odbiti tražiti pomoć kada joj stvarno bude potrebna.

Čitam ja tako ovu priču mojim dečkima ovih dana i razmišljam u sebi ” E Lolice moja, ako te itko razumije onda sam ti to ja!” I pritom ne mislim na loš zadah iako i ja volim jesti ribice.:). Puno, puno puta sam se našla u prilici da sam trebala pomoć ali ju nisam tražila. Zavaravala sam samu sebe govoreći kako ne tražim pomoć jer ne želim nikog uznemiravati. No istina je zapravo bila u tome da nisam htjela da itko zna kako mi je potrebna pomoć. Nisam tako htjela srušiti sliku “Super mame koja sve može sama” koju sam negdje po putu ni sama ne znam točno kako, odlučila izgraditi. Sada si razmišljajući o tome djelujem smiješno poput Lole, no unatrag nekog vremena ova mi je nezgodna osobina uzrokovala prilično teškoća po putu. Sve to vrijeme osjećala sam kako nešto nije u redu no tek dubljim preispitivanjem shvatila sam da u srži mog problema leži ponos. Shvatila sam da ne želim primiti pomoć jer se prema vani želim pokazati sposobnijom nego što to jesam.

Joj. Joj. Joj. 

Gledajući unatrag, ovako bi to obično izgledalo. Vidjevši da mi je teško molila bih se Isusu: “Isuse moj dragi, vidiš da nisam baš organizirana i borim se s ovim neredom. Molim te pomozi mi, daj mi snage da budem organizirana, pomozi mi nekako molim
te”. Nakon toga bi mi moj dobri Isus uvijek poslao nekog da mi pomogne a ja bih rekla “ma ne trebaaaa, ma mogu ja samaaaa.. Nakon toga bih se opet molila .”Dragi moj Isuse pomozi mi pa vidiš da ne mogu sve sama”, nakon čega bi mi Isus ponovno poslao nekoga u pomoć, ja rekla da ne treba i tako u krug. Nisam prihvaćala pomoć jer sam se sramila svog nereda.

Joj. Joj. Joj. 

Kad malo bolje promislim bila sam puno ozbiljniji slučaj od Lole. A onda sam se jednog dana krenula mijenjati. Ne svojevoljno, već je Isus tako mudro uredio okolnosti oko mene da mi nije bilo druge. Stisnuta u škripac, morala sam se predati i priznati da ne mogu sama. Odlučila sam biti ponizna i zahvalna. I ova odluka mi nije bila nimalo laka. Još mi je teže bilo naučiti biti radosna dok primam pomoć, poniziti se, ne opravdavati i biti iskreno zahvalna. U tom sam periodu naučila puno o poniznosti. Jako je važno sebe neprestano preispitivati i aktivno se mijenjati kako bi živjeli u slobodi koju nam je Isus osigurao. Slobodi od samih sebe, naših krivih navika koje nas zarobljavaju i kojima štetimo sebi i onima koje volimo. Ponizan čovjek zna dati ali i primiti ljubav. Koliko god radosti nalazili u pružanju pomoći treba ju naučiti i primati. Poznajem puno ljudi koji uživaju u usrećivanju drugih no kada sami trebaju primiti pomoć ne osjećaju se ugodno. Pri tome sigurno ne razmišljaju kako time zakidaju druge za ljubav i priliku da budu od pomoći i osjete radost u tome.


Ohrabrena pomacima na bolje osjetila sam veliki poticaj u srcu preispitati svoj odnos s Isusom. Razmišljala sam koliko sam uistinu ponizna u odnosu na Njega? Koliko sam svjesna da sam bez Njega zaista slaba i koliko se oslanjam na Njegovu pomoć? Još sam više razmišljala koliko je u meni istinske poniznosti, a koliko one površne i lažne.

Prava poniznost srca često ostaje skrivena, ne tražeći neko vanjsko priznanje. Njena suština nije u tome da bude primjećena među ljudima, ona je usmjerena k Bogu. Bez ikakve potrebe za isticanjem i samopromocijom. Njena poniznost je ispunjena  potrebom da više nikad ne uvrijedi Boga.  U toj poniznosti, ona nalazi obilje milosti, jer je njena duša na taj način snažno privučena Bogu.

I tako je krenula ova naša mala škola poniznosti, jednako učimo i mi veliki i mali. Kod nas je trenutno takva situacija da nitko ne želi biti poput ponosne Lole s početka priče. Svi bi htjeli biti poput Lili. Zašto? Jer je umiljata i strpljiva. Ne povodi se za većinom već slijedi svoje srce. Nije joj problem odvojiti vrijeme i energiju i pomoći nekom nepoznatom. Ne boji se reći istinu i u ljubavi upozorava bližnjeg koji je u krivu.

Istina nas obavezuje da ju branimo. Ipak, mi se trebamo neprekidno vježbati  u strpljenju, uvijek imajući pred očima Isusov zemaljski put koji je zahtijevao izuzetno strpljenje i najveću Ljubav. Budimo blagi i strpljivi, i naći ćemo uspjeh čak i s onima koji su nam se prvobitno suprotstavljali . Jer blagost i strpljenje su znakovi Ljubavi, a Ljubav je moć. Ljubav nadvladava svaki otpor i i ni jedna joj sila ne može odoljeti. 

Eto to bi bila naša verzija priče o Ponosnom kitu. Ovu i slične poticajne priče možete pronaći na stranici freestoriesforkids.com. 

Do neke sljedeće priče vježbajmo se zajedno u poniznosti, umiljatosti i strpljivosti,  drugim riječima, budimo poput Lili.♥

4
(Visited 156 times, 1 visits today)

1 Comments

  1. Ana 13/03/2024at09:22

    Poučno, praktično, poticajno…za preispitati se i puno se toga moze nauciti…baš kako ste napisali: i za velike i za male. Ja se jesam pronasla u ovome a isla sam procitati drugi naslov na vašem blogu i uporno me prebacivalo na ovu priču. Znak 🙂 Hvala vam!!

    Reply

Leave A Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *