U mom prethodnom postu obećala sam ti otkriti tajnu zadržavanja unutarnjeg mira, dok istovremeno pokušavaš zadržati kontrolu nad vlastitim riječima. Iskreno, ovaj proces kod mene nije bio nimalo lak i trajao je neko vrijeme. Ako me poznaješ osobno znaš da sam nježne i blage naravi, no ne dozvoli da te to zavara, prije samo nekoliko godina znala sam prilično izluditi i obeshrabriti mog Franu i bez puno vike. Jasno se sjećam mnogo situacija gdje bih, nakon što bi Frano iznio svoj stav ili ideju, preuzela vodstvo u razgovoru, ubacila svoje misli i nastavila govoriti dok ne bih osjetila da sam izrazila sve što sam željela. Bilo je potrebno vrijeme, mnogo poduke i upozorenja od strane Frane da počnem shvaćati kako ga takvo ponašanje često ostavlja nesigurnim i bez snage za ostvarivanje svojih ideja.
Razgovor koji je promijenio sve
Jasno se sjećam i kad sam nakon mnogo poduke i Franinih pokušaja da me zaustavi u tome, konačno postala svjesna i shvatila da bi problem zaista mogao biti u meni. Upitala sam tada Franu kako se on osjeća u tim našim razgovorima dok ja tako “predano” iznosim svoje mišljenje. Njegov odgovor zvučao je otprilike ovako:
Na jednoj razini bojim se ulaziti u razgovor s tobom, znajući unaprijed da se nećeš složiti s mojim prijedlogom. Moram hodati po jajima i to mi je jako naporno. Uglavnom me napadneš bez da me uopće saslušaš do kraja. To za mene znači ogroman gubitak snage. Imam sam osjećaj da se uopće ne mogu izraziti do kraja pred tobom s kojom bi trebao dijeliti najveće zajedništvo. U tom trenutku iz odnosa se izgubi sva odanost. Ja osjećam da ti misliš da ja nisam o tome dovoljno promislio, da nisam sposoban i da sam možda i malo glup. To mi je posebno teško, jer takvom jednom razgovoru prethodi moje dugo razmišljanje o toj temi i molitva za vođenje da donesem dobru odluku. Ja jednostavno vidim da me napadneš bez da si me uopće saslušala do kraja i razumjela koje su mi namjere i zašto mislim da je ta odluka dobra za sve nas. Najkraće rečeno, imam osjećaj da je tvoja namjera, u slučaju da se ne slažeš sa mnom, jednostavno satrt u korijenu moju ideju, onako agresivno.
Njegov odgovor duboko me dirnuo i u iskrenom pokajanju pred njim i Isusom donijela sam odluku da to više neću činiti. Postavila sam si cilj postati žena na kakvu me Bog poziva u našem braku. Osjećala sam se kao da sam razočarala Frana, kao da sam mu na početku prodala lažnu priču o ljubavi prema njemu i o želji da provedem život s njim. Odlučila sam prestati željeti promijeniti ga i umjesto toga fokusirati se na ljubav prema njemu onakvim kakav jest. Zamislila sam kako bih se osjećala da je situacija obrnuta i shvatila da bih se ja vrlo vjerojatno slomila pod takvim pritiskom.
Zamolila sam još nekoliko svojih prijateljica da upitaju svoje muževe kako se oni osjećaju za vrijeme dok je njihova žena u tom “svom elementu” gdje se umeće se u njegov slijed misli i pokušava preuzeti inicijativu.
Između više odgovora, želim istaknuti onaj našeg prijatelja Robija koji je zajedno sa svojom Martinom prošao proces usklađivanja sličan našem. U tom procesu, Martina je učila kako prepuštati ulogu vođenja što je imalo značajan utjecaj na postizanje njihovog bračnog sklada.
Osjećao bih se napadnuto. Osjećao sam da s jedne strane stojim ja koji želim da imamo lijep, miran i blagoslovljen život i s druge strane ona koja to kvari. Nekad sam zbog toga bio tužan, nekad jadan, nekad jednostavno nisam mogao vjerovati kako se tako nešto odigralo u tih nekoliko sekundi i pokvarilo sve. No najviše bi stavio naglasak na “napad”, jer sam se stvarno osjećao napadnuto. Ja bih imao ideju koju sam tek krenuo razvijati, a njezina reakcija bi bila to napasti i uništiti. Opako neko djelovanje. Kao, ona ima slobodu reći, ima svoje ideje no u biti je to njeno “nešto” agresivno.
Promatrajući druge parove Frano je primijetio kako se dio muškaraca povlači pred takvom ženinom reakcijom postupno dijeleći sve manje svojih ideja s njima i gubeći inicijativu. S druge strane, drugi se muškarci suprotstavljaju izražavajući svoju muževnu snagu. Tijekom razgovora u našoj bračnoj grupi složili smo se da je, nažalost, ponekad povišeni ton i grubost jedino što nas žene uopće može probuditi iz tog stanja.
Možda sa svojim mužem često vodiš ovakve iskrene razgovore. Možda bih htjela, no tvoj muž nije navikao na ovaj način komunikacije. Možda ti nikad nije palo na pamet upitati ga kako se on osjeća u takvim “razgovorima”. Možda je ovo tvoj prvi uvid u stanje koje se odvija s druge strane dok si ti u tom “svom elementu”.
Otkrivanje ženske potrebe za kontrolom u braku
Da bi ti otkrila kako zašutjeti i pritom ne prekipjeti prvo ćemo se trebati pozabaviti onim dijelom tebe koji odbija šutjeti – tom agresivnom unutarnjom više ili manje izraženom silom koja dovode do toga da se tvoj muž osjeća napadnuto. Sjećaš li se kad sam ti pisala o tome da je ovaj proces odraz unutarnjeg odnosa između tebe i Isusa? Tvoj suprug je tu kao tvoj sparing partner, a poboljšanje vašeg odnosa proizlazi iz poboljšanja tvog odnosa s Isusom odnosno tvojeg usklađivanja s Riječju Božjom. Objasnit ću ti kako.
Kako sam otkrila na seminaru Neka na proturječe (vidi na kraju objave), postoji jedan aspekt u našem ženskom biću koji snažno teži vladanju, kontroliranju i upravljanju, s posebnim naglaskom na upravljanju. To ne znači da mi ne bi trebaal upravljati određenim segmentima svog života, ovdje govorimo o specifičnom dijelu bračnog života u kojem naši muževi već imaju određenu inicijativu koja nije suprotna Božjoj volji. Iako ste ti i tvoj muž dionici iste milosti i ti imaš puno pravo naučavati, ispravljati i govoriti u duhu, popuštanjem ovom porivu i svojoj nemogućnosti da se odupreš potrebi da ga ga prekineš čim krene iznositi svoju ideju, svom mužu pokušavaš oduzeti funkciju upravljanja koja mu je od Boga određena. Pokušavajući mu oteti nešto što mu pripada dolaziš u direktan konflikt s Bogom. Prekršaj, grijeh kako to već želiš nazvati. Možda još nikad nisi o ovome razmišljala na ovaj način. Stani malo i promisli o ovome. Na duhovnoj razini događa se krađa, direktno kršenje Božje zapovjedi “Ne ukradi”.
Bog je tvog muža postavio na funkciju upravljanja. Jesi li već počela razmišljati o tome je li tvoj muž sposoban za upravljanje? Možda nije, možda si duhovnija, ili pametnija od njega. U takvim situacijama, morat ćeš mu prepustiti funkciju upravljanja unatoč svojim sposobnostima. Ako sa svojim mužem dijeliš kršćanske vrijednosti, vjerojatno mu je važno da mu možeš vjerovati. Razmisli o tome koliku odgovornost on osjeća prema tebi i djeci. Iz mog iskustva, shvatila sam da mi žene često ne prepoznajemo koliko toga naši muževi nose na svojim leđima. Često se postavljamo kao žrtve i smatramo da je sve na nama. Možda mu nije lako preuzeti inicijativu, možda osjeća teret donošenja odluka. Krist će ga pozvati na odgovornost. Čak i da tvoj muž nije najbolji u upravljanju, čak i kad misliš da bi ti to izvela bolje od njega, morat ćeš mu prepustiti tu funkciju i dati mu prostora i vremena da se razvije. Ključ je da mu ne stojiš na putu, ne “miješaš se” se i ne pokušavaš ga ispraviti kad već preuzme inicijativu.
Što to u tebi ne želi zašutjeti?
Ono što vrije u tebi i ne da ti da zašutiš nije ništa pozitivno, a kamoli Božje. Nedavno je naša draga prijateljica podijelila s nama na bračnoj grupi kako je dugo vjerovala da je stalno ispravljanje njezinog supruga njena vrlina, misleći da na taj način pomaže oboma. Međutim, to agresivno ponašanje u tebi, koje ne možeš suzbiti, nije od Boga; to je Zlo koje sustavno uništava tebe, tvojeg muža i posljedično, vaš brak. Pakleno je to stanje, a koliko pakleno može razumjeti samo ona koja je to zlo uspjela nadvladati u sebi.
Uputa da zašutiš ide tebi u korist time što ide protiv zla u tebi.
Ova borba neće biti nimalo laka i ne kažem to olako. Pri kraju ovog testa podijelit ću s tobom učinkovit alat koji će ti pomoći da u datom trenutku ipak uspiješ zašutjeti. O tome kako da pritom ne zakipiš iznutra i eksplodiraš poput ekspres lonca pišem ti ipak u sljedećoj objavi.
U trenutku prije nekoliko godina Frano me nazvao savjetnicom za njegovu savjest i iskrena da ti budem ja sam revno obnašala tu svoju dužnost na koju sam se sama pozvala zaista vjerujući kako mu je potreban savjetnik, budući da njegova savjest ne funkcionira dobro. No, putem sam shvatila da mom mužu nije potrebno konstantno savjetovanje i spašavanje od svake moguće pogreške (koje sam ja vidjela kao takve, a često to uopće nisu bile nego sam ih ja vidjela kao takve zbog krivih uvjerenja, straha i briga s kojima sam bila zaokupljena). Umjesto toga, potrebno mu je da pokušam razumjeti njegovu perspektivu i dam mu priliku da sam donosi odluke. Nedavno je Frano među našim prijateljima proveo istraživanje, pitao ih je, između ostalog, što im je najvažnije od njihovih žena, a gotovo svi su istaknuli povjerenje kao ključnu komponentu. Dakle, naši muževi trebaju naše povjerenje, a kako bi to postigle, morat ćemo prvo naučiti zašutjeti kako bismo razumjele zašto rade stvari na određeni način.
Kako zašutjeti u 5 koraka
Jedan od najkorisnijih savjeta o tome kako sačuvati tišinu čula sam na drugom predavanju seminara “Neka ne proturječe”:
Kada tvoj muž počne govoriti, zašuti. Odupri se potrebi da odmah reagiraš ili komentiraš.
Ostani u tišini dok on ne izrazi cijelu svoju misao.
Nastavi šutjeti dok nisi razumjela sve što je rekao, ponekad ćeš možda trebati više vremena. Ponekad će ti biti potrebna molitva i traženje pomoći od Isusa.
Ostani u tišini i razmišljaj o tome kako se možeš prilagoditi njegovoj perspektivi i inicijativi.
Nastavi šutjeti i pruži mu potrebnu podršku.
Na kraju, želim s tobom podijeliti jedno stvarno snažno i ohrabrujuće svjedočanstvo blagoslova predragocjene šutnje moje prijateljice Danijele nakon primjene ovih pet koraka.
Jučer tokom dana sam ovo primijenila i zašutjela u situaciji s mužem. Nisam dozvolila da se moje zlo formira u komentar, pitanje, raspravu i unište dragocjeni mir, radost i ljubav kad je sinoć došao s posla. U kušnji sam šutjela…i šutjela…i šutjela. Odgovorila sam samo na pitanje koje je pitao, a ostalo sam šutjela. Unutra sam jasno primijetila da je sebičnost (to što je rekao “ima veze sa mnom”) i oholost (imam mišljenje o tome) krenulo trovati moje misli i osjećaje… i dalje sam šutjela. U sobi je bila tišina. I tako nekoliko minuta. Odvela sam djecu u krevet i vratila se i dalje u tišini. U toj tišini i šutnji počele su mi dolazit i druge misli i osjećaji, naklonjeni mužu i prigrlila sam ga u suosjećanju i poštovanju zbog odluke koju je donio, a koja mu nije bila laka. Mogla sam osjetiti težinu situacije u kojoj je bio i znala sam u srcu da je napravio najbolje za sve nas. Odlučila sam iznutra ne ulaziti u to (jer moje mišljenje tu nije važno, zapravo samo bi ga opteretilo) i time sam zauzela svoju Bogom danu poziciju. Iz ovoga mogu zaključiti da mi je predragocjeno vrijeme šutnje koje je prolazilo, dalo priliku da ga čujem i osluhnem iznutra što činit (u cijelom tom naletu zla kroz misli i osjećaja). Za koju sekundu sve otrovno iznutra je počelo nestajati i u jednom trenu nestalo kao da nije ni bilo. Čudo! Za mene ta situacija više nije bila vrijedna spomena. Maknula se kao da je nikad nije bilo! Uputa da zašutim je mom zlu (samoljublju i oholosti) dala okvir, postavila granicu preko koje sam voljno odlučila ne ići i zlo se maknulo i ostalo je samo Dobro (Ljubav).
Ovdje možeš pronaći prethodna dva teksta na ovu temu:
1.https://bokun-neba.com/2023/11/kako-mu-pomoci-da-uspije/
2.https://bokun-neba.com/2023/12/cek-cek-da-zasutim/
Budi mi osnažena i ohrabrena.
Tereza♥
Draga moja prijateljice, hvala ti na ovom postu!
Čitajući o tvom iskustvu, mogla bi reći da se gotovo u svemu pronalazim u ovoj ili onoj mjeri i da također primam puno pomoći u razgovorima sa mojim Petrom, koji baš kao i Frano, zna iskreno predočiti svoje osjećaje i misli u odnosu na mene u tom ‘elementu’.
Naša veza je započela prije 2. godine i od početka smo u međuodnosu funkcionirali onako kako smo do tad znali. Bila sam uvijek brža od njega. Tako sam ja to shvatila, a i on je to s vremenom uvidio. Često jednostavno ne bi “stigao” potegnuti neku inicijativu za nas jer je moja aktivnost u tome bila učestala. Mislila bi o svemu unaprijed, preuzimajući sav teret odgovornosti u planiranju našeg vremena, tako da on ne bi zapravo imao o čemu misliti. I dok sam se ja tako trudila u tome, misleći da činim dobro, njemu bi se uskratila mogućnost da raste u svojoj ulozi kao muškarac koji nas vodi.
Potpuni zaokret u međuodnosu donjelo nam je ovo prosvjetljenje na seminarima “Neka ne proturječe”. Uspjela sam shvatiti i prihvatiti svoju Bogom danu ulogu kao žena koja u odnosu na muškarca ima zadatak da pomaže i da mu vjetar u leđa kroz podršku i poštovanje, kada on (prvi!) primi neku inicijativu.
Isprva mi se to činilo kao lagan zadatak, no situacije u danu kroz zajednički život pokazuju mi jasno da je taj krivi element nešto što me sve ove godine prije oblikovao. Primjetila sam, promatrajući ono što me tada rukovodi, da iza svega što bi rekla stoji moj interes da prvo sebi ugodim i prilagodim sve i svakog tome što ja mislim da je najbolje. Koliko sam samo puta do sad bila suočena sa tim zlom, da bi me često moji neuspjesi znali obeshrabriti, no kroz molitvu Isusu za snagu da nadvaladam svoju potrebu da nešto nadodam ili skrenem Petrov tok misli u smjeru onoga što ja želim, primila bi snagu i time sve bolje rezultate. Plodovi bi toga bili bolji sklad među nama i čišća Ljubav, lišena sebičnih interesa sa moje strane što stvarno smatram velikom pobjedom, jednom kad sam shvatila koliko je sebičnost nešto što me u većoj mjeri rukovodi.
I za kraj, naglasila bi još da Riječ Božja koju slušam na seminarima Apostola Lorensa, kao i dok ju čitam u Sv. Pismu, pomažu da ustrajem i onda kada se sve u meni protivi da budem ono što Isus želi da budem- prava pomoćnica, podrška, razborita, blaga i krotka duha.
Tereza, hvala ti još jednom, od srca! Vaši postovi su zaista pravo blago za svakoga tko želi postići odnos i sklad u svakom odnosu, a prije svega sa Bogom, unutar Njegove volje koja je zaista savršena za najbolju kvalitetu našeg života na zemlji.
Volim vas i blagoslivljam u Ime Isusovo! ❤️🔥
Draga Tereza.
S radošću i nekom vrstom naslade čitam tvoje članke jer me snaže i okrepljuju na mom putu preoblikovanja vlastitog bića u Bogu ugodnu ženu kakvu opisuješ ti i prethodna komentatorica, naša draga Josipa. Pomoćna, uslužna, spremna na žrtvu za pravu stvar, razborita, nježna, blaga i krotka. Na početku mog “putovanja” do tog cilja nije mi na kraj pameti bilo da bi to moglo biti kao prvo; tako teško, slojevito, mukotrpno, iscrpljujuće,…nemilosrdna borba u ringu…jer ta borba sa samim sobom izgleda najteža…”daleko je lakše pobijediti svijet nego samoga sebe”… i drugo; da bi to moglo biti tako nužno i nezaobilazno za renesansu ljubavi Božje ne samo u našem braku već koliko ta osobna promjena utječe na svaki aspekt ženinog života i da zapravo o tome ovisi apsolutno cijeli njen kršćanski hod prema Cilju nad ciljevima…tzv.Obećana Zemlja, Kraljevsko Nebesko već na Zemlji. Drugim riječima: Sklad, Sreća, Raj, Mir, Blaženstvo…a svi duboko u sebi težimo tome htjeli priznati ili ne. Nitko i ništa drugo nas ne koči u tome osim sami sebe a to je za početak najvažnije – samospoznaja; sagledati sebe i priznati svoj dio odgovornosti za dosadašnji neuspjeh i probleme. Jer džabe mi(nam) sve moje, i sav divan rad, svestranost, sposobnost, inteligencija, priznanja drugih, i svi talenti i vještine, džabe što sam(smo) uspješna na svim drugim područjima života i bića, ako nisam podložna i ugodna Bogu u odnosu koji je Njemu najvažniji a to je Bračno Zajedništvo kao prva zajednica koju je stvorio/ustanovio na Zemlji. Znači prema partneru. Jer, voljeti Boga znači vršiti Njegove zapovijedi i volju, gledati u Njega da on bude zadovoljan i sretan, posljedično tome da me može blagosloviti… Ono što bi mene osobno najviše rastužilo, i po kojima se ravnam odnosno ispravljam svoje ponašanje, su dvije stvari: 1. Nikad ne bih htjela da rastužim Boga i 2. Ne bih mogla podnijeti da je osoba kraj mene (partner, kojeg volim svim srcem) nesretna, potlačena, beživotna i tužna. A koje su moje metode i filteri kojima se služim da zauzdam jezik ili prije nego išta kažem u situacijama kad muž obnaša svojom Bogom danu ulogu kroz inicijative, kao i mozda neke konkretne primjere i situacije, voljela bih u sljedećem nekom komentaru da ne bude predugačko. Hvala ti Tereza jos jednom na divnom i bogatom postu. Jednostavno sam prezahvalna u poniznosti za ovakve male izvore mudrosti i iskustva.
Ljubim te i volim.
Tvoja prijateljica Lidija.
Draga Tereza.
Hvala jos jednom na ovom korisnom tvom osvrtu, iskustvu, ali i prilici da malo dublje “zaronimo” u obicne situacije u danu koje na kraju cine nas zivot i oblikuju nas kao zene krscanke, te nas samim time privlace ili odvlace od Boga, prema tome kako reagiramo.
Ispocetka se meni osobno sve to cinilo gotovo nemoguce i trazila sam neku gresku u cijeloj stvari, ili se pokusala “izvuci” sa muzevim stavom, ili trazila potvrdu za svoje ponasanje uokolo…ali sto sam dublje ponirala u temu, iskrenost prema samom Isusu, tjerala me da “otkrijem” mnoge zablude i utvrde i “mrtve kuteve”.
Ovaj tvoj tekst odlicna je pomoc na putu prema oslobodjanju od tih krivih obrazaca ponasanja koji jesu posadjeni duboko sa namjerom da uniste svako dobro i njezno i blago i pomocno zensko ponasanje koje nasim muzevima toliko treba.
Olako shvacamo nasu ulogu gdje je taj trud da ga se shvati, podrzi, ljubi, postuje, ali i zastiti pred drugima, te umanjuje njihove mane (a ne uvecava), stavljen na neko stoto mjesto i gubi se s vremenom.
Kad pomislim sto me to gura da se dokazujem, povedem, nestrpljivo prekidam, preokrenem ocima ili zavrsavam njegove recenice, protrnem od straha, ali i kleknem pred Bogom.
Jer gdje je tu ono: Smatrajte druge boljima od sebe?
Gdje je tu: nitko neka ne trazi svoje, nego dobro drugoga
Ili: podlozite se jedno drugome u strahu Kristovom
I jos mnoge druge Bozje istine koje nas otkrivaju!?
Znaci, nema dobroga niceg u tome i stetilo je meni prvo.
Zaista, mislila sam da “znam”. Ali, Evu se uvjerilo da “zna bolje”, a znamo od kuda je doslo i kako je zavrsilo. Prokletstvom svih potomaka!
I onda pomislim: koja je cijena te moje gluposti i lakomislenosti?
Zato, hvala ti Tereza na ovom. Nije da se promjena odmah dogadja, ali kad osvjestimo tko nam namece ovakve obrasce i tko je posadio te utvrde i tko nas nuka na takvo ponasanje, puno je lakse poslusati naseg Gospodara. Jer nemamo dva gospodara.
Kojeg slusamo, njemu pripadamo.
I tada nam neprijatelj nasih dusa vise ne moze nista.
“Podlozite se Bogu, oduprite se vragu i on ce pobjeci.”!
Koraci koje si navela su odlicna taktika u osvjestavanju cijelog misaonog procesa.
Mozemo mi to. Kad tako krenemo imamo pomoc bezgranicnu!🕊
Amen, amen, amen.. toliko kvalitetno i sveobuhvatno napisano..prekrasno..baš baš prekrasno..
Sjećam se da je u našem slučaju baš to moje njurganje, prekidanje, umetanje i skretanje misli znalo dovesti do povišenog tona i grubosti s njegove strane i tek tad kao da bih se smirila i “probudila” i odjednom bi sve stalo.. odjednom bi i meni bilo stalo da čujem što uopće želi reći..ali tad bi već sve bilo “sprženo”, zakasnila bih..pa ponovno sve ispočetka u novoj prilici..
Kao i ovaj dio s ekspres loncem..sjećam se kad sam donijela odluku da ću šutiti..kipila bih iznutra točno kako si opisala..i kad bih uspjela prešutiti, s obzirom na krivi stav unutar sebe i na svoju sebičnu ljubav, opet ne bih ništa napravila jer sam za par sati progovorila iz tog krivog stava i opet bih sve upropastila..baš zamarajuće i umarajuće..dok nisam počela šutiti i mijenjati nutrinu..kad, recimo, ne bih razumjela neku od njegovih odluka, pitala bih “zašto” da bih mogla razumjeti i prionuti uz njega. Jer nikad niti nije zapravo imao inicijativu koja nas je odvela negdje gdje bismo štetovali..velika je stvar čut muževljevo srce, zbog odgovornosti koje nosi..i dobre namjere koju ima. Nikad to nije na štetu nas ili naše obitelji..
Tako da..još jednom evo amen na sve što si napisala…dijelim iskustvo ☺️
Volim te i grlim 💝
Hvala ti Terezice za ovaj post. 💝
Na svjetlu ovog sto si iznijela, sve mi je jasnije kako moj muz nije mogao misliti, niti govoriti, a kamoli voditi nasu obitelj zbog mog umetanja. Sada mi je u potpunosti opravdano to sto mnogi muškarci eksplodiraju zbog pritiska kojeg im stvaraju njihove zene.
Sjecam se koliko puta mi je muz znao reci da vrsim prevelik pritisak na njega, a ja sam si mislila, “pa kako samo sam ti rekla”…i tu je bila kvaka, ja sam samo njemu govorila i govorila, bez da se on uspio izraziti i bez da bih stala dok ja nisam zavrsila sve ono sto sam mislila. U startu bih pokosila njegovu inicijativu, bez da ju je i dovrsio, bas kako je Frano iznio u svom komentaru, a ne moram uopce spominjati koliko bi on bio revoltiran i kako bi skoro svaka nasa svadja nastala zahvaljujuci tome.
Razmisljam si kako bi bilo meni da mi netko ne dozvoljava da pogrijesim, da se izrazim, da izgovorim misao do kraja, da ucinim nesto onako kako ja zelim…sumnjam da bih se uopce mogla razviti kao osoba.
Isus me stvarno tu osvijestio kroz banalan primjer: kako kada ja trazim od svog muza da mi nesto kupi ili napravi/obavi za kucu/mene/djecu, njegov stav je: zapisi mi ili objasni mi i sve je rijeseno. Dok, kada moj muz trazi od mene da mu nesto kupim ili napravim/obavim, ja uvijek imam potrebu umetnuti svoje misljenje. A mislim da si covjek ima pravo, ako nista onda barem odabrati sampon kojeg zeli 👾🙈.
Imala sam potrebu (a i dan danas mi se omakne) umetnuti svoje misljenje tamo gdje me se uopce nije trazilo za misljenje.
U svojoj sam se nesvijesti cesto znala prilicno nasekirana pitati, zasto je zenama dano u Pismu nekoliko uputa da sute, neka i muskarci nekad zasute…kad bi kolicina govora kojeg muskarci i zene vode u braku mogla biti izrazena u novcu, mislim da bi zene bile prilicno bogate.
O blagoslovljena sutnja, tek sada vidim koliko mudrosti nas Isus ima, a mi nemamo. Tek kad sam pogledala Njegovim ocima na situaciju, uspjela sam vidjeti pravu istinu i koliko dobra izlazi iz toga kada je zena u svojoj uputi.
Stvarno ne bismo uspjeli da nije bilo nauka o Evanđelju za žene. Tek sada vidim koliko smo mi zene zapetljane u taj svoj jezik, svoje ideje, svoja htjenja, svoj ego i sebe. Ne cudim se vise sto se susrećemo s brojnim patnjama, zaista je naša točka tališta previsoko i treba proći puno da se voljno podložimo Božjoj volji.
Ovaj post je još jedna precizno oslikana scena iz stvarnog života. Prepoznajem se u tome što govoriš, a prozvana sam i u Franinoj i Robijevoj izjavi.
Od nestrpljenja da dođem do rječi i u nedostatku poštovanja i iskrene zainteresiranosti za ono što Zvone govori sam stvarno znala kipjet i osjećat se kao da ću izgubit zrak u plućima i umrjet taj tren ako ne progovorim.
Fascinantno mi je promatrati sljedeće. Često za sve imam više mogućih kombinacija, opcija izvedbe i nisam uopće sigurna kojim putem krenuti… ali bez obzira na moju neodlučnost, na Zvoninu inicijativu/odluku nabacim sve svoje moguće opcije. Iako ni sama ne znam sa sigurnošću što je najbolje u toj situaciji, nesigurna sam, ja dolazim sa stavom i tonom, “samouvjerena” i glasna, kao da znam točno gdje idemo i kako, samo da ne bi on bio taj koji je poveo… Ako Zvone pristane na prijedlog… ja se još predomišljam i vrlo brzo dajem i iduću opciju … i samo nesigurnost prebacujem na njega…
Napredak je bio kada sam skužila što radim pa sam ga počela molit da se ipak vratimo na njegovu prvu opciju… :D…
Vezano na Franin komentar da se muškarci povlače pred time; mene je u jednom trenu otrijeznilo to što sam primjetila kako Zvone sa drugima dijeli više svojih unutarnjih svari nego sa mnom, i kad sam pitala zašto je takav (naravno da u mojim očima ne postoji opcija da sam ja uzrok tome nego je on taj koji “nije fer”) dao je isti odgovor… kod kuće (samnom) uvijek naleti na poklapanje, propovijed kako nešto treba ili ne treba izgledati, kako bi se on trebao osjećati, što bi trebao misliti… “jezikova juha” za ručak i sl… jednostavno nije bio sobodan biti to što je… i onda se zatvorio za mene … što je i logično i opravdano… tko ne bi … kad se ne osjećaš prihvaćeno tamo gdje bi trebao biti najvoljeniji… :/
Mogu razumjet da neki muškarci nađu i ljubavnice kada takav ženin stav opstaje i ako je jako izražen.
Često bi radila usporedbu kako njemu ne treba nikakva korekcija na meni da bi me volio, a ja uvijek imam nešto za nadodat i oduzet. To uopće nije lijepo, on to ne zaslužuje i jednostavno više nisam htjela bit takva…
Volim se sjetit tog trenutka kada sam i sama donjela odluku da ću ga samo voljet i učinit sve što treba da se samnom osjeća kao doma.
I blažena ta šutnja i koraci koje spominješ, meni je to bilo otkriće… trebala mi je ta praktična slika… koliko to mira donese, meni prije svega, a onda i u kuću… ne mogu niti opisat što se događa na unutarnjoj razini između nas dvoje što sam ja bolja u tome ( a daleko sam još od onog što treba biti)… unutarnji osjećaj za dušu čovjeka kojeg ti je Bog dao raste, osjećam ponekad kao da srcem dodirujem sami život u svom mužu… svima je poznat izraz “kemija” između dvoje ljudi… e s ovime već ulaziš u područje alkemije :D… i ljubav koja se oslobađa nadilazi i onu prvu zaljubljenost… nikad se ne bi vratila na taj početak iako je bio divan jer ovo je još bolje… preporučila bih svakoj ženi da donese svoju odluku okuša u ovome jer isplati se i samo može biti bolje.