Nekoliko tjedana dijeli me od četvrtog poroda. Spremajući polako stvari i duhovno se pripremajući za porod ne mogu ne primijetiti koliko se moj drugi porod bitno razlikovao od prvog i trećeg. Svi bi htjeli da porod manje boli, no dali je to zaista i moguće, ja vjerujem da stvarno jest. Ne samo da vjerujem nego sam i sama dokaz toga.  Dobrom duhovnom pripremom ja sam uspjela doživjeti intenzivan ali puno manje bolan porod u odnosu na ostala dva. Dobra priprema omogućila mi je da sve vrijeme trudova ostanem sabrana, bez straha i uspijem se u duhu uzdignuti iznad boli koju sam osjećala u tijelu. Vjerujte mi razlika je ogromna u odnosu na to kada bol preplavi cijelo tijelo, prestrašena si i imaš osjećaj da jednostavno ne možeš više izdržati takvu razinu boli. 

Nakon prvog dosta iscrpljujućeg i bolnog poroda misao o “bezbolnom” porodu mi  nije dala mira, pa sam krenula  u malo istraživanje.  Bilo je dovoljno da u tražilicu upišem “Isus Krist” i “porod” da me u trenu dovede do knjige “Duhovni pristup rađanju“.  Već sutradan sam knjigu pročitala u dahu.  U knjizi autorica naglašava važnost duhovnog pristupa rađanju i središnjoj Kristovoj ulozi u porodu. 

Knjiga me naučila toliko toga. Ojačala je moju vjeru u to kako porod zaista ne mora biti bolno i traumatično iskustvo. Usmjerila me na citate iz Pisma koji se odnose na sam porod kojima sam se hrabrila i branila od utjecaja zloga, boli, straha i sumnji.  Objasnila mi je mehanizam straha i panike i na koji način iste predati Isusu. 

Knjiga je puna prekrasnih molitvi,  molitvi za vrijeme kasne trudnoće, početka trudova i aktivnog poroda. Ja sam molila otprilike ovako “Dragi moj Isuse evo se bliži dan kad ću ja vidjeti našeg malog Pavla. Daj mi snage ovih dana, daj da moje misli budu što više ispunjene Tobom, blagoslovi ove posljednje dane koje moja beba i ja provodimo kao jedno. Daj mi strpljenja Isuse da ne požurujem porod, jer ja znam da ti najbolje znaš dan i sat.  I molim te silno blagoslovi našeg malog Pavla. 

Jedne večeri, tjedan dana prije očekivanog termina, osjetila sam nešto što je moglo nalikovati trudu.  Nakon toga se više ništa nije događalo, pa smo Frano i ja otišli spavati. Oko 4 ujutro probudili su me lagani trudovi koji su se javljali svakih 15 ak minuta. Tako je potrajalo još cijeli dan. Trudovi su se postepeno  lagano pojačavali, a ja sam  se zahvaljivala Isusu na svakom trudu znajući kako me vodi još jedan korak bliže rođenju našeg Pavla. U neko doba dana trudovi su se  stišali da bi se predvečer ponovno javili. Ja sam i dalje svaki svoj trud provodila s Isusom,  zahvaljivala mu i zapovijedala svome tijelu da se opusti, kako svojim strahom ne bih otežavala  prirodan tijek pripreme za porod. Molila sam također da za vrijeme aktivnog  poroda ostanem sabrana, te tako budem osoblju oko mene budem primjer i svjedočanstvo vjere u Isusa Krista.

Vrijeme je prolazilo,  a moji su trudovi postajali sve intenzivniji, međutim razmak između njih nije  se smanjivao. Dolazili su svakih 10, 15 minuta. Budući sam par dana ranije u bolnici dobila uputu da krenem u rodilište tek kad razmak bude na 5 minuta, Frano i ja smo legli u nadi da ćemo uspjeti malo odmoriti. Tada smo bili već budni nekih 20-ak sati. Trudovi su se ubrzo još više intenzivirali. Osim što sam zahvaljivala Isusu za svaki trud sada sam i svaki put kad bi osjetila da bol postaje jaka zapovjedila boli da se prestane razvijati i tijelu da se opusti.  Što su trudovi postajali  jači ja sam bila sve snažnija i sa sve većom sigurnosti sam se nosila s boli. Negdje oko 2 ujutro pitao me Frano želim li da se složimo u molitvi oko toga da trudovi ubrzaju i da rodim u roku od tri sata otkad dođem u rodilište.  Blagoslovili smo bebu i mene da sve prođe bez komplikacija, zamolili  Isusa da porod prođe bez ikakvih medicinskih intervencija.  Svaki put kad bih osjetila i najmanji strah, borila sam se sa sa “Gospod je snaga moga života, ma čega da se bojim?”. Ni u jednom trenutku nisam dopustila da me Zli uvuče na svoj teritorij i ispuni mi glavu sumnjama i strahovima. Svašta je on pokušavao ali  sam se uvijek uspjela izboriti citatima iz Pisma. Negdje tako oko 2 ujutro Frano i ja smo se pomolili  i krenuli prema rodilištu uvjereni  kako će  se razmak između trudova putem smanjiti kako smo i molili po obećanju iz Mateja 18:19.  Iako na van ništa nije upućivalo na to da će se to stvarno i dogoditi, uvjereni kako će nam molitva biti uslišana krenuli smo prema rodilištu. Nakon samo par minuta razmak među trudovima se krenuo smanjivati, dok smo čekali sestru da dođe po nas trudovi su uredno dolazili svakih 5 minuta :). 

Sestra me  nakon toga primila i počela uzimati podatke, nije me baš doživljavala ozbiljno vjerojatno zato što ja na van nisam pokazivala bol. Dok je uzimala moje podatke, na trenutak sam utihnula želeći i taj trud provesti s Isusom, vidjevši kako trud traje već minutu,  ozbiljno me pogledala i rekla da ide   po doktora . Doktor je ušao  u sobu cijeli namrgođen i ja sam pomislila  kako to ne može tako i u Ime Isus Krista blagoslovila i njega i sestru i molila Ga da vodi njihove misli i djela. Već u sljedećem trenutku moj doktor je nekako “omekanio”  i postao pričljiv i sav veseo rekao kako ću ubrzo roditi. Nije mogao vjerovati koliko sam opuštena i sabrana s obzirom na to koliko su trudovi jaki i koliko se porod približio.  Sljedećih  sat  i pol vremena minuta  Frano i ja smo proveli u velikom miru. Trudovi su zaista bili jaki, no ja ih za razliku od prošlog puta nisam doživljavala tako bolnima. I dalje sam svaki trud provodila s Isusom. U jednom trenutku primalja je rekla Frani da je nevjerojatno kako izdržavam trudove, da druge žene u ovom stadiju već galame. Frano joj je rekao da je to zbog molitve Isusu i snažne vjere u Njega.Nedugo zatim, vjerojatno od se siline emocija, nespavanja, tijelo mi se počelo jako tresti, cijela sam drhtala, koliko god sam pokušavala nisam se mogla umiriti, Frano je  zapovjedio  mom tijelu da se umiri, krenuli smo zahvaljivati, i gledali u to kako moje tijelo postaje mirno. Trudovi su postajali sve jači, a ja sam toliko sretna gledala koliko smo ovaj put snažniji i koliko se moj moj duh uspio uzdignuti nad boli. Nikad neću zaboravit jedan vrlo jaki trud, gledala sam u strop i samo govorila hvala ti Isuse, toliko si velik. Imala sam osjećaj da me Isus odozgora grli svom snagom. U tijelu sam osjećala veliku bol, a na licu mi je bio ogroman osmjeh, a srce puno ljubavi i sreće. Jednostavno ne znam kako bih opisala taj osjećaj. Osjećati bol, al biti uzdignut nad njom i ne osjećati strah, osjećati mir i biti opušten.

Vrijeme je prolazilo, Frano je sjedio kraj mene i molio. Blagoslivljali smo sve doktore, sestre, babice i žene i bebe u rodilištu :). U jednom trenutku ova mlada sestra koja me primila je došla do mene i rekla. “Kad bi ja mogla birati kakav ću imati porod, ja bih ovakav kao vi”. Hvala ti Isuse, vidjela sam da je bila duboko dirnuta, da je vidjela nešto drugačije. Nedugo zatim došla je starija primalja i rekla kako ću roditi nakon još  nekoliko trudova.

Kada je prošlo tih nekoliko trudova pitala sam drugu sestru jeli to sada to, a ona mi je rekla da ne zna i da oni svima tako kažu da ih samo još nekoliko još nekoliko trudova dijeli od poroda.  A Jooooj, nije mi to trebala reći. U tom trenutku sam osjetila kako lagano gubim kontakt s Isusom i kako se vodim za time što je ona rekla. Odmah sam pomislila da ne mogu više, više nisam gledala u Njega već samo u to koliko me boli.  . Ta dva truda bez  svjesnosti o Isusovom prisustvu  su bila prestrašna, osjećala sam se sama, prestrašena, bol me razdirala. Vidjela sam da se Frano intenzivno moli, i već u sljedećem trenutku ja sam uspjela ponovno  zgrabiti Isusa za ruku. Kako sam to pomislila osjetila sam bolove u stražnjem dijelu leđa i rekla Frani da pođe po primalju jer da je to to.  Kad sam vidjela da stvarno svi dolaze do mene i da me svega par trudova dijeli od toga da držim našeg Pavla u rukama, na mene je sišla jedna nova snaga. Bila su potrebna još dva truda i ja sam zaista držala našeg malog  Pavla u rukama. 🙂 Starija  primalja je rekla da sam bila izvrsna i da je porod za mene bio mačji kašalj.

Nas troje smo se tako  mazili još sat vremena, a ja samo gledala malo u Franu, malo u Pavla i  razmišljala koliko sam zahvalna na ovome iskustvu, koliko nakon ovog više ništa neće biti isto i koliko će nakon toga dana Isus biti stvarniji u našem životu.

u ljubavi, Tereza