Jer ljubav nas Kristova obuzima kad promatramo ovo: jedan za sve umrije, svi dakle umriješe;
i za sve umrije da oni koji žive ne žive više sebi, nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu.
2.Korinćanima 5:14,15

Hm, da. Takav je moj Isus, uvijek pun iznenađenja. Baš kad sam odustala od svih očekivanja ovog Božića i kada sam se u srcu u ljubavi namjestila u odnosu na naše najbliže koji još ne shvaćaju njegovu istinsku vrijednost i poruku i odlučila samo ostati s Njime povezana u Duhu i iz te ljubavi pristupiti ovom cijelom danu, bum! Tres! Tri dječje viroze s visokom temperaturom u trenu su okrenule našu Božićnu proslavu naglavačke.
Strah od zaraze i visoke temperature zadržao je sve naše goste u njihovim domovima.

Eto, tako mi i treba, pomislila sam. Toliko sam mudrovala oko proslave Božića da ćemo ga na kraju proslaviti sami, a i naši najbliži. I prije nego je tamni oblak ispunio cijelu sobu, Frano mi je pomogao da se zbrojim.
Dobro, Isuse dragi, Ti znaš. Ovo je Tvoj dan, i Ti valjda znaš kako želiš da ga Tvoja djeca proslave. “Bit će ovo baš poseban Božić..”, rekla sam ohrabreno, istovremeno osjećajući duboki umor od neprospavane noći. I bio je ovo najposebniji Božić do sada, po puno toga.

Djeca nikad nisu sva odjednom imala toliko visoku temperaturu. Nikad nisam skuhala toliko čaja i toliko vremena proveli u snižavanju temperature. Djeca nikad na Božić nisu bila toliko plačljiva i razdražljiva. Frano i ja nikad na Božić nismo bili toliko umorni. Nikad na Božić nismo popili toliko kave. Nikad na Božić nismo izgubili toliko strpljenja. Jednom riječju nas dvoje bili smo “potrgani”, ali smo se i dalje svim silama trudili zadržati veseli Božićni duh.

Najprije smo se dogovorili s “Deda Mrazom” da uzme slobodan dan. Zamolili smo ga da poklone ostavi kod bake i dede za neki drugi dan. Frano je uzeo jednu kutiju i stavio ju pod bor. Objasnio je djeci da u nju mogu stavljati igračke i slatkiše za drugu djecu. Za razliku od inače, kada bi ih poticali da daju što više, pustili smo ih da sami u srcu odluče što žele dati, želeći tako u njima potaknuti iskrenu radost darivanja. Kroz nekoliko sati kutija je bila puna i nismo ju više mogli zatvoriti.

“Znaš mama, malo mi dolazi da razmišljam o tome što bih ja htio dobiti za Božić, ali neću o tome još misliti, danas mislimo na druge.”, rekao je naš šestogodišnjak dok smo pripremali sve za ručak na kojeg smo planirali pozvati i Isusa. “I meni isto dolazi da mislim o tome.”, javio se i mlađi. “Ma u redu je.”, rekla sam, “Pogledajte ovu kutiju, puna je i prepuna. Pobrinuli ste se za druge i učinili Isusa jako sretnim, sad možete slobodno razmišljati o tome što bi vas veselilo”. “Možeeeee…”, rekli su zadovoljno i važno se pogledali, “Isus će sjediti ovdje, Njemu isto treba vilica i salveta”.

Za ručkom smo pričali o tome što Isus voli jesti, kakva sve krila postoje i što Isus najviše voli raditi. Sve vrijeme između pakiranja poklona i ručka s Isusom i sve drugo vrijeme bilo je ispunjeno molitvom, presvlačenjem, skidanjem temperature, plakanjem, “nanašanjem”, puhanjem nosa, “usisavanjem” nosa, inhaliranjem, tuširanjem, uspavljivanjem, tješenjem, gubljenjem strpljenja i smirivanjem. Na kraju dana odlučila sam sjesti na kauč i malo plakati, a Frano me zagrlio i nasmijavao. Zatim sam u glavi još jednom prošla cijeli naš dan i duboki osjećaj da smo svojim nastojanjem unatoč svemu uspjeli učiniti Isusa sretnim ispunila je moje srce i dala usmjerenje za dalje.

Što bi bilo kad bi svakom danu pristupala na ovaj način, kad bi mi važnije od svega bilo učiniti Isusa sretnim. Kad bi moje misli, namjere i djela gledala u to? Učiniti Ga sretnim.

Odlučila sam neko vrijeme započinjati dan razmišljajući o ovim Riječima:
Nitko ne može prosuditi dubinu Božanske ljubavi koja je sebe izrazila u činjenici da je Bog Osobno sišao na Zemlju kako bi ostvario čin Spasenja umjesto čovječanstva…Ljusko biće sa srcem prepunim Ljubavi je dozvolilo da ga prikucaju na križ za cijelu ljudsku rasu i Ljubav jedina ga je motivirala ostvariti ovaj čin milosrđa… Ljudsko biće sa svim ljudskim slabostima i strahovima se zaputilo gorkom zemaljskom stazom i ljubav u njemu je neprestano rasla, jer Bog Osobno je bio u ovom ljudskom biću i prema tome su riječi i djela čovjeka Isusa bili uvijek jedino motivirani s ljubavlju, baš kao što je ljubav konačno hodala gorkom stazom patnje te istrpila i umrla na križu.” Kristovo rođenje II” BD 7238

Zamislite to. Isus je sa svim svojim ljudskim slabostima i strahovima hodao zemaljskom stazom znajući da će, kako bi ostvario Svoju misiju do kraja, morati istrpijeti ogromnu patnju i na kraju umrijeti na križu. Njegovo Ljubavi prepuno srce za nas je dozvolilo biti prikucano na Križ. I cijelo to vrijeme Ljubav je u Njemu prema nama neprestano rasla i tako mu davala snagu kompletirati ovo djelo Spasenja. Možete li zamisliti tu Ljubav?

“A Zašto je Deda Mraz morao dobio slobodan dan, djeca bi se baš veselila poklonima pod borom?”, mogao bi netko upitati.

Zato što je ljubavi prepuno srce dozvolilo biti prikucano na križ. Za nas. Zato što je Njegova Ljubav pritom neprestano rasla. Za nas. I ova Ljubav je zaslužila da u našem malom domu sve ostalo utihne u ogromnom poštovanju. Baš sve ostalo, pa i deda Deda Mraz. ♥

Grlim,

Tereza