Uloga roditelja stavila je na nas jednu od najvećih odgovornosti koju smo ikada doživjeli. Osim što su nam povjereni njihovi mali životi, od strane našeg Nebeskog Oca nam je povjerena i njihova duša i prije ili kasnije postaneš svjestan svoje važne uloge i činjenice da ako ti nećeš odigrati svoju ulogu nitko drugi te ne može zamijeniti.  Odjednom shvatiš da si nezamjenjiv i da moraš uložiti svaku moguću žrtvu da u toj zadaći uspiješ. Svaka tvoja odluka može imati dalekosežne posljedice kako na dobro tako i na loše, a najteže u svemu tome je što djeca najviše uče iz primjera ispred sebe što stavlja povećalo nad tebe da budeš najbolja verzija sebe. Uf..

Primjerice, ako si pun strahova i briga onda će vrlo vjerojatno i tvoje dijete naučiti da se straši puno stvari oko sebe i da se mora brinuti oko svega i svačega, jer je svijet jedno nesigurno mjesto.. bar tako mama percipira.. Ili ako gleda tatu kako ne vodi računa o kondiciji, kako ne vježba redovito i ima višak kila, onda njemu to postane nekakav standardni obrazac ponašanja kojeg postavi sebi kao normalnu u životu. Oni promatraju našu prehranu, naš odnos prema stvarima, naše rituale i reakcije na životne okolnosti, našu duhovnost i molitve, žrtvu i ljubav prema bližnjemu i stvaraju generalno jednu sliku u kojoj onda sebe izgrade. Ne svi, ali većina. Ne upiju sve, ali upe dosta toga i onda jednog dana kada postanu svoji ljudi mogu provesti godine i godine nastojeći se osloboditi obrazaca za koje često ni ne shvaćaju od kuda su došli.

Iako bi mogao reći da su naši klinci stvarno sretni što nas imaju i što žive u ovakvim okolnostima i okruženi su s puno ljubavi i roditeljskog sklada, ja koristim ovu spoznaju da pritisnem sam sebe kako bi dao još više i promijenio se na bolje. Koristim teret ove odgovornosti kako bi postigao svoj maksimum i time njima pružio što bolji start, a ono što dalje opstane kad odrastu morat će sami rješavati uz Božju pomoć kao što sam ja morao rješavati svoje.

Frano