Mi smo pleme
Svake godine, dva tri tjedna nakon što završi škola i vrtić, tako se namjeste stvari da svi provodimo većinu vremena kod kuće. Tereza radi u školi i ona završi sa školom kad i djeca, a ja radim od kuće i tako imamo čudesno puno vremena za biti posvećeni obitelji. Naša inače jako dinamična sfera se polako uskladi i svi poprimimo jednu zajedničku frekvenciju obitelji. Iako smo nas dvoje prilično karakterno usklađeni, djeca su nam često čista suprotnost i svo troje su jaki individualci, time imaju jaki karakter i volju koja iz njih pršti i nije nimalo lako to sve uskladiti.
I tako smo se šetali jedno popodne livadom iza kuće i meni je izašla rečenica na usta: Klinci, jel imate osjećaj da smo mi kao jedno pleme? Daaa, odgovorili su i to me bacilo godinama unatrag kada smo maštali o svojoj obitelji koju želimo podići i vidim da se taj san ostvario i da smo to uspjeli postići. Iako smo oboje odrasli u četveročlanim obiteljima i u užem krugu ljudi oko nas je sve je redom isti broj djece, mi smo nekako imali osjećaj da ćemo se mi dalje širiti. Ne znam o čemu to ovisi, to je neka smjelost u srcu koja ti jednostavno dođe i ti vidiš da to možeš i želiš ostvariti. Nekako se ne bojiš života koji ti prilazi, jer za ruku stalno držiš Oca Nebeskog koji ti u svemu pomaže i želi sudjelovati.
Vjerujem da svi mi imamo neke svoje ideje i snove kako bi željeli da nam život izgleda i time s kime da budemo okruženi. Oduvijek su me fascinirale velike obitelji i ta druženja za velikim stolovima u blagovaoni, ili jednostavno priče o tome kako su bili složni kad su imali malo i kako su bili zahvalni što imaju jedni druge. Nikad im ne bi bilo dosadno, jer bi uvijek imali jedni druge za igru. Uvijek bi imali nešto o čemu se može razgovarati a i problema kojih se treba riješiti je uvijek dovoljno u zraku da ti te ne uhvati osjećaj monotonije. Naravno, jedno su priče i scene iz filmova i nije tu sve uvijek tako ružičasto, ali dobiješ taj jedan osjećaj da ako nas bude više da ćemo biti jednostavno – jači. Ako sve dobro posložimo bit će više ljubavi, više zajedništva, više podrške i više snage za sve što želimo postići.
Svako novo dijete koje smo primili u obitelj donijelo je za svih još više blagoslova. Nekako je sve postalo još bolje, još svetije, još radosnije i zanimljivije. I da, svako novo dijete sa sobom nosi i patnje i nekih neprospavanih noći, ali sve se to zaboravi kroz trenutke zajedništva u radosti i sreći.
Kako znam reći, peteročlana obitelj je kao pet jednadžbi s pet nepoznanica. Nije to lako riješiti. I kada taman posložiš 4 nepoznanice, evo peta iskače i opet mijenja dinamiku vaše male zajednice. I to je jednostavno tako, sve kao u vešmašini, a opet predivno skladno na istoj temperaturi. Kroz međuodnose sazrijevamo zajedno puno brže, naše duše stalno imaju priliku davati i primati ljubav, praštati i nadvladati same sebe, voljeti i tolerirati, a da ne pričam o nebrojenim drugim prirodnim vještinama koje takva jedna mala učionica života može pružiti.
No, postoje i utjecaji koji žele direktno, ili indirektno srušiti taj osjećaj za pleme, jer jednostavno kradu dobru volju, snagu, energiju i možda najvrjednije vrijeme.
Kako da mi budemo MI, kada se jedva sretnemo dva sata u danu, ili pola dana za vikende? Kako da uspijemo dobiti taj osjećaj jedinstva, kada uz to što smo toliko različiti, mi nemamo kada biti zajedno? Škola uzima svojih 6-8 sati, vrtić svojih 7-8, poslovi svoje a tu su još i aktivnosti za djecu u koje želiš uložiti.
Do prije nekoliko mjeseci radio sam u uredu kojeg sam iznajmljivao u blizini kuće.. i radio sam tamo preko dvije godine, u principu od kad je počela pandemija. No zadnjih mjesec dana odlaska na posao stalno sam čuo u srcu kako mi odzvanja Očev glas „Vrati se kući“.. i tako jednog dana odlučio sam to prihvatiti, otkazao sam ured u kojem sam imao svoj mir i kreativni prostor i vratio se kući. Svu opremu sam spakirao u jedan veliki ormar, a stative naslagao u kut. Prostor u kojem sada radim nema iste uvjete poput mira i tišine, ali to je žrtva na koju sam bio spreman u razmjenu za to da budem bliže obitelji. Nakon tjedan dana međusobnog usklađivanja oko nove dinamike jer sada tata radi od kuće i ne može ga se zbog toga stalno nešto pitati, počeli su stizati blagoslovi. Tereza i djeca osjetila su snagu koja je ušla u kuću zbog te moje odluke i sve se počelo mijenjati.
Što ovime hoću reći? Bez žrtve za tu našu obitelj, bez našeg podlaganja leđa kako bi stvari mogle funkcionirati, one neće same od sebe štimati. Mi moramo svjesno i mudro uložiti svoje vrijeme i energiju da bi sve moglo postojano rasti. Ako to znači promijeniti okolnosti na poslu, ili posao općenito, onda se tome trebamo predati u povjerenju da je to Očeva volja za nas i da će nas On u tome sigurno popratiti sa Svojom svemoći. Ako to znači odrezati neke utjecaje koji loše čine našoj obitelji, onda trebamo imati hrabrosti to učiniti. Jer na kraju dana prioriteti moraju ostati nepromijenjeni i ako smo odlučili staviti obitelj na prvo mjesto kao najveću i najbolju investiciju, onda se tome trebamo posvetiti. Prvo mora ostati prvo, bez obzira na okolnosti i ako je naše prvo isto što je i Njemu prvo, onda smo se mi s Njime uskladili, a to je garancija uspjeha u budućnosti.
Moramo imati ideal kojem stremimo, sliku obitelji pod Božjim pokroviteljstvom. No, problem je u tome što smo mi toliko daleko od ideala, da nam se čini nemoguće ga u današnje vrijeme doseći. Ali ipak, evo mi smo bili voljni pokušati i nakon 11 godina roditeljstva ipak imamo nešto kvalitetno za pokazati. Da li smo se morali promijeniti? Ooo da. Da li smo se morali žrtvovati? Puno! Da li je bilo vremena kada je bilo neizvjesno? Iako se nama čini da je, zapravo nije. On je to cijelo vrijeme božanski mudro vodio i dalje vodi!
Ako se Njemu predamo s vremenom će nestati stari život brige i straha od nesigurne budućnosti.
A gledajući u vrijeme koje dolazi, nije li to vrijedan adut u rukavu svakog plemena?
Nas dvoje ovako gledamo; ako smo već preuzeli odgovornost da podignemo obitelj i to prema božanskim standardima koji su nam objavljeni, onda smo mi i dužni dati sve od sebe da to nastojanje uspije.
Jeste spremni na žrtvu i promjene?
Frano