Jednom davno živio jedan tigar. Od ostalih se životinja razlikovao po tome što je bio izrazito snažan, brz i pametan. Znajući to, uvijek se izrugivao slabijima od sebe. Posebno se rugao malom Bumbaru i nespretnom Slonu. Jednoga dana, dok su životinje održavale sastanak u pećini, počela je padati kiša. Uslijed kiše, odronio se komad zemlje i veliki je kamen zatvorio ulaz u pećinu. Sve su životinje očekivale kako će ih Tigar spasiti no, on to nije mogao. U jednom trenutku se mali bumbar uspio provući kroz sićušan otvor. Brže bolje odletio je po slona koji jedini nije bio otišao na sastanak jer se bojao kako će ga Tigar ponovno zadirkivati. Bez imalo muke slon je pomaknuo kamen i oslobodio životinje. Životinje su čestitale Bumbaru i Slonu. Bile su presretne što ih imaju za prijatelje. Posljednji je iz pećine izašao posramljeni Tigar koji je toga dana dobro naučio svoju lekciju i odlučio ubuduće gledati samo ono dobro u drugima.
Glavni lik posljednje priče u našoj maloj školi poniznosti je ovaj podrugljivi Tigar. Dugo već razmišljam o njemu. Što je to krenulo po krivu? Zašto je Tigar druge smatrao manje vrjednijima od sebe. Zašto im se imao potrebu izrugivati? Jesu li tata i mama Tigar u nečemu pogriješili?
Možda je bilo ovako…
Tata i Mama Tigar bili su presretni kada se rodio mali Tigar. Odmah su vidjeli kako će biti snažniji, pametniji i brži od ostalih. Željeli su mu pomoći da izraste u velikog, snažnog i brzog tigra. Mama je nabavljala knjige iz najudaljenijih dijelova džungle, a Tata se pobrinuo da trenira s najboljima Kako je rastao Tigar je zaista postajao sve sposobniji. Tata i mama su bili presretni, nisu mogli skriti svoje oduševljenje. „Ti ćeš biti najbrži Tigar u našem kraju“, govorili su. „Neće biti mudrijeg od tebe“. „Najsnažniji si od svojih vršnjaka“. Kako je dalje rastao Tigar je zaista prednjačio u svojim sposobnostima i postajao je sve više svjestan toga.
Uživao je u natjecanju se s drugima. Uvijek bi pobijedio. Isprva je to radio kako bi se svidio roditeljima, kasnije je i sam počeo uživati u tome. U drugima je vidio samo priliku za dokazati sebe. S vremenom mu je samo utrkivanje dosadilo, puno ga je više zabavljalo kada bi im se pritom i izrugivao. Nekad je to govorio na glas, a nekad je samo mislio u sebi kako je jednostavno „bolji od svih“. Kako je vrijeme prolazilo postajao je sve nesretniji, no nije si znao pomoći.
Tata i Mama Tigar jako su voljeli svoga Tigrića i sve što su radili, radili su s ljubavlju. No, u nečem su ipak pogriješili. Što su to tata i mama Tigar propustili napraviti, što su zaboravili reći svom malom Tigriću?
Svoj sam odgovor pronašla u ovim riječima.
Ono što vas razlikuje u duhovnim darovima, što posjedujete u talentima, živom umu ili drugoj sposobnosti, nije vaša zasluga, nego vam je dano od strane vašeg Stvoritelja i Oca u skladu sa vašim određenjem (svrhom) na Zemlji. Zato ti darovi ne smiju učiniti da postanete oholi, nego jedino zahvalni prema Onome Koji vas je tako bogato obdario. Tko se uzvisuje…oholost…počasti (iz knjižice Bog svoju milost daruje poniznima)
Zaboravili su mu reći kako njegove sposobnosti nisu njegova zasluga već dar od Boga. Dar koji mu služi da njime bude od pomoći drugima te tako živi svrhovito svoj život na Zemlji, nikako nešto zbog čega bi se trebao oholiti.
Da jesu, priča bi vjerojatno išla ovako:
Tata i Mama Tigar bili su presretni kada se rodio mali Tigar. Odmah su vidjeli kako će biti snažniji, pametniji i brži od ostalih i i zato su ga odgajali s posebnom pažnjom. Željeli su mu pomoći da izraste u velikog, snažnog i brzog tigra ali su vodili i računa o tome da se pritom ne uzoholi. Mama je nabavljala knjige iz najudaljenijih dijelova džungle, a Tata se brinuo da trenira s najboljima. Uvijek su mu govorili kako su njegove posebne sposobnosti dar od Boga i kako ih Bog u svakom trenutku može uzeti natrag ne bude li ih mudro koristio. Govorili su mu kako bez obzira na svoju snagu i mudrost uvijek mora ostati duboko ponizan u svom srcu. Naučili su ga kako duboko ponizan ne znači dopustiti da ga drugi tlače već se u srcu ne uzvisivati nad drugima. Stalno su mu ponavljali kako su sve životinje jednake pred Bogom i kako mora na druge životinje gledati kao na svoju braću i sestre i uvijek pomoći gdje se za to ukaže prilika. Tata mu je uvijek ponavljao da je nesavršen dok god živi na Zemlji i da zato nema pravo tražiti da mu drugi iskazuju počasti. Mama ga je uvijek poticala da svoju mudrost snagu i brzinu iskoristi kako bi pomogao drugima. Iako je bio nestašan i zaigran poput ostalih malih Tigrića i iako je volio natjecati se s drugima, ovaj mali Tigar je svoju istinsku sreću pronalazio u tome da druge učini sretnima. Životinje su ga silno poštovale ali ne iz straha već zato što je ljubavlju osvajao njihova srca. Uvijek su se čudile kako netko toliko snažan može imati tako dobro srce.
Inpiraciju za ovu priču možete pronaći na www.frestoriesforkids.com
