Jer Bog tako uzljubi svijet te dade Sina svojega jedinorođenoga da svaki koji vjeruje u Njega ne propadne, nego ima život vječni. (Ivan 3:16)

Spremajući se pisati o istinskom Duhu Božića, na našem starom blogu pronašla sam ovaj tekst koji me podsjetio na naše početke obiteljskog obilježavanje Božića. Iako danas mnogo odvažnije svjedočimo o Njegovoj ljubavi i milosti, ovaj tekst mi se čini kao predivan putokaz i podsjetnik na tom putu pa ga s radošću dijelim ovdje s vama.

Provesti Božić u pravom duhu? Želja nam je to otkad smo istinski primili Isusa u naše živote prije deset godina. Ipak, uz sav trud naša želja sve ove godine ostaje samo želja. Želimo li Božić provesti u krugu naše šire obitelji, Božić se na kraju svede samo na ugodno obiteljsko okupljanje. Nemojte, me krivo shvatiti, zaista smo zahvalni na velikoj obitelji i veselimo se svakom zajedničkom okupljanju, no poznavajući misiju Isusa Krista i jedinstvenost Njegove žrtve na Križu nešto u nama snažno želi ovaj dan provesti u Njegovom Duhu. Onako kako bi On htio da ga Njegova djeca proslave. Onako kako bi to Njega veselilo.

Godinama smo Frano i ja na najrazličitije načine pokušavali oživjeti pravi Duh Božića. Najprije smo pokušali utjecati na količinu poklona. I uspjeli smo donekle. Broj poklona se smanjio, darujemo si ono što nam je zaista potrebno, svaki poklon se bira i izrađuje s pažnjom i ljubavlju. No, da li je manje poklona donijelo dublju spoznaju Božića među nas? Nije.

Pokušavali smo također ograničiti i količinu hrane na blagdanskom stolu. No, da li je skromniji stol donio više Isusa među nas. Nije. Smanjenjem broja i vrste kolača također se ništa bitno nije promijenilo. 

Zašto toliko inzistiram na “mom” doživljaju Božića i zašto ga uporno želim nametnuti drugima, ozbiljno sam se zapitala ove godine.

Osim već spomenutih razloga našao se jedan o kojem do sada nikad nisam razmišljala. Bio je to strah. Strah od toga da će netko ili nešto uspjeti izgurati Isusa iz srca naše djece tog dana. Sve se promijenilo u jednom slatkom kratkom razgovoru prije odlaska na spavanje.

“Znaš mama, meni ti je malo dosta da se svi guraju Isusu u rođendan”, javio se mali mudrac, “Isus bi trebao dobiti poklone. Kad je meni rođendan, ja dobivam poklone i svi u vrtiću rade ono što se meni sviđa. Kad bude Isusu rođendan On bi trebao dobiti poklone i svi bi trebali raditi ono što se Njemu sviđa. I to je to!”

Bio je to njegov zaključak svih razgovora ovog prosinca kroz koje smo ih upućivali na pravi smisao Božića.
Moram li govoriti koliki je val oduševljenja i oslobođenja u meni izazvala ova mala iskrena izjava. Napokon sam shvatila sam da je Isus u njihovim srcima na sigurnom i da se ovog Božića više ne moram bojati da će Ga netko izgurati.

Još me jedna spoznaja duboko zamislila i usmjerila. Jednako tako kao što se čini nemogućim izgurati Isusa iz srca naše djece ovog dana čini se nemoguće ugurati Ga na silu u srca drugih. 

Samo duboko i iskreno promišljanje o tome da je najsvetije, najčišće biće uzelo krivnju sviju nas na sebe kako bi za sve ljude postiglo milost ponovnog ulaska u kraljevstvo Božje može ispuniti naša srca s dubokom zahvalnošću. Samo spoznaja da Ga nitko na to nije prisilio, već da Ga je sama ljubav na to nagnala, neizreciva bol koju je osjećao prema nama nakon što smo se svojom voljom udaljili od Oca može Božiću dati pravi, dublji smisao.

Ni jedan veći dokaz Njegove Božanske ljubavi Gospod nije nikada mogao dati ljudima od činjenice da je On Sebe žrtvovao… Da je uzeo krivnju sviju na Sebe i, kroz patnju i raspeće, za sve ljude postigao milost ponovnog ulaska u kraljevstvo Božje… Daleko gora od patnje na križu je bila krivnja grijeha koja je opterećivala Njegovu čistu, Božansku glavu, i u neizrecivoj boli za zemaljskom djecom On je ponudio nebeskom Ocu najveću žrtvu… On je dao Sebe za patnju Zemlje… Otac je poslao Svoga sina na Zemlju… najsvetije, najviše, najčišće biće Koje je bilo kao jedno s nebeskim Ocem, ostvarilo je ovaj čin iz najiskrenije ljubavi za čovječanstvo… Sve u svemiru mora ostati nepomično u realizaciji ove najizuzetnije žrtve ikada učinjene za ljudsku rasu. Veličina Njegove ljubavi mora uzrokovati da sve zašuti u krajnjem poštovanju.. BD 0216.

Jako puno razmišljam o veličini te Ljubavi pred kojom sve u Svemiru mora ostati nepomično i zašutjeti u krajnjem poštovanju.. No dok tog osjećaja i vjere nema u srcu ljudi oni će i dalje u obiteljskom okupljanju, hrani i poklonima pronalaziti jedinu svrhu Božića. I tome se ne treba čuditi. Nemojmo biti samo još jedni koji kritiziraju ono ‘u što se Božić pretvorio’ i pritom ne donose nikakva rješenja. Radije se zapitajte što bi vi mogli po tom pitanju učiniti.

Možda bi ove godine mogli odvažno i u ljubavi posvjedočiti o svemu onome što je Isus učinio za nas i još uvijek čini u našim životima. Ponuditi našim bližnjima perspektivu nadmoćnog kršćanskog života. Možda bi ove godine mogli donijeti odluku da ćemo se svakodnevno u molitvi zauzimati za naše bližnje, kako bi i oni spoznali veličinu te Ljubavi pred kojom sve mora zašutjeti. Možda bi mogli pojačano raditi na sebi, kako bi oslobodili više Duha svetog Božjeg da djeluje u ljubavi kroz nas na naše bližnje?

Neće li onda već ovogodišnje okupljanje za Uskrs drugačije izgledati? Uvjerena sam da hoće. Jer ljubav je sila toliko snažna da njezin učinak nikad ne može podbaciti. Otac želi naše srce, voljno srce koje je spremno odvojiti od sebe, predati se kako bi umanjilo duhovnu i fizičku nevolju naših bližnjih. Otac treba naše srce, voljno srce.

Molimo za naše najbliže koji su još ne spašeni, volimo ih, nastojmo oko njih i imajmo na umu kako ni jedna osoba nije izgubljena ako se u ljubavi zauzimamo za nju. U našoj čitaonici možete pronaći knjižicu „Nauči nas moliti”. U dvanaestom poglavlju pronaći će te objave vam pomoći u boljem razumijevanju ove teme i podučiti i vas kako moliti za vaše bližnje koji su udaljeni od Boga.

I na kraju u ovom duhu, pravom Božićnom duhu ♥ želimo vam od srca obilje snage Ljubavi za vas i vaše obitelji, za sve male i velike pobjede koje ćete uz Isusovu pomoć ostvariti.

Grlimo vas baš jako…♥

Tereza