Kao što ste već mogli vidjeti ovo naše malo dvorište daje nam dovoljno prostora da u njemu možemo stalno imati neke aktivnosti s djecom. I ova kuća koju gradimo i uređujemo od kad smo u nju došli 2017. godine nam služi kao jedan poligon za učenje i usađivanje zdrave percepcije prema životu.
Djeca malo malo pa promatraju kako se uz malo (ili ponekad puno) volje iz ničega može stvoriti nešto novo i korisno. Promatraju kako se beskorisne stvari mogu transformirati u ponovo korisne i kako moramo paziti da se ne zatrpamo sa stvarima koje više nemaju svrhu.
Škola je završila prije dva tjedna i otvorila nam puno slobodnog vremena koje je trebalo na neki način iskoristiti. Osim prilika da svaki dan uče nešto što je korisno njihovoj duši, vrijeme koristimo i za radove po kući i oko kuće. Promatrajući klince kako lopatom tovare šljunak i grabljama ga rastiru u ravninu da bi u hladu ispod trešnje stvorili podlogu za stol i klupe na kojima ćemo sjediti preko ljeta, sjetio sam se svih radnih akcija u kojima sam sudjelovao kao klinac.
Taj težak rad i zahtjevni zadaci koje sam imao u teenagerskim godinama bili su jedan od glavnih faktora mojeg samopouzdanja kasnije u životu i dali mi tu jednu dozu stoicizma i čvrstoće koju i dan danas nosim. Dok bi lopatom tovario tačke i “beskrajno” puta vozio amo tamo, imao bi puno prostora razmišljati o životu. Vjerujem da to svi mogu razumjeti.
S druge strane prijatelji koji nisu imali prilike, ili su uspješno izbjegli takve zadatke, kasnije u životu im je bilo teže prihvatiti neke stvari koje život nosi, te odgovornost i obveze koje dolaze s njihovom dobi. Njih bi često čuo kako im je teško, kako nikome nije kao njima, kako su uvijek u problemu i kako je teret kojeg moraju nositi na leđima uvijek preveliki. I vjerujem da im je tako i da im se teško suočiti s težinom realnosti, no razmišljam kako bi im bilo lakše u životu da su kroz odrastanje naučili zasukati rukave i preuzeti odgovornost.
Stoga, malo negodovanja, ili suza na početku dati će puno rezultata i olakšanja kasnije u njihovom životu.
Ovime ne kažem da djecu treba pretovariti teškim fizičkim poslom, već da treba odmjeriti njihovu snagu i malo ih pogurati da osjete rad u svojim rukama, ili što to znači “dobro se oznojiti”. Ovdje bi htio da ostane uspomena na divnog dedu Vladu od mojih prijatelja Šime i Anje koji nam je radio grijanje i struju u kući. Na kraju svakog teškog zadatka gdje bi se vidno umorio i napatio, stao je i rekao: Eto, jel to bilo teško? i na taj način stresao dramu posla sa svojih ramena.
U nastavku vam kačim nekoliko fotki iz našeg vrta. Pripremali smo podlogu od šljunka za stol i klupu, a kasnije smo se bacili u izradu još jedne klupe kako bi mali prostora za lijepa druženja i razgovore u hladu velike trešnje.
Frano
