Ja i moj dom služit ćemo Gospodaru

Joshua 25:14

Često kada bi Frano pozvao nekog kod nas doma, a da mi to nije najavio bar nekoliko dana unaprijed, u srcu bih osjetila otpor.  Priprema doma za dolazak gostiju stvarala mi je posebnu vrstu stresa. Što ćemo jesti?, Što pripremiti?, Dal’ ću sve stići pospremiti? bila su samo neka od pitanja koja bi krenula strujati mojom glavom na spomen dolaska gostiju. Nerijetko bih zbog dolaska gostiju cijeli dan  provela u  tjeskobi oko svega što je potrebno pripremiti. Čak i kada bih sve detaljno pripremila, još uvijek bih osjećala taj neki nemir. Vrlo često sam zbog toga  Franu i djecu stavljala u nezgodnu poziciju, tjerajući ih da pospremaju na način koji sam smatrala najboljim – kako sam ja zamislila da je najbolje. Frano se često tome opirao zbog čega su naša jutra znala biti ispunjena nervozom, nerijetko i svađama. Kada bi gosti napokon došli, uspjela bih nabaciti  osmijeh,  no često bih bila toliko izmorena da bih gostima pružila samo djelić onoga što zapravo jesam. Sav svoj trud i najbolje od sebe ostavila bih u tom bjesomučnom pospremanju. 

Pritisak savršenstva

Po prirodi nisam nešto posebno organizirana, više sam kreativnog duha pa sam se s vremenom morala naučiti organizaciji. Kuća koju smo kupili zahtjevala je adaptaciju koja se otegnula nekoliko godina.  Znala bih se osjećati nelagodno zbog nekih nedovršenih projekata i brinula sam što će ljudi misliti o tome.  Nije mi pomagalo ni to što sam  dolazila u goste drugim ženama koje su po mom shvaćanju imale besprijekorno uređene domove. Ponekad bih se osjećala manje vrijedno jer mi se činilo da nikada neću postići takav stupanj urednosti i organiziranosti. Ponekad bih čula druge žene kako pričaju o tome s kakvom lakoćom drže dom čistim i urednim, što me je znalo još dodatno obeshrabriti. S vremenom sam počela osjećati sve veći pritisak da naš dom bude savršen kada bi netko dolazio. Trebalo mi je vremena da shvatim da nisam sama u tome i da se i drugi parovi  bore sa sličnim problemima. Moja draga prijateljica Martina u svoj iskrenosti to opisuje ovako:

Bili bi na poslu i ja bih imala ideju da cemo doći doma, pojesti što sam pripremila i popiti kavu, ono laganica..i onda bi Robiju netko javio da dolazi kod nas i on bi punim srcem to prihvatio, sav sretan. A meni bi se pojavio ogroman otpor. Fizički bih osjetila nalet velike nervoze koja je išla iz trbuha prema glavi. “Umorna sam, idem s posla, žensko sam, puno posla doma, zašto sad, jel ne moze neki drugi dan, ne razumiješ me, tebe nije briga, zapravo me ne voliš, vidjeli smo se s tim i tim ionako neki dan, zašto sad opet”. Ili bi se on tokom dana dogovorio  s nekim i nije mi javio i kad bih to putem kući saznala, opet ista reakcija, optuživanje kako mi nije javio, “ponasaš se kao da živiš sam, nije te briga, jel misliš da smo se možda mogli skupa dog ovoriti, a a ne da sam dogovoraš”.Jako puno sam bila u ljubavi koja tražii za sebe, crpi drugog,  iz takvih sam situacija redovito  izlazila kao žrtva jer me kao ne voli i jer ga uopce nije briga za mene, ono što ja osjećam itd. Strašno mi je sjecati se svega toga, baš sam mu uzimala slobodu i gusila ga svojom sebičnosću. 

Kasnije sam tek shvatila koliko si time mi žene međusobno kompliciramo život i zakidamo naše obitelji za ljubav i zajedništvo, trudeći se prikazati svoje domove u najboljem svjetlu kada zapravo trebamo biti otvorene, iskrene i jednostavno podržavati jedna drugu. Različite faze života donose različite prioritete i izazove, i potrebno je da budemo suosjećajne i podržavajuće jedna prema drugoj ne pokušavajući se prikazati boljima nego što jesmo.

Uvjerenost da pospremam zbog drugih

Razlog što sam toliko dugo boravila u ovom nezavidnom stanju je moje snažno uvjerenje da pospremam naš dom radi drugih. Kada bi me Frano suočio s istinom da zapravo pospremam dom zbog sebe, krenula bih ga uvjeravati kako to nije istina, smišljajući pritom razne izgovore. Ponekad bi me namjerno stavljao u neugodne situacije po tom pitanju kako bi me “probudio” iz tog mog stanja. Pritom sam se jednom toliko naljutila da sam se jedva suzdržala da mu zdjelu s tjesteninom ne okrenem na glavu. Nakon što su gosti otišli, a ja shvatila kako je moja reakcija bila pretjerana, zamolila sam Franu da mi oprosti na načinu na koji sam razgovarala s njime. “Nisi ti ništa shvatila”, odgovorio mi je. “Nije problem u načinu, problem je u srži problema. Ti si sposobna u trenu pogaziti našu ljubav, naše zajedništvo, samo da bi zadržala tu sliku  koju gradiš na van.” Iako nisam odmah razumjela što mi govori odlučila sam se ne braniti i opravdavati kao puno puta prije. Pustila sam da te riječi odstoje. Kad su se moje misli napokon umirile, uspjela sam čuti što mi pokušava reći. Osjećala sam se kao da me netko zalio kantom hladne vode. Bio je to početak mog buđenja.

Suočavanje s vlastitom oholosti i sebičnosti

Nakon toga, bila sam spremnija čuti što mi Frano govori. Jasno mi je pokazao kako je uzrok mog problema bio moja oholost i sebičnost. Sebičnost se jasno očitovala u tome što nisam bila spremna žrtvovati svoje vrijeme, vrijeme s obitelji kako bi svoje vrijeme podijelila s drugima. Oholost se očitovala u tome što ja jednostavno nisam mogla podnijeti ideju da naš dom u svakom trenutku nije savršeno pospremljen i da je možda neuredniji od nekog drugog doma. Jednostavno  nisam htjela odustati od te slike koju sam gradila prema vani, da sam u svakom trenutku mama koja jednostavno stiže sve i ima potpunu kontrolu nad situacijom.

Kad srdačnost pobjedi savršenstvo

Sjećam se jedne situacije kada nam je  dragi prijatelj dolazio u goste, a sve što sam taj dan pripremila jednostavno nije uspjelo. Meso je ostalo žilavo, njoki pretvrdi, a torta se jednostavno raspala. Osjećala sam paniku i pitala se kako ću sada pokazati da mi je stalo što je ta osoba došla kod nas. Kako ću sada iskazati dobrodošlicu? Tada mi je postalo jasno da je to trenutak kada moram djelovati iskreno iz srca i da je to zapravo sve što imam u tom trenutku. Više nije bilo mogućnosti da se sakrijem iza savršeno pripremljenog ručka ili omiljene slastice. Bez tih tih vanjskih “pomagala” morala sam izvući ono najiskrenije, najbolje od sebe kako bih pokazala toj osobi da je dobrodošla i voljena u našoj obitelji. Ljubav u mom srcu za tu osobu bilo je jedino čime sam mogla iskazati gostoprimstvo. Razumjela sam tada da se često skrivam iza tih pripremljenih stvari za goste, koristeći ih kao svojevrsnu kulisu za prikazivanje gostoprimstva. U tom površnom pristupu odnosima, često bih zatajila iskrenu zainteresiranost za drugu osobu.

Početak stvarne promjene

S vremenom su malo po malo stvari  kretale na bolje. Ja sam se mijenjala, a Frano mi je u tome bio velika podrška. I dalje me je znao dovoditi u meni neugodne situacije, no ja sam surađivala sve bolje, a  naš  je dom postajao otvoreniji za druge nego ikad prije. No, ja sam još uvijek pritom osjećala dozu nevoljkosti i grča.  Nisam htjela da bude tako, no nisam ni znala kako se izvući iz tog stanja i što je to što bi u sebi trebala još “prelomiti”. A onda sam nedavno sam slušajući propovijed o Odgovornosti očeva na jedno posve novoj razini bila podučena o važnosti otvorenosti našeg doma prema drugima. Stihovi iz Joshue 25:14 ticali su se mene osobno, osjećala sam kako su sva svjetla pozornice uperena u mene. Jasnije nego ikad prije vidjela sam koliko sam često propustila  priliku za gostoprimstvo zbog nekih vlastitih krivih ideja i zahtjeva.

Otvaranje srca pred bračnom grupom

U suzama sam stala pred našu bračnu grupu i u potpunosti se otvorila, priznajući s poniznošću i iskrenošću kako sam dugo vremena Franu sprječavala u tome da naš dom bude otvoren za druge onako kako je on osjećao da treba biti. Zatim sam dopustila toj spoznaji da duboko prodre u moje srce i snažno me protrese, izazivajući u meni osjećaj srama.  Kada sam konačno shvatila da naš dom mora služiti Gospodaru – dobru i istini – i kad sam prihvatila da to znači biti otvoren i srdačan prema drugima bez obzira na planove i pripreme znala sam da sam upravo zakoračila u svoje potpuno oslobođenje po ovom pitanju. 

Dom kao zajednički prostor

Nakon nekoliko dana javila mi se jedna mama i podijelila svoje borbe oko istog. Rekla je kako se morala dogovoriti sa suprugom da prije nego dođu gosti stan bude bar donekle uređen, u što bi se trebali uključiti svi ukućani. Učinilo mi se to kao ispravno rješenje. No, kad sam svoja razmišljanja podijelila s Franom dočekala me druga perspektiva. Iako se u pravilu složio samnom upitao me primjećujem li da je u tom komentaru i mom shvaćanju ponovno sve usmjereno  na mene, na način kako se ja osjećam, i postavio je pitanje: “Što je s tim da je ovo i moj dom? Što je s tim da ja imam pravo pozvati ljude kad ja želim i  raditi stvari onako kako su meni na srcu?” Ponovno sam se osjećala kao da me netko zalio kantom hladne vode. U tom trenutku zavoljela sam ga još više i odlučila se promijeniti još brže. Sve ove godine ni u jednom trenu mi nije palo na pamet da ja njega zakidam za nešto. Dok sam se ja  borila sa slabostima  i nesigurnostima, on je trpio i čekao, znajući da to što radim ne odražava njegove prioritete. Shvatila sam koliko me on zapravo podržavao kroz sve te godine, iako se nije slagao sa mnom.

Nova definicija gostoprimstva

Nakon tog razgovora u meni se još nešto prelomilo i ja sam osjetila da će nakon toga sve biti drukčije. I bilo je. Potpuna sloboda koju sam godinama priželjkivala. Više zaista nije bilo važno kako naš dom izgleda,  onačno sam shvatila da je najvažnije kako se ludi u njemu osjećaju.  Priprema za dolazak gostiju više nije samo moj projekt, već obiteljska “stvar” koje služi onima koji  nam dolaze u posjet. Sada  lakše organiziram prioritete i ne gubim se u sitnicama. Shvatila sam da pravo gostoprimstvo prevazilazi urednost i organiziranost – to je srce spremno dijeliti i odustati od sebe kako bi podržalo druge. To je ono što naš dom čini istinski posebnim, i to je nešto što će te sigurno osjetite svaki put kad posjetite naš dom. Za nered  vam ne mogu ništa obećati, ako nam se najavite unaprijed  dobe su šanse da ćemo vas dočekati  s nečim slatkim, ako nam “banete” nenajavljeno možete očekivati stvarno svašta od dječjih projekata na podu, do Franine foto opreme razvučene po cijelom dnevnom boravku. Dobre su šanse i da ću vam se s vrata imat potrebu opravdati zbog nereda u kuhinji. No to me više nikad neće omesti u tome da naš dom bude otvoren za druge i da u svakom trenutku budemo spremni s drugima podijeliti  ono što smo i sami primii, duhovno i zemaljski . Bez ikakvog pretjerivanja reći ću ti da je ovo jedno od značajnijih oskobođenja u mom hodu s Isusom.

Budi mi ohrabrena.

Grlim snažno ♥