Moram priznat da sam se malo pribojavala početka školske godine. Tijekom ljeta naše obiteljske veze očvrsnu još više i povratak u “normalu” uvijek bude težak. Prvog dana škole, po završetku nastave s dvoje mlađih zaputila sam se u šumu. Odlazak u šumu kao da je najviše bio potreban meni. Moj pokušaj da održim naš obiteljski ritam i da si dokažem da se unatoč novim okolnostima možemo nastaviti ulagati u ono sto nam je važno i vrijedno.

U ruksake smo spremili vodu, voćke, papir za crtanje, podložak i olovku. Ideja mi je bila da djeca odaberu jednog „šumskog prijatelja” (biljku ili životinju) te da redovitim posjetima kroz godinu bilježimo promjene koje se događaju.

Sposobnost strpljivog i pažljivog promatranja i duboke pažnje ne može biti dovoljno naglašena. Moći utihnuti pred predmetom svog promatranja, usredotočiti se na detalje i samostalno dolaziti do zaključaka i novih rješenja sposobnost je koja je gotovo potpuno zanemarena. Većinu vremena djeci se nude već gotova rješenja, koja je potrebno zapamtiti i u određenoj situaciji točno reproducirati pri čemu dijete ne uspijeva razviti aktivan odnos s predmetom svog proučavanja. Uspije li dijete steći ovu naviku već u ranoj dobi kasnije će ju lako moći primijeniti i u druga područja života. Lakše će znati utihnuti i iskreno promotriti svoje postupke, lakše će osjetiti vođenje u srcu. Bolje će „vidjeti” osobu pred sobom, razumjeti zašto se ponaša na određen način, bolje će znati osjetiti svog supružnika i pružiti mu potrebnu podršku, strpljivim promatranjem svoje djece znati će kako ih najbolje usmjeriti i odgovoriti na njihove potrebe.

Kad smo ušli u šumu djeca su nastavila dalje, a ja sam namjeno usporila ostavljajući si tako vrijeme za molitvu. Između ostalog zamolila sam našeg Nebeskog Oca da bude s nama u šetnji, da vodi naše misli i da nam na put jasno stavi naš predmet proučavanja. Nekoliko trenutaka poslije u šetnji nam se pridružila žabica sa slike. Dopustila je djeci da ju drže u rukama i strpljivo stajala na papiru dok su djeca pokušavala zapamtiti i skicirati što više detalja. Promatrali su građu njezinog tijela, teksturu i temperaturu, način kretanja i disanja i njeno prirodno stanište, bez dodatnog usmjeravanja s moje strane. Svakim novim otkrićem bili su sve više oduševljeni, a ja sam samo stajala sa strane i uživala promatrajući jedan posve prirodan proces učenja.

Prilažem vam u nastavku nekoliko fotografija s naše šetnje i ostavljam vas s mislima koje su mi misao vodila u našim šetnjama.

Neka vam priroda govori… ona oslikava neopisiva čudesna djela i neprestano vam otkriva Moju Ljubav i svemoć… Slušajte i gledajte… Gledajte u svako stvorenje i postanite svjesni Moje stvaralačke volje i Moje snage… i Mene Osobno u svim Mojim djelima stvaranja. „Jezik prirode, stvaranje i Stvoritelj”.

U jednom od sljedećih podcasta pričat ću više o usvajanju navike proučavanja prirode i razlici između šetnje prirodom i proučavanja prirode. No, za početak bit će vam dovoljan jedan blok s tvrđim koricama i olovka, vrijeme odvojeno za šetnju prirodom i vaše strpljenje dok pokušavate usmjeriti dijete da pažljivo promotri svijet oko sebe i pokuša ga doživjeti sa što više osjetila (dodir, sluh, njuh, vid, okus).

Zapamćivanje imena biljke neka vam bude najmanje važan cilj, to je tek početak. Potaknite dijete da uspostavi aktivan odnos s predmetom svog promatranje kroz sva osjetila. Neka vam priroda govori. Osigurajte djetetu prilike da mu se Otac osobno objavi iznutra i kroz male „šumske prijatelje” postepeno otkriva svoju Ljubav i svemoć. Istražujte, gledajte, slušajte i otkrivajte zajedno vašeg Nebeskog Oca u svim djelima Njegovog stvaranja. Na kraju svega nije važno koliko će činjenica dijete uspjeti zapamtiti već do koliko toga s čim se susreo će mu uistinu biti stalo.

Grlim snažno!

Tereza