Došli smo u Zagreb nakon ljeta provedenog na Korčuli gdje smo jačali naše obiteljske veze i provodili gotovo svo vrijeme zajedno. No povratak natrag u sezonu škole i posla je povećao pritisak na obitelj bar 5x i odjednom svo ono vrijeme koje smo spontano provodili zajedno sada se moralo tražiti povećalom u danu i pažnja djece preusmjerila se s obitelji na svijet, obveze oko škole i slobodne aktivnosti.

Od kad sam bio mali klinac odrastajući u Zagrebu najnormalnija stvar je da se trenira neki sport i eventualno ide u školu stranih jezika, ili svira neki instrument u glazbenoj školi. Ne znam točno kako su moji to sve hendlali, ali i moja neobična priroda koja nigdje nije mogla pustiti korijenje im je na neki način pomogla da nisam toliko vremena provodio izvan kuće. Moja najveća sklonost, a to sada potpuno jasno vidim u svom Pavlu, bila je provoditi vrijeme u svom unutarnjem svijetu, u stolarskoj radioni pokojnog dede i jednostavno pronalaziti svoju igru i sam kreirati svoje vrijeme. Škola i obveze su za mene bile nešto što bi morao odraditi, a ono što bi u međuvremenu radio bilo je ono što sam ja htio živjeti. Tako reć, ne doslovno, ali generalno je to istina. Mislim da nikada nisam imao više od jedne aktivnosti izvan škole. Sportove sam mijenjao svake godine, a jedno 5 godina sam pohađao i glazbenu školu gdje sam, možete opet pogoditi, promijenio čak tri instrumenta dok konačno nisam pronašao onom što odgovara mojoj duši.

Kad su naši klinci porasli do predškolske dobi i stariji sin Jakov počeo pokazivati veliki interes za sport upisali smo ga u obližnji atletski klub. Zaista mislim da je sport važan čimbenik u razvoju prirodnog i fizičkog djela djeteta i da ima puno prednosti koje sa sobom nosi. Gotovo svi ljudi koje osobno poznajem su nekako bolje posloženi ljudi ako su se kroz odrastanje bavili nekim sportom. To smatram i za sebe i meni su osobno borilačke vještine puno dale čvrstine koje sam kasnije po potrebi manifestirao u životu. Da se vratim na naše klince.. nakon atletike upisali smo ga na rukomet, ali je u njemu iznimno jako gorila ideja (utjecaj vršnjaka i ludila Svjetskog nogometnog prvenstva 2018.) da bi volio trenirati nogomet. Cijelu godinu je pričao o nogometu, sanjao je utakmice tako da smo iduće ljeto pred početak nove sezone popustili pred pritiskom i nismo poslušali tihi glas u srcu, te smo ga upisali u obližnji nogometni klub i tako su slobodne aktivnosti ušle na velika vrata u naš obiteljski život.

Roditelji kao dostavna služba djece

Odjednom treninzi su u kasno popodnevnim satima 3x tjedno i još povremeno utakmice vikendom, često i nedjeljom u doba kada bi sve obitelji trebale biti zajedno kod kuće. Pošto je bio tek drugi razred to je značilo da ni ja nisam doma kod kuće, nego ga moram voziti na sve aktivnosti. Iduće godine mlađeg sina smo upisali na judo koji pada taman u dane kada stariji nema nogomet, a Sunčica je već išla u jednu glazbenu igraonicu na pjevanje i sviranje jednom tjedno. Kada je najgora kombinacija rasporeda sati (škola popodne) to bi značilo da su se Tereza i dečki mimoilazili i ne bi se vidjeli dok oni popodne ne dođu iz škole oko 18h samo da uzmu stvari za trening koji počinje u 19. Kući bi došli oko 20:30. Svaki drugi tjedan bi se dešavalo da od jutra, pa do večeri ona ne bi vidjela dečke, te bi s njima provela možda sat vremena u danu.

Od ponedjeljka, pa do petka svaki dan popodne mi smo bili van kuće na nekim aktivnostima i kako to obično bude kada sam prisiljen često činiti nešto što mi nije (skroz) na srcu, počnem preispitivati te odluke i gledati da li sve to stvarno mora biti tako, ili može biti drugačije?

Konačno, došlo je ovo ljeto i zajedno s školom sve aktivnosti su pomalo prestale, a mi smo počeli funkcionirati na ljetnom načinu rada, što znači da s Terezinim godišnjim i mojim radom od kuće mi smo mogli ponovo provoditi većinu vremena zajedno. Kvaliteta naših odnosa se imala priliku značajno popraviti, klinci su se ponovo spojili na tu jednu obiteljsku živu sferu i iz nje primali snagu. Više nismo imali osjećaj da se stalno negdje rasipamo i onda se grčevito pokušavamo sastaviti. Tek u tom odmaku vidjeli smo koliko nas škola i te aktivnosti zapravo razdvajaju i tu smo počeli intenzivno razmišljati o opciji homeschoolinga, gdje bi se školovanje odvijalo kod kuće i time zaštitila ta osjetljiva obiteljska jezgra.

Ako ste došli do ovdje i osigurači vam već lagano lupaju u crveno, samo polako, dišite i pokušajte vidjeti cijelu situaciju iz naše perspektive. To ne znači da i vi morate napraviti isto, samo ćete vidjeti da postoji neka druga opcija i onda vidjeti hoće li i vas srce u tom pravcu povesti.

Već sam pisao o drugom aspektu ovog problema u „Obitelj ili škola“, pa svakako pročitajte tu objavu koja se naslanja na ovu i zajedno oslikavaju isti problem.

Mi smo se kao obitelj osjetili na neki način jako pritisnuti i ajmo reći ugroženi i iz tog razloga smo racionalno krenuli gledati gdje to gubimo snagu, na što se rasipamo i što bi mogli u našem danu promijeniti a što bi unaprijedilo kvalitetu našeg života.

Škola 

Da li djeca moraju ići u školu i toliko vremena u danu provoditi posvećeni školi? Jako je teško na to pitanje dati odgovor „ne“ kada smo doslovno svi mi koji ovo čitamo odrasli u unificiranom sustavu školstva i jednostavno se to tako radi. Kad se dijete rodi ono je 6-12 mjeseci s majkom, onda se već daje nekoj drugoj ženi da ga čuva od 8-4 dok majka i otac rade izvan kuće. Kada pređe 6. godina života, oni krenu na svoj „posao“ gdje su isto od 8, pa ponekad do 4 (ako su u dnevnom boravku), a onda još nakon te škole bi trebali ići na slobodne aktivnosti gdje ih ponovo dajemo nekim drugim ljudima. Kada bi to točno trebalo biti vrijeme kada će doći u naše ruke i mi ćemo činiti naš posao za koji smo se prijavili, kada ćemo ih mi odgajati?

Slobodne aktivnosti 

Vodi ga na sport da mu se ojača karakter, da se razvije tijelo, da se nauči eventualno timskom radu, itd., itd. Vodi ga u glazbenu školu, jer glazba razvija druge dijelove mozga i jako utječe na inteligenciju djeteta i sposobnosti da mu se kroz taj instrument duša izrazi. Vodi ga u školu stranih jezika, jer danas su jezici sve i mora znati pričati barem dva jezika i to će mu jednoga dana jako pomoći. Vodi ga na razno razne radionice vikendom da slučajno nešto ne propusti. Šah mu je dobar za razvoj strategije. Robotika je odlična, jer je to posao budućnosti. Itd. itd.. samo neko šopanje s inputima ne bi li dijete jednoga dana bilo što spremnije za život koji ga čeka u potpuno nedefiniranoj budućnosti. Još su naši klinci naspram drugih njihovih vršnjaka stvarno umjereni, jer idu na samo jednu aktivnost, dok neki njihovi prijatelji treniraju i do 2 sporta, ide se u škole stranih jezika i na ne znam što, a roditelji su nakon svog napornog radnog dana uglavnom dostavljači djece po gradu.

I tako sam ja promatrao te svakodnevne procese, uglavnom dok bi čekao u autu na parkingu ispred neke škole da sport završi. Promišljao sam da li sve to mora biti tako i štoviše, čemu to sve zajedno služi u kontekstu njihove istinske svrhe u životu. Nastojao sam se fokusirati na suštinu toga što se dešava ispred mene, a ne na to što bi se kao trebalo raditi. Gledao sam što se dobiva a što se gubi!

I kada sam gledao ovo ljeto koliko smo bogatiji kad smo zajedno, koliko smo mirniji, skladniji i jači, koliko su veze među djecom kvalitetnije, shvatio sam da se gubi silno mnogo kad smo u školskoj sezoni. I srce mi nije bilo pravo pred Bogom, osjećao sam da smo na krivoj stazi, a već sam predaleko došao da bi mogao raditi nešto za što sam spoznao da nije kako treba biti.

Napravili smo rez

I da se sada vratim na prvi tjedan povratka s ljeta u školsku sezonu. Došli su kući s rasporedima sati, a da bi ja mogao riješiti tu jednadžbu kad tko ide i dolazi iz kuće, morao sam otvoriti svakome google kalendar i upisivati sve te aktivnosti. Svatko od njih izlazi i vraća se kući u drugo vrijeme. Sunčica je krenula u prvi razred, a Jakov u peti što je velika promjena za njih i donosi 50% veće opterećenje u kuću. Već smo tijekom ljeta odlučili da Jakov neće trenirati nogomet radi nekih zdravstvenih problema, nego bi probali nastaviti s atletikom, no kad sam čuo da su treninzi 4x tjedno i završavaju u20:30h, samo sam zatvorio tu priču i rekao da ništa od toga ove godine. Tako je ispalo da je i glazbena školica za Sunčicu jako poskupila do mjere da to nije ni realno da se toliko daje, pa je trenutno i to otpalo. Kad sam došao s Pavlom nakon prvog trening juda u 21:30 kući, a ujutro ga je čekala škola, samo sam i to prekrižio, nazvao trenere i rekao da neće nastaviti jer su jednostavno termini prekasno za našu obitelj.

I tako smo ostali kod kuće i odrezali jedan dio krakova koji nas razvlače i gle za čudo sve se primijenilo. Klinci su ponovo mirniji, provode puno više vremena s mamom i tatom, druže se zajedno, imaju dovoljno vremena za učenje i razvijanje nekih svojih interesa, sami su osmislili aktivnosti koje podučavaju jedan drugoga, a što je nama najvažnije naša obiteljska sfera je stabilna, snažna i na visini zadatka da se nosi s ovime što se sprema u vremenima koja dolaze. Ne smijemo zaboraviti kontekst vremena u kojem se nalazimo.

I dalje nisam sretan s tom školskom shemom, ali to nije bitka za ovu godinu. Sada sam zadovoljan kako smo posložili život da na ovoj razini na kojoj jesmo možemo dati najbolje.

Čuvajte svoje obitelji i nemojte upadati u sheme koje vam se nameću kao standard. Da, jako je dobro da razviju sve te sposobnosti, no vjerujem da kad stvarno tražiš da ćeš pronaći da postoje i drugi načini na koji vi možete to s njima postići. Budite hrabri, srce vam već govori što trebate napraviti!

Prioritet je obitelj

Da li smo odustali od sporta i glazbene škole? Pa ne, samo ćemo za to pronaći neki drugi način. Mi smo uvidjeli da je nama sada u ovoj fazi u kojoj mi jesmo prioritet obitelj. Kad smo obitelj stavili na prvo mjesto, onda su se druge stvari bolje posložile. Tako i treba biti. Iskreno vjerujem da dijete koje izađe iz takve obitelji jednoga dana će u svome životu stvoriti isti sustav vrijednosti što će mu pak onda dati puno blagoslova u braku i njegovoj kući.

A vi? Kako se vi hrvate s rasporedima?

Šaljem snage, a vi pišite ako vas je ovo povuklo za jezik!

Frano