S početkom nastave pojavio se problem. Imala sam osjećaj iznutra da bi se stvari mogle krenut razvijati u tom smjeru, no nismo se htjeli istrčavati, već smo odlučili pratiti situaciju i reagirati ako bude potrebno. Iako nismo išli s negativnim stavom i bili zaista spremni očekivati dobar razvoj situacije, svakodnevnim razgovorima s djetetom uvidjeli smo da problem zaista postoji. Kad smo jedan i drugi dobili jasno vođenje za dalje , Frano je poduzeo potrebne korake da bi zaštitili dijete.
Promatrala sam sebe i Franu u ovom periodu i iako je Očeva ruka jasno počivala nad nama i problem se riješio iznenađujućom brzinom, u nama su se odvijali potpuno drugačiji procesi. Ogledajući se o Franu jasno sam mogla vidjeti zašto on s puno većom sigurnosti i lakoćom prolazi kroz ovu situaciju.
Kad je Frano uočio problem, zapitao se koja je Očeva volja u toj situaciji. Nakon što je dobio odgovor iznutra bio je odlučan poduzeti sve potrebne korake potpuno uvjeren da je sad Očev blagoslov nad njime da se to i provede i time dostupna sva moguća pomoć. Ni trenutka nije razmišljao kako će Isus dalje riješit tu situaciju, koncentrirao se na to da on svoj dio napravi kako treba. Kad sam ja uočila problem, počela sam razmišljati kako riješiti problem, a da se pritom nitko od uključenih ne naljuti, ili osjeća loše zbog toga. Nakon što sam predala situaciju Isusu (bar sam ja mislila da jesam) nastavila sam razmišljati na koji naći će sad Isus točno riješiti tu situaciju. Nemogućnost da uspijem pomiriti to dvoje, u meni je počela stvarati nemir odnosno strah od započinjanja rješavanja problema.
Franin pristup situaciji dao mu je potrebnu odvažnost i smjernost. Njegova mirnoća osiguravala je snagu oboma. Gledala sam ga i razmišljala pa i ja to želim. No, trebalo je prvo odustati od ovih gore uvjerenja. Uspjela sam tako što sam si zamišljala našu obitelj u kontekstu Psalma 91. Nas petero kako prebivamo u zaštiti Višnjeg i mirno počivamo u sjeni Svemogućega. Njega koji će od nas odvratiti baš svaku nevolju. I što sam više ponavlja ove stihove, čekajući da se iz razuma spuste u srce to mi je sve manje bilo važno što će netko misliti, tko će se naljutiti i na koji će točno način Isus problem riješiti. Gledala sam samo kako zadržati taj osjećaj Njegovog prisustva znajući da će odvažnost potrebna za oslobađanje vjere nastupiti kad uklonim strah iz cijele priče.
I uspjela sam vrlo brzo. Ogromna snaga leži u obećanjima iz Riječi Božje. Mene vam ovo baš umiri. Ne moram se pretvarati da sam odvažnija nego što jesam, ne moram poduzimati korake koje bi poduzimao netko „hrabriji” od mene i pritom se sva polomiti. Mogu pronaći vrijeme za sebe, svakodnevno odvajati jedan dio vremena za promišljanje o stihovima iz Riječ Božje, rasti u dubokoj vjeri u Očevu pomoć i zaštitu i koristiti ovakve svakodnevne situacije za njihovo uvježbavanje. I što sam smjernija u tome to mi se ovaj moj zemaljski put zaista čini prohodnijim, a vrijeme odvojeno za rast u dubokoj vjeri u Očevu pomoć i zaštitu kao najisplativije ulaganje u vrijeme za sebe.
A kako se vi nosite s ovakvim situacijama, muče li vas slične „boljke”? Pišite mi u komentarima!
Do sljedeće zgode, grlim snažno,
Tereza