Baš volim praznike, volim kad smo na hrpi nas pet i kad imamo priliku uspostaviti naš obiteljski ritam, popraviti ono što ne valja i još više osnažiti ono što je dobro. Ima već nekoliko godina da smo Frano i ja shvatili koliko je ovo vrijeme dragocjeno. Dovoljno je tjedan dana nakon što završi škola da se uspostavi jedno drugačije uređenje, kao da zajedno počnemo disati drugačije složnije, dublje i potpunije.
Uvijek sve krene s jednim obiteljski sastankom. Frano i ja obično sjednemo navečer sagledamo cijelu obiteljsku situaciju, naše međuodnose i slabosti, svako dijete pojedinačno i vidimo koji su najveći prioriteti i čemu bi trebalo posvetiti najveću pažnju. Često se dogodi da jedno od djece treba posebnu pažnju i dodatno vrijeme da bi se određeni problem riješio. Nakon toga sagledamo našu obiteljsku dinamiku i vidimo kakve bi rutine trebalo uvesti kako bi dani funkcionirali bolje. Na kraju dobro promotrimo sami sebe da vidimo gdje bi mogli biti bolji. I prije nego mene krene preplavljivati osjećaj da je toliko toga krivo, Frano me primi za ruku i kaže “Super nam ide, ove stvari samo treba poboljšati , molit ćemo za vođenje i rješenje će doći”. I baš kao po obećanju:
Ja sam vam dostupan kad god Me zazovete… Svaka iskrena i srdačna, molećiva misao se probija do Mene, Ja čujem svaki zvuk kojeg srce izgovara i Ja ću se uvijek okrenuti spram vas, jer djetetov glas prodire i uvijek će doseći Očevo uho. I onda ću biti spreman u svako vrijeme pomoći ako vam pomoć bude potrebna, ili ću vas opskrbiti sa duhovnom snagom ako ju zatražite
pomoć dođe baš svaki put, od najjednostavnijih do najneobičnijih načina, no uvijek tako nekako da u tome jasno prepoznamo naš odgovor na molitvu.
Sjećam se prošle godine, kako sam bila pomalo obeshrabrena nakon takvog jednog našeg sastanka. Sutradan smo putovali na more, a ja sam svojim snagama pokušavala riješit problem koji smo imali s jednim djetetom. Na izlazu iz kuće jasno mi je došla misao “Uzmi tu knjigu sa sobom. Neću rekla sam, već sam ju čitala. Uzmi ju. Neću.“ Kad sam treći put čula uzmi ju nevoljko sam ju samo zgrabila s police.
Sljedećeg dana otvorila sam knjigu i prva rečenica koju sam pročitala u sebi je skrivala uzrok i rješenje našeg problema. U razgovoru s Franom razradili smo strategiju primijenili ju i problem je bio riješen.
I tako stalno i na puno čudesnije načine od ovog s knjigom.
Baš smo jedno snažno malo pleme postali, vidim to ovih dana jasnije nego ikad.
Hvala ti dobri naš Isuse beskrajno.
Grlim!
Tereza