Granica povjerenja

Već sam nešto malo pisao o tome, ali primijetio sam u zadnjih godinu dana kako sam prešao tu jednu granicu za koju sam čuo da postoji, a to je granica kada više ne možeš zamisliti da se tvoj Nebeski Otac Isus neće pobrinuti za tebe, da te neće zaštititi, opskrbiti. Drugim riječima, Njegova Riječ te do te mjere probila da te izmijenila i iz tebe izbila ono ljudsko sumnjivo, strašljivo i nepovjerljivo, a ugradila u tebi vjeru, hrabrost i odvažnost.

“Ne boj se i ne strahuj, jer gdje god da pođeš s tobom je Gospod Bog tvoj.”

Razmišljajući kako je došlo do toga izdvojio bi par situacija koje su pogodovale tome da se u meni probudi vjera, ali moram vam odmah reći da su to upravo one situacije koje bi svatko “normalan” htio izbjeći pod svaku cijenu. I kao što već pretpostavljate, upravo su te situacije one gdje se čovjekov duh probije i izmjeni, naravno ako ispravno postupi.

Situacija prva – potres u Zagrebu

Rano je ujutro i nešto iza 6 sati ogromna sila nas budi iz najdubljeg sna. Krevet je doslovno skakao da se nismo mogli ustati iz njega, a buka toliko silna da mi je bio osjećaj kao da vlak tutnji točno ispod naše spavaće sobe. Skačem iz kreveta, djeca su prva skužila što se događa i netko viče “potres, potres!”, dok ja pokušavam svih okupiti kod nas u sobi na krevetu. I kako sam zadnjeg pačića doveo u sobu, samo se sjećam da sam rekao “E, meni nije dobro…..” i srušio se na pod. 

Iduća scena koje se sjećam – ja sjedim na podu naslonjen na komodu, Tereza mi nekako vrlo mutno govori da je bio potres i da sam imao napadaj, kužim da je velika frka oko mene, ali ja sam toliko slomljen da imam osjećaj kao da me pogodio kamion. Vidim djecu kako mi oblače čarape i kako je strka oko mene, ali ja se ne mogu pomaknuti, nego sjedim naslonjen bez trunke snage. “Idemo Isuse, SAD pomozi, SAD je trenutak! Ajmo, zapovijedam snagu u tijelo, zapovijedam da se sve vrati u normalu!”… probijam se iz duha prema tijelu..

U nekom momentu Tereza dolazi po mene i pomaže mi da se ustanem i izađem iz kuće.. djeca su već vani, a ja pogledom gledam ima li štete na kući.. Kuhinja je okrenuta naopako, sve je u kaosu, ali mi smo dobro, živi smo i bit ćemo opet u formi.

Javlja se taj jedan osjećaj “bio sam u velikoj životnoj opasnosti, no nisi me ostavio niti zaboravio na mene, nego sve okrenuo na dobro”. Događa se novi spoj, aktivirala se nova vijuga u mozgu neki bi rekli i imam to živo svjedočanstvo upisano u meni.

“Ja sam s vama uvijek, u sve dane….”

U narednim mjesecima potresi su bili stalno prisutni u našem životu što nas je konstantno fokusiralo na Njega koji će sve izvoditi na dobro i brinuti se da nam ne padne vlas s glave. Moglo je poći i u suprotnom pravcu da smo se oslanjali na vlastite snage i prepustili se brizi i strahu, ali ovako su sve te okolnosti nama zapravo davale blagoslove.

Više o potresu možete poslušati i na našem podcastu u 1. sezoni 

Situacija druga – ‘kolona’

Godinu dana nakon potresa, dakle u ožujku 2021., krenuli smo sa velikom adaptacijom naše kuće. Krov se otkrio, majstori bili neodgovorni i pružili nam brdo stresa, pa smo morali iseliti iz kuće kod naših Milivoja i Sande. U tom momentu meni dolazi temperatura koju sam par dana uspješno ignorirao, no tu su stvari ipak krenule nizbrdo. Prestao sam jesti, počeo povraćati, nisam mogao piti dovoljno tekućine pa sam dehidrirao, kašljem negdje iz dubine i gubim snago kao da mi je ventil otvoren i sve van curi. Počeo sam se vjerom odupirati bolesti, ali kao da me previše zahvatila i ne mogu joj se othrvati. Tereza, Milivoj i Sanda sada mole zajedno sa mnom, ali imam osjećaj da to nije ta razina molitve koja će biti dovoljna da me ozdravi, a ja sam iz dana u dan sve slabiji i slabiji.

Sada dani uglavnom prolaze i ja ležim, ili hodam prema kupaoni da sve živo izbacim iz sebe. Pokušavaju mi pomoći sa vitaminima i Sumamedima, raznim preparatima, ali ja kužim da će Isus tu morati odigrati zadnju kartu.

Zovem našeg dragog dragog prijatelja i brata Lorensa koji nam je blizak kao obitelj i zaista se tako imamo i on dolazi odmah nakon seminara koji je držao zajedno sa Ivanom koja je u tom istom krugu bliskosti. Molili su zajedno sa mnom jedno dva sata dok više nisam mogao surađivati, nego sam morao ići odmoriti. No činilo se kao da molitva nije ostavljala potreban učinak.

u narednih par dana oni su dolazili i molili, no ne mogu reći da je moje tijelo reagiralo.. i tu sam došao do točke koju sam prvi puta osjetio u životu – počeo sam odustajati. Toliko mi je tijelo bilo polomljeno, toliko volja oslabljena i um malaksao, da sam rekao Terezi i Lorensu kako ja više nemam snage se boriti i ako oni mogu neka nešto učine, jer ja više ne mogu ništa. Prepustio sam se u njihove ruke, prepustio sam se Isusu da On uredi kako je nabolje za mene. Jedinstven osjećaj, kad sada razmišljam, ostao sam bez sve svoje vlastite snage i bio ovisan potpuno o Njemu i Njemu u ljudima oko mene.

Lorens je došao 4. puta na molitvu i opet molio iz dubine duše.. no rekao je “ja sam dao sve što sam imao i sve što ti mogu dati, no ako sada ne krene na bolje, razmisli o tome da odeš u bolnicu…”..

Počele su me saljetati smrtne misli i toga sam se jako uplašio. Nisam htio umrijeti, a vidio sam da stojim blizu granice. Nisam htio niti ići u bolnicu, jer sam osjećao u srcu da ako tamo odem, tamo sam tek prepušten vragu.. Počeo sam se unutra boriti rukama i nogama i tu smo ušli u najtežu noć naše bitke. U nekom momentu sam se probudio u noći i počeo toliko kašljati da više nisam uspijevao doći do kisika.. Jednostavno mi je razina kisika u tijelu bila preniska i moja pluća mi nisu mogla sakupiti dovoljno kisika da bi mogao više funkcionirati… i tu se desilo nešto veličanstveno što je probudilo to veliko povjerenje u mog Oca i još više probilo našu bračnu ljubav. Tereza je skočila na mene, primila me čvrsto za majicu i počela urlati na moj pluća zapovijedajući im da se usklade sa molitvama koje su molili za mene i neka se otvore u ime Isusa Krista!!! Ja se toga ne sjećam, jer sam u nekom momentu zaspao, ali ona je izvukla iz sebe snagu lavice i prevagnula molitve u moju korist i tu je krenulo sve na bolje. Njena molitva je bila ta kap koja je prelila čašu i poslijedni udarac u oklop bolesti koji je srušio Neprijatelja.

Idući dan stigao je oksimetar koji mjeri razinu plinova u tijelu i vrijednosti su bile od 80-85% (normalno je 99-100%, ispod 96% je upala pluća, a ispod 90 je vrijeme za kisik, ili respirator, ali ja sam se počeo oporavljati.

U idućih 3 mjeseca borio sam se i opet ozdravio od raznih posljedica i simtoma koje prate takvu bolest, od ispucale kože na rukama, tankih živaca, kognitivnih poremećaja, pa sve do kose koja mi je uvelike otpala i onda nakon molitve i 2 mjeseca opet počela rasti.

Te situacije te promjene. Ti iskusiš nešto što te izmjeni u tvojoj srži i ako iskoristiš tu situaciju da Mu se približiš, ako nastojiš sebe uskladiti sa Njegovom Riječi, ako Mu nastojiš srcem vjerovati oslobodit će te puno elemenata koji blokiraju tvoju vjeru i odjednom ćeš se naći gledajući kroz neke nove naočale. Odjednom skužiš da ti je teško zamisliti neku novu nevolju u kojoj bi te On ostavio, ili ti ne bi došao u pomoć kad Ga zazoveš.

Odjednom, ti vjeruješ. A znaš da vjeruješ kada to VIDIŠ, ili kada ne možeš više vidjeti druge opcije osim onih koje ti On kaže u Svojoj Riječi.

 

Psalam 138

Zahvaljujem ti, Oče, iz svega srca, jer si čuo riječi mojih usta. Pred licem anđela pjevam tebi, bacam se nice prema svetom Hramu tvojemu. Zahvaljujem Imenu Tvojem za Tvoju dobrotu i vjernost, jer si iznad svega uzveličao obećanje Svoje. Kad sam te zazvao, uslišio si me, dušu si moju pokrijepi (tijelo iscijelio). Kroz nevolje kad budem kročio, život mi čuvaj, pruži ruku proti gnjevu mojih neprijatelja; nek’ me tvoja spasi/iscijeli desnica! Ti ćeš dovršiti što si u meni započeo! Oče, vječna je ljubav Tvoja: djelo ruku Svojih ne zapusti!

 

Dakle, da sve sažmem, jer sam se prilično raspisao, no morao sam kako bi pokušao prenijeti dio dubine i širine toga što je na mene utjecalo. Naravno, nisam tu ni opisao puno drugih situacija koje sve poput cigla dodaju čvrstoći ovog zdanja vjere.

Što je onda sve pomoglo? Kao prvo, toliki seminari o vjeri koje sam slušao kod Lorensa u našoj zajednici (kačim vam jedan klasik “Ne boj se, samo vjeruj” na dnu objave). To su godine usađivanja Riječi Božje u srce i kada zagusti u kušnji sve se sažme i sumira u jednoj situaciji (tu za svaku preporuku imam tematsku knjižicu “Vjera oživljena kroz Ljubav” koju možete pronaći u našoj Čitaonici i besplatno skinuti – za mene osobno prava riznica Očeve Ljubavi).

U ovoj drugoj situaciji nisam prošao ispit i to me puno toga naučilo i otkrilo mi istinu o razini na kojoj sam trenutno. No vidim da nas Otac susretne tu gdje jesmo i pomogne da napravimo korak dalje. Okruži nas s ljudima koji nas nadopune gdje smo sami slabi, naravno ako imamo poniznosti primiti pomoć i ako smo do tada ulagali ljubav u druge, pa nam se sad to vrati…

Gledajući prema budućnost vidim brojne izazove s kojima ćemo se morati suočiti. Nove plandemije, ratovi, globalistički planovi koji nemaju za svrhu boljitak malih ljudi kao što smo mi, inflacije i razne druge “pošasti”, no prešao sam tu jednu crtu i sada VIDIM da će se On za nas pobrinuti.

Šaljem vam veliki zagrljaj uz veliki poticaj da se isplati vjerovati. Vjera se ne vjeruje, vjera se živi i tako raste, zato i kaže u Jakovljevoj poslanici da je vjera bez djela (u životu) mrtva.

A vi? Kako vama ide? Pišite mi u komentarima, ili pošaljite mail ako vam kako mogu pomoći…

Frano

 

2
(Visited 44 times, 1 visits today)

Leave A Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *