Neki dan zabljesnula me jedna spoznaja u srcu, a vjerujem kako će to mnogi prepoznati u svome životu.. Dok sam prekoravao svoje sinove radi nečega što su napravili, kao da sam čuo svoga oca kako kori istim tonom mene.. i toliko ne volim taj moment kada prepoznam to u svome srcu, jer vidim da se potvrđuje ona stara poslovica „na pada jabuka daleko od stabla“, a za neke stvari baš ne želim da se ponavljaju i u mom odgoju. Iako u većini slučajeva uspijem sebe držati kako želim, kao da u težim i stresnijim situacijama kad sve zakuha iz mene izađe ono što ne želim reći, ili način na koji to kažem je van onoga što vidim kao dobro.. uf…
I u tom momentu pogodi me spoznaja.. pa mi učimo djecu kako će jednog dana odgajati svoju djecu.
I taj moment me užasnuo, jer bi htio da oni naprave još bolji posao od mene, no neki elementi kojih se ni ja još nisam uspio riješiti sada su već ugrađeni u njihove sisteme.
„Svaka generacija skupi ono što misli da je dobro od svojih roditelja i doda nešto svoje i tako se iz generacije u generaciju odgoj popravlja i unaprjeđuje.“ Tako je rekla moja mama, a mislim da je njoj rekla njezina, ne mogu se točno sjetiti, ali ima mi smisla i donekle olakša taj teret odgovornosti roditeljstva koji na ramenima nosim.
Držite mi se!
Frano