Promatrajući svijet oko sebe i društvo koje rapidno propada na svim poljima, nije teško razumjeti kako ćemo se iz ovoga jako teško izvući. Kršćani diljem svijeta već trube i znaju da su to najavljeni i prorokovani Posljednji dani na koje nas je sam Krist upozoravao. ti dani su pred nama sviđalo se to nama ili ne, vjerovali mi u to ili ne, isto kao što se teške stvari dogode bez obzira na mišljenje ljudi o tome.

Slušajući drugo predavanje Odgovornost očeva osjetio sam još veći teret odgovornosti koja je stavljena pred nas muškarce. Na svjetlu toga što je rečeno sagledao sam naravno prvo sebe, a onda i druge očeve oko sebe koje poznajem i moram priznati da se jako rijetko gdje može pronaći otac koji je svjestan opasnosti koja vreba na buduću generaciju i podiže svoju djecu spremnu da se suoče s takvim okolnostima. Ovaj tekst više služi da kroz pitanja podigne svijest, nego da nužno posluži praktične korake kako sve to izvesti, jer tu bi se dala napisati jedna serija knjiga na tu temu. 

Kako će se klinci oduprijeti ovome svijetu koji je programiran da potpiruje požude, kratkotrajne užitke, plitka zadovoljstva, površno razmišljanje, da je protivan Kršćanskoj vjeri, zdravom nauku, racionalnom razmišljanju i duhovnosti? Kako će oni podići obitelj koja je su kao Petar Stijena i koja vrata paklene neće nadvladati, kada u njih nije ugrađena istinska spoznaja Božje volje niti Riječ Božja koja donosi život i po kojoj je stvoren red za nas ljude? Kojom snagom će se oni oduprijeti primamljivim klopkama Neprijatelja ako nisu ispunjeni Duhom Svetim i odvojeni za Krista? U koji će se primjer ugledati i tko će ih naučiti istinskoj dubokoj živoj vjeri koja nije religiozno isprazno obavljanje nekih normi, već istinski život Ljubavi po primjeru koji nam je Isus ostavio?

Vidite, ako oni ne odrastaju uz takav primjer, oni će si primjer pronaći u svijetu, a tamo ih čeka pregršt krivih uzora koji će im vrlo rado poslužiti kao idol. Za kakvu ih budućnost pripremamo, ako ih škole i društvo spremno odgajaju da se uključe u radnu mašinu i iz njih izvuče ono najbolje – vjeru, kreativnost, snagu, mladenačke godine i vitalnost duha. Sve je okrenuto protiv njih, ne znam da li to vidite? Bez pretjerivanja, jer ovo vide oni koji su budnog duha, mi živimo u vrijeme Sodome i Gomore i da izbjegnem sada činjenicu kako je Bog zatro te gradova s sumpornim ognjem, kada društvo općenito dođe u fazu razvratnosti i dekadencije, onda to naznačava i njihov vrlo skori kraj. A mi živimo na planeti u doba kada neće morati Bog intervenirati s ognjem, jer smo i sami stvorili oganj pakleni i prsti su stalno na okidaču kod onih koji su predstavnici upravo takvih uvrnutih naroda.

Sad kad sam nas smjestio u vrijeme i prostor i samo ugrubo pokazao ratnu kartu, dolazimo do odgovornosti tebe i mene i obitelji koje su nama povjerene. Zaista, od nas će se tražiti da položimo račun za našu obitelj i što ćemo mi reći Kristu u naš dan? Kakvu smo vjeru pokazali našoj djeci, što smo ih naučili, što smo im dalje predali? Jesmo li mislili da se vjerom trebaju baviti učitelji koji su za to školovani i da je dovoljno da djecu pošaljemo na pripremu za Pričest i Krizmu? Ili smo ih mi učili i predavali im živu vjeru kod kuće? Jesu li djeca vidjela snagu i učinak usrdne molitve? Jesu li doživjeli taj trenutak uslišenja i pomoći Nebeskog Oca u trenucima velike potrebe? Jesu li po našem primjeru razvili s Kristom prisan odnos i postali Njegovi učenici baš poput nas? Jesu li vidjeli kako se živi kršćanska Ljubav i brak na koji smo pozvani? Kako se voli žena i kako se poštuje muž, te s kojom se žrtvom i odricanjem podižu djeca? Sve su to ključne i vitalne lekcije koje oni trebaju naučiti kod kuće. Da ne govorim o tome, jer to će velikoj većini biti nedostižno, da bi klinci trebali služiti Kristu i činiti ono na što su učenici pozvani – da propovijedaju Evanđelje, šire Istinu Božje Riječi, iscjeljuju bolesne i obračunavaju se sa silama tame koje drže druge ljude okovane.

“Žetva je velika i radnika je malo” rekao je Krist i što mi kao očevi radimo da odgovorimo na taj poziv. To ne vrijedi samo za nas, već i za našu djecu. Zašto mi svojoj djeci ne bi htjeli bolju sudbinu od naše? Zašto bi ih pripremali za iscrpljujuće služenje svijetu gdje će im ostati ništa ili vrlo malo snage koje mogu upotrijebiti za Kraljevstvo? Zar nije bolje da ih podučimo drugačijem putu gdje se Otac stalno brine za njih i opskrbljuje za sve što im je potrebno (Matej 6:33) i životu u nebeskom bračnom skladu? Znam da to zvuči kao vrlo visoko postavljena ljestvica, no ako se vratite malo gore i vidite koje su okolnosti u kojima mi i naša djeca živimo i budućnost koja se stvara i gradi, meni to zapravo zvuči kao najpametniji cilj koji možemo postaviti.

Dobro razmislite o svemu rečenom i moja je molitva da donesete neke mudre odluke nakon što ste ovo pročitali.

Frano