Da li se uzdamo u naše snage?

Sjećam se dana kada je ranije ove godine Rusija napala Ukrajinu i kada je, uz sve što je do tada već bilo na leđima ljudi od korone i potresa, miris rata još dodatno pritisnuo ramena. Promatrao sam sebe kako sam cijeli postao napet gledajući iz dana u dan vijesti i samo sam čekao kada će se rat preliti po cijeloj Europi. Paralelno s time već duže pratim zbivanja na globalnoj razini i što se sve planira do čuvene 2030. U principu, gledam Neprijatelja kako se tabori i kopa rovove i planira veliki napad na slobodu čovjeka i nastojim se u srcu pripremiti za to što dolazi. Pripremiti sebe i obitelj koju vodim uz sebe. Ali jednim djelom na kriv način.

Tako je ta frka i neka polu panika trajala kojih tjedan dva i ja bi svakodnevno u molitvi tražio snage za to što ima možda doći. U jednom momentu sam čak napravio zalihu nekih potrepština što sam računao da bi bilo pametno imati kod sebe doma za slučaj da nestane vode, struje i sličnih osnovnih resursa. Počeo sam gledati videe o preživljavanju i čak sam pronašao jednu odličnu vikend radionicu za ovakve kao ja i onda me u jednom momentu na našim Bogoslužjima prosvijetlio. Pa na čiju pomoć ja računam kada stisne sa svih strana? Na čiju snagu ja računam kada sam sve ovo pripremio? I osjetio sam u srcu da sam malo odlutao od Krista i da sam se previše počeo uzdati u svoje vlastite snage. Zapravo pripremao sam se za nešto što nikad u životu nisam iskusio, za potpuno nepoznate situacije kao da sve ovisi o meni i mojoj vlastitoj sposobnosti.

I sad tu naravno možete reći što god želite o tome kako nisam pogriješio i kako se čovjek treba „uzdati u se i u svoje kljuse“ i kako negdje u Bibliji piše (a zapravo mislim da uopće ne piše) „pomozi si sam pa će ti i Bog pomoći“, no ja bi zapravo htio istaknuti nešto bolje.

Hod po vodi

Paralelno s ovim prirodnim svijetom punim straha, briga, bolesti i zavjera postoji svijet, ili stanje, gdje se Otac brižno skrbi svoju djecu kao dobar Pastir, gdje On namiruje svaku njihovu potrebu, gdje je On s njima u svakoj nevolji i izbavlja ih iz nje, gdje se sve okreće na dobro, jer Ga ljube i On ljubi njih. Postoji to stanje i stvarnost gdje mi kao da hodamo po vodi ovih svjetovnih problema i ona nas ne dotiče. Kao što je to apostol Ivan rekao: mi smo u svijetu, ali nismo od ovoga svijeta. Ili drugim riječima istu misao objašnjava apostol Sundar Sing: Mi smo lađa u moru svijeta. Iako je more svugdje oko nas, ono nije u lađi.

No, kako doći do toga da mi hodamo ovim svijetom a da nas strah, briga i boleštine ne dotiču? Pa, moramo se naučiti vjerovati i zato vam pišem ovu seriju Borba za vjeru koja bi vam trebala otvoriti horizonte da postoji mogućnost živjeti po vjeri i možda vam prenijeti koji princip kako ćete to i sami svladati, no najbolje što možete naći na našem govornom području se događa trenutno uživo u Zagrebu i to su seminari apostola Lorensa Novosela na temu „Naučite vjerovati“. Kačim vam ovdje 1. dan seminara, a vi možete nastaviti dalje, ili doći uživo ako vas tako srce povede.



Jedno od naših brojnih iskustva

No, evo jedno svjedočanstvo iz vlastite prakse.

Ove zime u 1. mjesecu dobili smo koronu i morali smo ostati u kući jedno 7 dana radi izolacije. Bolest smo od početka dobro nalemali, tako da smo ovaj puta puno bolje prošli nego prvi puta kad smo je dočekali nespremni. No, kako smo ostali u kući morao sam otkazati neke poslove koje sam trebao obaviti taj mjesec i odjednom mi smo ostali bez love u budžetu, točnije s 300kn u novčaniku.

Umjesto da sam digao paniku, uvidio sam da se ništa ne dogodi a da to nije volja našeg Oca, da je to kao isplanirano da se nađemo u toj situaciji gdje ćemo se trebati osloniti na Njega. Jednom kad sam skužio da će sve biti u redu ako odigram prave karte, onda sam se dogovorio s Terezom da se nećemo ničime osloniti na svoje snage, već jedino na ono što dobijemo od Njegove, a da će se On za nas pobrinuti po Psalmu 91 i Psalmu 23! To je za nas zapravo bio test vjere da vidimo da li radi i u takvim situacijama!

Fižeider je bio prostrano prazan, a u dućan se nije moglo ići radi izolacije, tako da smo bili ovisni o tome što On stavi ljudima oko nas na srce. Dogovorili smo se da nećemo nikoga pitati za pomoć, već samo ukoliko nas netko pita ako nam nešto treba, ili ako donese sam od sebe. I tako smo svaki dan sjeli za stol, primili se za ruke i zahvalili u vjeri za bogat stol i Njegovu skrb za nas. Jeli smo ono što smo imali, a svakih par dana bi netko došao i donio nešto da nam dopuni frižider. Gledali smo kako naša vjera daje plodove i još više raste sa svakim čudom koje se očituje! Čak nam je naša neustrašiva Ivanica došla u goste i pogostili smo je s večerom i ni jednim djelom nije osjetila da nam nešto nedostaje. Samo da kažem, djeca nisu ništa osjetila, niti je njima išta falilo, samo možda nisu uvijek jeli ono što im se jede. To je dobro za njih. 

I tako smo mi sebi dokazali da naš Otac neće ostaviti Svoju djecu ako ona stave sve svoje povjerenje u Njega i da ona mogu s punim pravom očekivati da će On ispuniti svoje obećanje, a kako glasi to obećanje:

Gospod je Pastir moj, ni u čemu ja ne oskudijevam!

To je samo jedno od brojnih obećanja Njegove skrbi, a dostupno nam je kada ga aktiviramo s našom vjerom da je obećanje istinito i da radi! Mi vjerujemo da će tako biti i prije nego bude i ne damo se poljuljati kada se naizgled čine nepovoljne okolnosti. Mi hodamo po vodi iznad njih u domeni vjere.

Eto, nadam se da sam vas nadahnuo! Ja i sam pratim ovaj seminar i godinama proučavam temu o vjeri, a vi kako želite 🙂

Šaljem vam snagu i to Božju!

Frano

1
(Visited 21 times, 1 visits today)

Leave A Comment

Your email address will not be published.